Foto: Drugi vatikanski koncil © KNA (arhivska)
„Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu? A on mu reče: »Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj jednaka: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci«.“ (Mt, 22, 36-40)
Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac
U jednom svom tekstu kardinal Sarah, najvidljiviji kritičar pape Franje unutar Rimske kurije, napisao je: „Dvojbe oko obreda i vjerodostojnosti Crkve postavljaju važna pitanja. Ako Crkva potvrdi kontinuitet između onoga što se obično naziva Misom sv. Pija V. i Misom sv. Pavla VI., tada mora biti sposobna omogućiti njihov miran suživot i međusobno obogaćivanje. Ako bi se jedna isključila u korist druge, ili ako bi se proglasile nespojivima, to bi implicitno priznalo prekid i promjenu smjera. No, tada Crkva više ne bi mogla (!) ponuditi svijetu taj sveti kontinuitet, koji joj jedino može donijeti mir. Održavanjem liturgijskog rata unutar sebe, Crkva gubi svoju vjerodostojnost i postaje gluha na poziv ljudi. Njezin jedini legitimitet leži u dosljednosti i kontinuitetu.”
Kardinal Sarah zapravo poručuje da, Crkva, odnosno papa Franjo, „potiskujući“ tradicionalnu latinsku misu (Tridentinsku misu), gubi svoju vjerodostojnost, što implicira nesposobnost Crkve da spašava zbog gubitka te vjerodostojnosti. Ispada da cijela katolička vjera počiva na obliku mise. Prema njemu, odluka pape Franje izražena u dokumentu „Traditionis custodes“ osim što ugrožava vjerodostojnost Crkve, izaziva i „liturgijski rat“. Time se cijela priča svodi na oblike mise, iako su sve bitne sastavnice prisutne i u „Misalu pape Pavla VI.“ (Novus Ordo) kao i u tradicionalnoj latinskoj misi (tridentinskoj): skrušenost, molitva, bogoslužje, Sveto pismo, žrtva, posveta Euharistije, primanje pričesti, itd. Razlike se, dakle, odnose na nebitne stvari. Kardinal Sarah također aludira na papu Franju kao na „oca zlostavljača“, pa je napisao sljedeće: „Otac ne može unijeti nepovjerenje i podjele među svoju vjernu (?) djecu. Ne može poniziti jedne stavljajući ih protiv drugih. Ne može izopćiti neke od svojih svećenika.”
Međutim, samo nauk i žrtva Krista čine temelj Crkve i određuju njezina bitna obilježja. Zamjena tih temelja liturgijskim oblikom predstavlja ozbiljnu herezu, koja odbacuje dogme vjere o prirodi Crkve, stvara podjele i unosi konfuziju unutar same Crkve. Nadbiskup Augustine Di Noia, tada tajnik u Dikasteriju za nauk vjere i osoba koja je koordinirala, nažalost neuspješno, dijalog s Družbom sv. Pija X., komentirajući situaciju, izjavio je da je „stvar totalno izmakla kontroli i postala pokret, posebno u SAD-u, Francuskoj i Engleskoj, koji agresivno promiče tradicionalnu latinsku misu među mladima i drugima kao da je taj (tzv.) »izvanredni oblik« prava liturgija za istinsku crkvu.”
Naglasio je da pokret za latinsku misu odbacuje ključnu reformu Drugog vatikanskog koncila, te da predstavlja „izopačen otpor obnovi nadahnutoj Duhom Svetim i svečano potvrđenoj u nauku Ekumenskog sabora”. Latinska misa se, naime, često povezuje s onima, koji Drugi vatikanski koncil smatraju nevažećim i koji vjeruju da su ljudi koji prisustvuju misi Novus Ordo manje katolici. Zagovaratelji latinske mise kao jedino prihvatljivog oblik liturgije, ponašaju se kao da ih je latinska misa na neki način učinila boljim, nadmoćnijim i svetijim, te da njihova aureola postaje sigurnija, pa čak i potpunija.
„Papa Franjo ispravno vidi u pokušaju obnove predkoncilijske liturgije u najboljem slučaju oblik nostalgičnog poigravanja sa starom liturgijom, a u najgorem slučaju izopačeni otpor obnovi nadahnutoj Duhom Svetim i svečano potvrđenoj u učenju Ekumenskog koncila”, zaključuje nadbiskup Augustine Di Noia.
Crkva je Kristovo tijelo, s Kristom kao glavom i Duhom Svetim kao dušom. Krist ne gubi svoju vjerodostojnost, ako njegov namjesnik odabere jedan oblik mise umjesto drugoga. Takva tvrdnja pogrješno podvrgava Gospodina Isusa Krista vanjskim elementima mise. Najveće zapovijedi nisu slavljenje latinske mise ili tradicionalističke supkulture, već ljubav prema Bogu i bližnjemu, na što ukazuje evanđelist Matej. Na tom području Crkva danas gubi vjerodostojnost, što kritičari pape Franje često zanemaruju ili prešućuju.
Za vjerodostojnost Crkve ključna je prije svega „vjera ljubavlju djelotvorna“ (Gal. 5,6) i usmjerenost prema načelima iz tzv. „Aparecida dokumenta“. Taj dokument predstavlja ključni tekst za razumijevanje smjera u kojem se Katolička crkva treba kretati u 21. stoljeću. U njemu se prepoznaju društvene, kulturne i ekonomske promjene koje utječu na život vjernika i nude smjernice za pastoralno djelovanje. Tek nakon toga dolazi bogoslužje, molitva, umjetnost i ljepota. Vjerodostojnost Crkve uvelike je narušena zbog seksualnih zločina koje su počinili svećenici nad mladima. Zanimljivo je da o tom zlu gotovo ništa ne govore kardinali Burke, Sarah, Müller i Brandmüller, iako su bili na visokim položajima kada je kriza eskalirala.
Od trenutka svog izbora, pitanje liturgije postalo je sve značajniji fokus pape Franje, a razgovor o liturgiji postao je prepoznatljiv način na koji promišlja o Drugom vatikanskom koncilu. Nakon motuproprija „Traditionis custodes“, ključnog dokumenta njegova pontifikata, papa Franjo je objavio još jedan važan tekst o liturgiji, apostolsko pismo „Desiderio desideravi“ o liturgijskoj formaciji Božjeg naroda. Pismo je nastalo kao odgovor na izazove i kritike koje su se pojavile u vezi s liturgijskim reformama, posebno nakon objave motuproprija „Traditionis custodes“. U tom pismu, papa Franjo sustavno iznosi svoje razumijevanje Drugog vatikanskog koncila i njegove ostavštine, s posebnim naglaskom na liturgijsku reformu: „Dugujemo Koncilu, i liturgijskom pokretu koji mu je prethodio, ponovno otkrivanje teološkog razumijevanja liturgije i njezine važnosti u životu Crkve“.
Papa brani liturgijsku reformu od optužbi koje su postale uobičajene u nekim katoličkim krugovima: „Kad govorim o zadivljenju nad vazmenim otajstvom, nipošto ne mislim na ono što se ponekad razumije kao nejasan izraz „osjećaj otajstva.” Takav „osjećaj otajstva“ ponekad se navodi kao jedna od glavnih optužbi protiv liturgijske reforme, tvrdeći da je taj osjećaj sada uklonjen iz slavlja”.
Papa Franjo ističe bit problema u novom liturgijskom pitanju koje se pojavilo posljednjih godina i obraćajući se s uobičajenom iskrenošću: „Bilo bi trivijalno tumačiti napetosti oko slavlja, samo kao razliku u ukusima vezanim uz određeni ritualni oblik. Problem je prvenstveno ekleziološki. Ne vidim kako je moguće da netko priznaje valjanost Koncila, iako me čudi da bi katolik mogao pretpostaviti suprotno, dok istovremeno odbacuje liturgijsku reformu proizašlu iz „Sacrosanctum Concilium“, dokumenta koji izražava stvarnost liturgije intimno povezanu s vizijom Crkve tako divno opisanoj u „Lumen gentium“.“
U dokumentu „Traditionis custodes“ papa Franjo upozorava: „Liturgijske knjige koje su proglasili sveti Pavao VI. i sveti Ivan Pavao II., u skladu s dekretima Drugog vatikanskog koncila, predstavljaju jedinstveni su izraz „lex orandi“ Rimskog obreda.“
Papa Franjo poziva na stalno i ponovno otkrivanje liturgijske konstitucije i reforme: „Iz tog razloga ne možemo se vratiti na ritualni oblik koji su oci Koncila, »cum Petro et sub Petro«, smatrali potrebnim reformirati. Ova reforma, koja je proizašla iz načela koje su oci odobrili pod vodstvom Duha Svetoga i prema svojoj savjesti kao pastiri, nije samo promjena rituala već i izraz njihove vjere i misije. Sveti Pavao VI. i sveti Ivan Pavao II., odobravajući reformirane liturgijske knjige »ex decreto Sacrosancti Oecumenici Concilii Vaticani II«, jamčili su vjernost reformi koju je Koncil iznio. Stoga sam napisao „Traditionis custodes“, kako bi Crkva mogla, u raznolikosti svojih jezika, izražavati jednu i istu molitvu koja odražava njezino jedinstvo. Kao što sam već istaknuo, cilj mi je da se to jedinstvo ponovno uspostavi u cijeloj Crkvi Rimskog obreda.“
Kao što je navedeno vjerodostojnost Crkve u velikoj mjeri ovisi o onome što je izloženo u tzv, dokumentu iz Aparecide, objavljenom 2007. godine uz ovlaštenje pape Benedikta XVI., od strane Biskupskog vijeća latinoameričkih biskupa (CELAM). U tom dokumentu, među ostalim, piše: „Katolička vjera, ako se svede na puku prtljagu, skup pravila i zabrana, rascjepkane pobožne prakse, selektivno i djelomično pridržavanje istina vjere, povremeno sudjelovanje u nekim sakramentima, ponavljanje doktrinarnih načela ili bezdušno i nervozno moraliziranje, koje ne preobražava život vjernika, neće izdržati kušnje vremena. Najveća opasnost leži u sivoj pragmatičnosti svakodnevnog života Crkve, gdje se sve naizgled normalno odvija, ali u stvarnosti vjera se troši i pada u osrednjost.“
Papa Franjo često je isticao svoju predanost provedbi načela iz dokumenta iz Aparecide tijekom svog papinstva. Otvoreno je izjavio da su glavni utjecaji na njegovu apostolsku pobudnicu „Evangelii Gaudium“ bili dokument iz Aparecide i pobudnica njegovog prethodnika, „Evangelii Nuntiandi“. Ovaj dokument bio je značajan i za papu Benedikta XVI.
U kršćanstvu, najbolji način služenja Bogu je služiti svom bratu, što znači ljubiti druge: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt, 25, 40).
Enzo Bianchi u knjizi „Kršćani u društvu“ je napisao: „Za Isusa, u konačnom smislu, ljubav i pravednost prema drugome isto su (!!!) što i ljubav prema Bogu, a to dvoje stupaju na mjesto svih ostalih naredbi Zakona.“
U toj knjizi Bianchi citira Françoisa Roustanga, koji je u jednom tekstu još 1966. postavio pitanje: „Ako je katolički nauk zaista tako duboko promišljen i suvremeno naviještan, zašto ga oni koji su izvan Crkve ne doživljavaju kao novu poruku? Zašto se čini da onima izvan Crkve katolički nauk uvijek zvuči kao neki specifični jezik razumljiv samo onima koji već vjeruju i zanimaju se za njega?“
Kršćanin ne može odvojiti život vjere od realnog svijeta u kojem radi i bori se za život. Nije dovoljno „voditi »kršćanski život«, koji je u praksi ograničen na klupu u župnoj crkvi i na nekoliko molitava kod kuće, bez osvrtanja na akutne probleme koji se tiču milijuna ljudi“, upozorava Thomas Merton u knjizi „Život i svetost“ te dodaje da „naše vrijeme zahtijeva više od onoga što prakticiraju pobožni ljudi koji odlaze u crkvu i koji izbjegavaju teške grijehe“.
Aparecida dokument poručuje: „Crkva se treba riješiti svih zastarjelih struktura koje ne pogoduju prenošenju vjere”, i daje razmišljanja kakva iznose Enzo Bianchi i Thomas Merton, i koja ukazuju na čemu se temelji vjerodostojnost Crkve. No, o tome kardinal Sarah, i neki drugi kardinali i biskupi, ne govore. Zabrinuti su za vjeru zbog dokumenta „Traditionis custodes“!
Vrijeme je da se prestane kritizirati papu Franju, njegove prethodnike i Drugi vatikanski koncil. Treba prestati osporavati svaku odluku i svaku riječ iz svakog dokumenta. Ovakvo ponašanje vodi razdvajanju unutar Crkve, gdje svatko vjeruje samo vlastitom sudu. Takvo stanje može se pretvoriti u oblik protestantizma. Crkva, koja je nekada bila jedinstvena i nedjeljiva, postat će razbijena na tisuće komadića ako svaki od milijardu katolika sudi svaki korak. Bez ponizne predanosti vjeri i prihvaćanju odluka svakog pape i koncila, ne može se postići jedinstvo. Ako papa Franjo odluči ograničiti prakticiranje tradicionalne latinske mise, treba to prihvatiti s poniznošću i poslušnošću, jer on ima svoje razloge i jasno ih je objasnio. Raskol i hereza samo vode do otpada od vjere.
Nikada nijedan član Crkve ne može tvrditi da je rimski papa ozbiljno pogriješio u doktrini ili disciplini, niti da je pao u vjeri zbog krivovjerja, otpadništva ili idolopoklonstva. Oni koji iznose takve tvrdnje su raskolnici. Papa posjeduje karizmu istine i vjere koja nikada ne izostaje. On je vidljiva glava Crkve, čini jedno s Kristom i predstavlja temeljnu stijenu nepogrješive Crkve. Krist daje svakom Papi i vrhovni autoritet i milosti potrebne za vjerno obnašanje te vlasti. Oni koji se ne slažu s tim uvjerenjima nisu katolici u svojoj vjeri. Ne može se kazati da je raskol na pragu; teško je to zamisliti u sveopćoj Katoličkoj Crkvi. Ali u katoličkom „metaverzumu“ u kojem žive mnogi od autora koji bez zadrške napadaju papu Franju, raskolnički mentalitet uhvatio je korijenje.
Danas se u Crkvi očituje značajani raskol. Neki konzervativci i tradicionalisti odlučili su da njihovo shvaćanje katoličke vjere treba prevladati nad onim što naučava ili odlučuje papa Franjo, biskupska tijela ili ekumenski koncili. Ovi pojedinci ne samo da odbacuju učenja Drugog vatikanskog, već i Prvog vatikanskog koncila. Ne prihvaćaju kanonizaciju nedavnih svetaca papa niti priznaju bilo koje učenje ili odluku bilo kojeg pape, osim ako se ona ne u usklađuje s njihovim vlastitim idejama. Vrijedno je podsjetiti se izreke svetog Antuna Pustinjaka: „Dolazi vrijeme kada će ljudi poludjeti, i kada vide nekoga tko nije poludio, napast će ga govoreći: ‘Ti si lud; nisi kao mi’.“
Zajednička pogreška svih koji optužuju papu Franju, kao i druge pape i Drugi vatikanski koncil, jest što su dopustili da vjerska pitanja postanu stvar osobne prosudbe. Ovo se neprekidno očituje kod onih katolika koji se protive Učiteljstvu Crkve. Oni nude svoja vlastita razmišljanja i objašnjenja zašto učenja Učiteljstva nisu ispravna. Čini se kao da ne prihvaćaju ništa što je naučavao bilo koji papa ili koncil, osim ako prvo ne prođe kroz njihovu osobnu prosudbu ili supkulturu kojoj pripadaju. U suštini, njihov stav može se sažeti ovako: „Slažem se s Papom samo kad je u pravu, ali ja odlučujem je li u pravu“.
Isti stav zauzimaju i prema ekumenskim koncilima, posebice prema Drugom vatikanskom. Godinama su tužitelji optuživali papu Franju za svaki duhovni grijeh pod suncem, uključujući krivovjerje, otpadništvo, idolopoklonstvo i suučesništvo u zlostavljanju djece i grijehe homoseksualnog svećenstva. Izdavali su dokumente, prenosili peticije protiv Pape, održavali konferencije optužujući njega i biskupe koji ga podržavaju, a na internetu i u knjigama, davali vrlo zlobne primjedbe o njemu. A onda je papa Franjo ograničio latinsku misu, upravo zbog takvog njihovog ponašanja. Ugledni (?) američki katolički laik Peter Kwasniewski izrekao je stravičnu misao: „Ono što nam danas treba je novi Atanazije, novi Bazilije, biskupi poput onih koji su u četvrtom stoljeću hrabro borili protiv arijanizma kada je gotovo cijelo kršćanstvo podležalo toj herezi. Danas nam trebaju sveci koji mogu ujediniti one čija je vjera ostala čvrsta, kako bismo mogli boriti protiv zablude i probuditi slabe i neodlučne iz njihove apatije.”
Latinskom misom i tradicionalističkom supkulturom koriste se određene skupine kako bi okupili pristaše protiv pape Franje. Latinska misa služi im kao sredstvo za privlačenje vjernika prema sve konzervativnijem gledištu, a zatim ih usmjeravaju protiv Pape na temelju tvrdnje da Papa odbacuje učenja i discipline te supkulture. Naravno, postoje i vjernici koji istinski žude za latinskom misom, ali ostaju poslušni i vjerni papi Franji te ne podrivaju Koncil. Takvi vjernici ne bi trebali dopustiti da budu zavedeni navodnom brigom za sudbinu latinske mise. Liturgija koju je uspostavio Drugi vatikanski koncil je lijepa. Ona dotiče srca i čini Krista pristupačnim vjerniku. Liturgija je djelo cijelog Božjeg naroda. Stog tzv. „obični oblik“ mise nije bio samo alternativa „izvanrednom obliku”, već je reforma provedena pod vodstvom Duha Svetoga i odobrena od strane ekumenskog koncila.
Umjesto zaključka: „Iz ovoga proizlazi da samo Vrhovni Papa ima pravo priznati i uspostaviti svaku praksu koja se tiče bogoštovanja, uvesti i odobriti nove obrede, kao i preinačiti one za koje procijeni da zahtijevaju preinaku“ (papa Pio XII., enciklika „Mediator Dei“).
Da bi se dostojno obavio ovaj zadatak, potrebno je, Časni Brate, da se sjetiš i usađuješ u umove vjernika, koji su ti povjereni da je karakteristika katoličke vjere vjerovanje da je puna vlast i moć za vođenje prenesena od našeg Gospodina Isusa Krista Rimskom Prvosvećeniku, da upravlja i vodi univerzalnu Crkvu u ime blaženog Petra. Potpuna i slobodna upotreba te moći ne može biti ograničena ili prisiljena teritorijalnim ili nacionalnim granicama; svi oni koji se nazivaju katolicima ne samo da trebaju dijeliti vjeru i dogme, već i također moraju poslušati u pogledu obreda i discipline. – papa Pio IX., „Non Sine Gravissimo“
„Ako netko tvrdi da rimski papa ima samo dužnost nadzora i usmjeravanja, ali ne i punu i vrhovnu vlast nad cijelom Crkvom, ne samo u pitanjima vjere i morala, već i u pitanjima discipline i upravljanja Crkvom širom svijeta (ad disciplinam et regimen Ecclesiae per totum orbem diffusae pertinent); ili ako netko tvrdi da papa ima samo važniji dio te vlasti, ali ne potpunu puninu te vrhovne vlasti; ili ako netko tvrdi da ta vlast nije obična i neposredna ni nad svakom Crkvom ni nad svakim pastirem i članom vjernika, neka bude anatemiziran“ (Prvi vatikanski sabor, „Pastor aeternus“). (fratellanza.net).