Foto: © picture alliance/Godong/Antoine Mekary
Kardinal Chicaga Blaise Cupich objavio je na stranici Outreach.faith tekst o važnosti unutarcrkvenoga dijaloga s LGBTQ katolicima
Sinodalni pristup crkvenom životu, koji papa Franjo potiče, uvelike mi je pomogao. Prisilio me je da preispitam način na koji služim u Crkvi, odnosno kakav sam poslužitelj onima kojima služim. Možda najvažniji uvid koji sam stekao jest da crkveni vođe trebaju biti oprezniji onda kada previše pretpostavljaju kod ljudi. Bolje nam je kada slušamo druge, nego da odveć brzo govorimo ili donosimo sud o njima. S obzirom na godine formacije i obrazovanja u sjemeništu, poštovanje koje nam ljudi često iskazuju i zablude poput one da “pater zna najbolje” mogu se lako uvući u naša razmišljanja.
Prije nekoliko godina, kardinal Luis Ladaria, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, ponudio je korisne savjete američkim biskupima. Godine 2021. formulirali smo nacionalnu politiku u vezi s primanjem pričesti za one katolike u javnim službama koji podupiru zakone koji dopuštaju pobačaj, eutanaziju ili druga moralna zla.
Kardinal Ladaria potaknuo nas je da prvo “dosegnemo i uključimo se u dijalog s onim katoličkim političarima, unutar njihovih nadležnosti, koji zauzimaju stajalište pro-choice u vezi sa zakonodavstvom o pobačaju, eutanaziji ili drugim moralnim zalima kao način razumijevanja prirode njihovih stajališta i njihovih shvaćanje katoličkog nauka”. Tek tada, primijetio je kardinal, biskupi bi mogli uočiti “najbolji put naprijed za Crkvu u Sjedinjenim Državama da svjedoči o ozbiljnoj moralnoj odgovornosti katoličkih javnih službenika da zaštite ljudski život u svim fazama”.
Bolje je da slušamo druge prije nego što govorimo ili donosimo sud o njima.
Drugim riječima, trebali bismo ih slušati radije nego pretpostaviti da znamo kako oni razumiju crkveni nauk ili da znamo kako gledaju na odgovorno vršenje svoje službe.
Ovaj pristup stavljanja po strani naših predrasuda i istinskog stava slušanja također se odnosi na to kako se crkveni vođe odnose prema ljudima u različitim životnim situacijama. To uključuje ne samo LGBTQ katolike, već i osobe koje su u braku ili samcima, one u tzv. neregularnim situacijama, one koji žive s fizičkim i psihičkim poteškoćama i druge.
Tijekom prošlog desetljeća kao nadbiskup Chicaga, organizirao sam razna okupljanja na kojima sam slušao što kažu ljudi koji predstavljaju sve te skupine. Ovi razgovori dali su mi svježu perspektivu za razumijevanje onoga što crkva misli kada je na Drugom vatikanskom koncilu potvrdila da su “radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi ovoga doba, osobito onih koji su siromašni ili u bilo kojem potišteni, to su radosti i nade, žalosti i tjeskobe Kristovih sljedbenika. Doista, ništa istinski ljudsko ne uspijeva izazvati odjek u njihovim srcima.” (Gaudium et spes, 1)
Naravno, to možemo iskreno tvrditi jedino ako smo u kontaktu s ljudima na tim dubokim razinama ljudskog postojanja i slušamo ih. U svojim razgovorima s LGBTQ katolicima, susreo sam se s gorućim istinama o stvarnosti njihovih života u našoj Crkvi i u našemu svijetu.
Ogroman broj LGBTQ katolika koje sam upoznao rekao mi je da trpe zbog od osjećaja otuđenja upravo zato što se osjećaju unaprijed osuđenima i isključenima. Bol je posebno oštra kada se doživi u njihovim obiteljima ili među onima koji su im bili prijatelji. To vrijedi i kada to doživljavaju kao članovi vlastite Crkve. Slušao sam svjedočanstva o tome da su bili izopćeni, čak i izbačeni iz svojih obiteljskih domova, kada su roditeljima izrekli vlastitu seksualnu orijentaciju. Osjećali su se nepoželjno uCcrkvi i čak su govorili da im je uskraćeno krštenje i upis u katoličke škole za djecu koju su posvojili. Jedna mi je osoba rekla da ih je način na koji su bili protjerani, izbjegavani i čak da su bili objektom mržnje doveo do zaključka da ih to što su homoseksualci danas čini modernim gubavcima. Posebno je tragično da ova vrsta otuđenja može dovesti i do suicidalnih ideja.
U svojim razgovorima s LGBTQ katolicima, susreo sam se s gorućom istinom o stvarnosti njihovog života u našoj Crkvi i u našem svijetu.
Ipak, usred ove stvarnosti isključenosti i patnje leži duboka otpornost, nespremnost da se odreknu svoje želje da budu dobri i odgovore na Kristov poziv da ga slijede u životu Crkve. Pohađaju misu. Uključuju se u život župe gdje su dobrodošli. Svakodnevno se mole i prakticiraju djela milosrđa, posebno u susretu sa siromašnima.
Mnoge naše LGBTQ katoličke sestre i braća cijene život u zajednici. Uvjereni su da je važno zastupati svoje mjesto u životu Crkve jer imaju što, ne samo primiti, nego i dati, a to treba prepoznati i pozdraviti.
Mnoge LGBTQ osobe također uče i znaju što je požrtvovna ljubav, dok preuzimaju ulogu roditelja djece koja inače ne bi imala dom. To se također događa kada LGBTQ osobe provode društveno evanđelje u praksi volontirajući za dobre ciljeve i suosjećajući s drugima, budući da mnogi od njih već znaju što znači osjećati se isključeno.
Suprotno onome što drugi često govore ili misle o LGBTQ osobama, ideja da su oni jedinstveno opsjednuti seksualnim zadovoljstvom je mit (kao da nemamo obilje primjera kulturološke opsjednutosti heteroseksualnim zadovoljenjem). Umjesto toga, ono što je bilo jasno u mojim razgovorima s LGBTQ katolicima jest da oni daju veliki prioritet izrazima ljubavi i intimnosti koji su u skladu s crkvenim učenjem. Zapravo, skloni su vidjeti odnos s partnerom kao pokušaj uspostavljanja stabilnosti u svojim životima, usprkos promiskuitetu koji je ponekad prisutan iu gay i hetero zajednicama.
Pastoralni rad s LGBTQ populacijom uvijek treba uključivati poziv Evanđelja na čist i krjepostan život. U isto vrijeme, u svojih 50 godina svećenika, naučio sam da se svi borimo s tim zahtjevima. Uostalom, svi smo pozvani na čistoću.
Vraćajući se na poziv pape Franje na sinodalnu Crkvu, vjerujem da imamo bolje šanse slijediti sveti život ako idemo zajedno “putem” (synodos) i pomažemo jedni drugima na tom putu. To znači ostaviti za sobom preventivno isključivanje i izbjegavanje onih koje smo lako, ako ne i lijeno, procijenili nedostojnima našeg društva. Jer ako razgovaramo i, što je još važnije, slušamo jedni druge, možemo zapravo prepoznati što sva Božja djeca dijele kao članovi iste obitelji: da smo više slični nego različiti, i da smo svi Božji i idemo prema domu Božjemu (outreach.faith; fratellanza.net).