Donosimo intervju s pjesnikom siromašnih p. Davidom Marijom Turoldom (1916.-1992.), objavljen u jednim lokalnim novinama u studenom 1991. godine, u vrijeme dok je p. Turoldo bio teško obolio od raka crijeva.
Roberto Vinco
«Moja bolest – kaže – svjesno je iskustvo, igrano otvorenim kartama. Više sam volio istinu od milosnih laži liječnika. U početku je strašno, okrutno je. Ali prihvaćanje raka već znači staviti ga u nelagodu, izazvati ga». Tri godine p. Turoldo [božićne audio meditacije OVDJE] prozom i poezijom izaziva čak i smrt, prihvaćenu s vedrinom kao drugu stranu života.
«Za mene je smrt uvijek bila pukotina kroz koju bih mogao promatrati boje života, cijeniti njegove vrednote. Smrt je pozitivna prisutnost, čini da se bolje cijeni vrijeme, da se stvari bolje prosuđuju. Svako jutro kažem, ako mi je ovo zadnji dan, ne mogu ga propustiti. Živim svaki dan, ne kao da je posljednji, već prvi. Mislim da čak i ne postoji tu i tamo, već jednostavno prije i poslije. Kontinuitet. To je svakako mistični smisao naše vjere, ali apsolutno ne govor samo za one koji imaju vjeru. Govor o kontinuitetu života može se voditi i s onima koji ne vjeruju, s onima koji nemaju vjeru. To nije utješni govor, već konstatacija. Mogu reći tekođer ‘ne znam kako će biti nakon’, ali mi nitko ne može reći da toga nema».
Tema sve Turoldove poezije je Bog, Bog koji nije apstraktno traženje, već traženje koje se kombinira sa životom i svakodnevnom ljudskom stvarnošću; onaj koji ti ne garantira sigurnost i jasnoću, već daje nadu da se uvijek hrabro ide naprijed; koji nije tu da te kontrolira i kažnjava, već Bog koji ti je blizak, razumije te, sluša, voli. No intervju je ovo za sve, vjernike i nevjernike, o boli, bolesti, patnji i smrti.
No kako se taj Bog može pomiriti s patnjom, s bolešću?
«Mislim da bol, bolest, smrt nisu samo čovjekova drama, već i Božja drama».
U kom smislu?
«U smislu da je Božja granica čovjekova sloboda. Dopustite mi da pojasnim. Bog ima takvu ljubav prema čovjeku, prema svom stvorenju, da ga ne može ne ostaviti slobodnim. Ako prihvaćamo Boga koji želi da poredak stvaranja i povijesti imaju vlastitu autonomnu vrijednost; ako Bog želi da ljudi budu slobodni: slobodni rabiti i zlorabiti, slobodni činiti dobro ili činiti zlo, Bog, prije svega, treba poštivati tu autonomiju i tu slobodu. Stoga, ako želiš da Bog u svakom slučaju intervenira, ti niječeš ono što se naziva igrom sekundarnih uzroka, prostore za ljudsku slobodu».
Ali tada se, prema ovoj logici, ne može ni tražiti od Boga ozdravljenje.
«Mislim da nije u redu moliti da me Bog izliječi. Upravo zato što je nemoguće da Bog ima bilo kakve veze s mojom bolešću. Nezamislivo je da Bog Isusa Krista želi rak. Ako mi je zaista Bog poslao tumor, kako bih se mogao liječiti? Morao bih ići protiv Božje volje».
Griješe li onda oni koji mole da ih Bog izliječi?
«Mogu ih razumjeti, ali samo na ljudskoj razini. Mogu to vidjeti kao neophodni odušak, kao lijek za tjeskobu. To je i za mene bilo otkriće ovih godina bolesti, strašno, ali utješno otkriće».
A u trenucima očaja, razočaranja, kad se obratite Bogu, što mu kažete, što od njega tražite?
«Ne molim da Bog intervenira. Molim za snagu da razumijem, prihvatim, nadam se. Molim da mi Bog da snagu da podnesem bol i suočim se čak i sa smrću istom snagom kao i Krist. Ne molim da se Bog promijeni, molim da se ispunim njime i eventualno promijenim sebe, tj. nas, sve zajedno, stvari. U stvari, ako bi u protivnom Bog intervenirao, zašto bi trebao intervenirati samo za mene, liječiti samo mene, a ne liječiti hendikepirano dijete, brata koji je možda u stanju patnje i očaja gorem od mog? Zašto bi Bog trebao činiti te pristranosti? Zašto reći: Bog me voli, rak nije pogodio mene već mog susjeda! A onda: je li to bio Bog koji nije volio mog susjeda? I kad bi Bog intervenirao za sve i uvijek, ne bi li to bio kraj slobodne igre sila i poretka stvaranja? Zbog toga Bog za mene nikad nije kriv. Ne može i ne treba intervenirati. Inače, ako mogavši ne bi intervenirao, bio bi Bog koji uživa pred previše nevjerojatnih i nedopustivih patnji. Evo zašto je, kao što sam već rekao, drama bolesti, patnje i smrti također Božja drama».
U boli, dakle, i za vjernika može postojati samo rezignacija?
«Ne rezignacija, već strpljenje, što je sasvim druga stvar. Za vjernika jedini odgovor na bol i smrt je Kristovo uskrsnuće. Njegovo uskrsnuće u biti je Božja osveta nad zlom svijeta. Stoga je uvijek najbolji odgovor onaj Kristov, koji na koncu kaže: ‘Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj’. Odgovor koji, međutim, ne treba reći samo na kraju, već ga uvijek govoriti; i možda će se tako uspjeti biti ‘blaženi uplakani’».
Često se nađemo pred prijateljima pogođenima nekom ozbiljnom bolešću ili smrću neke voljene osobe. Što se može reći u tim slučajevima?
«Postoje bolovi za koje nema riječi ni u jednom rječniku. Bol i tjeskoba pred kojima je najbolji odgovor tišina. Pred određenim tragedijama, određenim patnjama nisu potrebne ni filozofije ni propovijedi. A najbolji lijek, kažem lijek, bez odgovora, bit će jednostavno tvoje sudjelovanje kao prijatelja, tvoja ljubazna prisutnost, tvoje ‘biti s’ osobom koja pati, koja je bolesna. Stoga najbolji praktični odgovor je ‘biti sa’, šutnja, prihvaćanje što je više moguće. Iako ovo ne mora značiti odustajanje od borbe, od traženja svakog napora za ozdravljenjem. Važno je nikada ne odustati i početi svaki put ispočetka» (fratellanza.net).