Papa Franjo izrazio je žaljenje što je teologija još uvijek isuviše rezervirana za muškarce. Pa ipak, teologinje su tu, samo ih treba vidjeti.
Isabelle de Gaulmyn | La Croix
Ne baš profinjen neologizam: „demaskulinizirati“, na talijanskom „demaschilizzare“. Tijekom susreta sa članovima međunarodne teološke komisije, papa Franjo je naglas brojao žene; od tridesetak članova bilo ih je samo pet. Stoga smatra da je došlo vrijeme za „demaskulinizaciju“ teologije, a potom je spontano progovorio o doprinosu žena teologinja rekavši da je i sâm puno naučio od jedne teologinje.
Nema dovoljno teologinja? Ali u Crkvi, barem na Zapadu, ne može se govoriti o nedostatku teologinja. Problem nije toliko u tome što žena teologinja nema, nego u tome što im institucija daje vrlo malo prostora. Naime, ovoga tjedna kada je Papa zatražio „demaskulinizaciju“ teologije, nakon duge bolesti napustila nas je jedna francuska teologinja, žena i redovnica. Régine du Charlat, iz zajednice Sestara pomoćnica (Sœurs auxiliatrices). Kako mi reče jedan kolega, nije bila samo „sjajna žena“, nego i vrsna teologinja. Kao i mnoge redovnice koje je institucija predugo ignorirala. Régine du Charlat predavala je na Katoličkom institutu u Parizu, u vrijeme kada žene nisu bile tako brojne. I ostala je po strani. Možda je nismo dovoljno valorizirali. Danas, tu i tamo neka redovnica, Véronique Margron, dominikanka ili Nathalie Becquart, ksaverka, uspijevaju probiti led, priznate su. I opet, možda zato što su odabrale područja (jedna zlostavljanje, druga sinodu) kojima se teolozi muškarci još toliko ne bave.
Régine du Charlat, koja pripada prethodnoj generaciji, ostala je u sjeni. A održavala je veze s mnogim poznatim osobama iz Crkve, s teolozima, svećenicima i biskupima koje je često pozivala na objed, bila je poznata po izvrsnoj kuhinji, isto tako i po razini promišljanja. Je li ostala u sjeni zato što je bila žena? Njezina percepcija teologije nije bila doktorska, odozgo prema dolje, nego konverzacijska. Teologija za nju nije bila samo znanje, nego umijeće življenja, obilježeno velikodušnim bratstvom (sestrinstvom?) i gostoprimstvom. Autorica ovih redaka koja je često posezala za ovim blagodatima, zna koliko joj duguje.
S druge strane, za razliku od teologa, ove redovnice nisu od Crkve očekivale priznanje. Budući da nisu mogle biti ni svećenici, ni biskupi ni kardinali, nisu imale ambicija na tom planu i stoga su imale veliku unutarnju slobodu. I lucidnost što se tiče Crkve, njezinih disfunkcionalnosti i slabosti. Sjećam se teksta koji je Régine du Charlat objavila u studenome 2004., a koji je danas itekako aktualan. Uočavajući krizu vjerske prakse, napomenula je da možda ne bi trebalo nastojati oko toga da se sve zadrži, „nego da bi se od nas moglo tražiti da pristanemo izgubiti nešto što je po sebi dobro, kako bismo se otvorili onome što ne poznajemo, a što se može smatrati najboljim, ukoliko proizlazi iz novosti Evanđelja.“ „Što ako je to uvjet da možemo čuti Evanđelje – jedini pravi temelj – na novi način?“ Prije dvadesetak godina ovaj je tekst nekima izgledao kao najava poraza, poziv da dignemo ruke od svega. Danas, u instituciji koja prolazi kroz duboku krizu, uviđamo da je to bio jedini mogući duhovni stav. Onaj o kojem govori sveti Pavao u rečenici koju je Régine du Charlat osobito voljela, „sebe, od mrtvih oživjele, predajte Bogu“ (Rim 6, 13). Treba proći kroz smrt, napisala je, kako bismo „mogli prihvatiti ono što Bog koji neprestano djeluje želi, a stoga i može učiniti da u našem svijetu nastane nešto novo“ (la-croix.com; fratellanza.net).
S francuskoga prevela Vesna Zovkić, Isusova mala sestra