„Vjerovati da sve je crno ili bijelo često zatvara put milosti i rasta, te obeshrabruje humane putove posvećenja koji slave Boga.“ (papa Franjo u pobudnici Amoris laetitia, br. 305)
Krešimir Cerovac
Deset godina nakon objave apostolske pobudnice Amoris laetitia (2016.) prikladno je vratiti se pitanju koje je u njezinu osmom poglavlju ključno, a u javnoj se raspravi često izgubilo iza pitanja o sakramentima: što znači razlučivati? Obljetnica nije samo prigoda za ocjenu recepcije jednoga dokumenta, nego i za provjeru jesmo li u međuvremenu postali sposobniji ili nesposobniji prosuđivati složene stvarnosti, a da ih ne svedemo na »za« ili »protiv«. Ono što je pobudnica tražila od pastira i vjernika danas se, u vremenu slabljenja stručnog autoriteta i post-istine, pokazuje kao zahtjev koji se tiče cijele kulture.
Postoji jedna nit koja povezuje tri, naizgled odvojena, simptoma današnjice – slabljenje autoriteta stručnosti, širenje post-istinitosnog diskursa i opću sklonost crno-bijelom mišljenju. Ta nit zove se razlučivanje: sposobnost koju je kršćanska duhovna i filozofska tradicija stoljećima njegovala kao vrhunac zrelog rasuđivanja, a koju suvremena kultura sustavno zanemaruje i tako dopušta da atrofira. Kriza stručnosti i pojava post-istine nisu ponajprije spoznajni fenomeni, nego posljedica moralne i intelektualne erozije razlučivanja – erozije koja se najprije očituje kao svođenje stvarnosti na crno-bijelu sliku.
U ignacijanskoj duhovnosti razlučivanje duhova ne označava puko biranje između dviju mogućnosti, nego naviku koja omogućuje prepoznavanje suptilnih razlika unutar iskustva što se opire jednostavnoj kategorizaciji. Razlučivanje stoga pretpostavlja toleranciju prema nijansi, prema onome što se ne da odmah razvrstati. To što stvari nisu crno-bijele ne znači da ne postoje dobro i zlo. Znači da se čovjeka ne može razumjeti bez poznavanja njegove životne situacije, odgovornosti, okolnosti i mogućnosti promjene. Kršćansko razlučivanje ne ukida istinu, nego uči kako je primjenjivati s pravednošću i milosrđem
Crno-bijela slika svijeta stvarnost podređuje unaprijed zadanim binarnim shemama – prijatelj/neprijatelj, žrtva/krivac, napredno/nazadno – i time ukida potrebu za spoznajnim naporom. Sklonost da se stvarnost, ljude i moralne situacije promatra kroz pojednostavljenu podjelu na dva suprotstavljena i međusobno isključiva tabora, dakle manihejsko iskušenje, koje je kršćanska misao prepoznavala i odbacivala već od Augustina, ovdje se vraća u sekulariziranom obliku: svijet se dijeli na sinove svjetla i sinove tame, samo što su kriteriji razvrstavanja sada ideološki, plemenski ili stranački, a ne metafizički.
Problem crno-bijele slike nije u tome što je uvijek netočna – stvarnost ponekad doista jest oštro polarizirana. Problem je u tome što ona postaje način opažanja i, primjenjuje se i ondje gdje stvarnost zahtijeva analognu, stupnjevitu prosudbu. Postoji ono što je djelomično istinito, djelomično opravdano, djelomično krivo. Razlučivanje traži sposobnost da se to podnese umjesto da se odmah razriješi u jednu od dviju kategorija; crno-bijelo mišljenje tu sposobnost ukida.
Razlučivanje je jedna od središnjih tema pontifikata pape Franje: posvetio mu je ciklus kateheza na općim audijencijama (2022. – 2023.), poseban dio pobudnice Gaudete et exsultate (br. 166 – 177) i brojna razmatranja u homilijama i obraćanjima. Najjasniji primjer kako to razlučivanje izgleda u praksi jest apostolska pobudnica Amoris laetitia. Pitanje o pristupu sakramentima razvedenih i civilno ponovno vjenčanih katolika u javnoj je raspravi gotovo odmah svedeno na dvije mogućnosti: ili pravilo vrijedi bez iznimke, ili je ukinuto. Papa Franjo taj izbor odbija. Pobudnica ne dira nauk o nerazrješivosti braka, nego pita kako ga pastoralno primijeniti na konkretnu osobu. Opća pravila, kaže, izriču dobro koje se ne smije zanemariti, ali ne mogu unaprijed obuhvatiti svaku pojedinu situaciju (AL 304). Zato pastiri trebaju provesti pažljivo razlučivanje (AL 300), kojim se razabire koliko je netko u danim okolnostima doista odgovoran i što mu je u tom trenutku moguće (AL 301). Pastir stoga ne smije zakone primjenjivati kao kamenje koje se baca na tuđe živote.
Reakcija na pojavu Amoris laetitia je pokazala koliko je ta navika oslabila. Pet dubia koje su u studenome 2016. papi uputila četvorica kardinala bila su sročena tako da se na njih može odgovoriti samo s »da« ili »ne«. Taj zahtjev nije bio pitanje tona, nego metode: pobudnica je upravo ustvrdila da se o stvarnosti konkretnih ljudi ne može govoriti jednom rečenicom koja vrijedi za sve slučajeve, a od nje se tražilo da to učini. Neovisno o tome tko je u teološkoj raspravi bio u pravu, spor je ogolio ono što se u ovom razmatranju opisuje: pitanje je preoblikovano u binarno prije nego što je uopće moglo biti razmotreno.
Pravo razlučivanje počinje ondje gdje prestaje umišljaj vlastite nepogrešivosti: ono zahtijeva svijest o granicama vlastite spoznaje, jer ni najveća stručnost ne ukida ljudsku pogrešivost, a znanje bez poniznosti lako postaje prepreka istini. Američki sociolog Tom Nichols, republikanac, ali član pokreta ‘Never Trump‘, je u knjizi Smrt stručnosti dijagnosticirao simptome: porast nepovjerenja prema stručnjacima, izjednačavanje obrazovanog mišljenja s tek jednim glasom među mnogima, guglanje kao zamjenu za godine studija. Dublji je uzrok te krize, međutim, nestanak sposobnosti da se podnese neizvjesnost koju stručno znanje nužno nosi sa sobom.
Stručnjak ne raspolaže uvijek konačnim odgovorima. On govori o onome što je najvjerojatnije, iznosi pretpostavke koje se mogu promijeniti kada se pojave novi dokazi i nudi objašnjenje koje u tom trenutku najbolje odgovara dostupnim činjenicama. Međutim, ljudima koji svijet promatraju crno-bijelo takav pristup često izgleda kao nesigurnost ili nedostatak uvjerenja, pa čak i kao pokušaj skrivanja istine. Od stručnjaka se sve češće ne traži da objasni što dokazi pokazuju, nego da ponudi jednostavan i potpuno siguran odgovor. A kada ga ne može dati jer je stvarnost složenija, počinje se sumnjati u njegovu iskrenost i stručnost. Tako nastaje začarani krug: što smo manje spremni prihvatiti da stvari imaju različite nijanse, to teže prihvaćamo znanje koje priznaje vlastite granice i ne obećava sigurnost ondje gdje je nema.
Post-istina je stanje u kojem kategorija istine postaje sporedna u odnosu na kategoriju pripadnosti. Tvrdnja se ne prosuđuje prema svojoj podudarnosti sa stvarnošću, nego prema tome odgovara li unaprijed zauzetoj plemenskoj ili stranačkoj poziciji. To je logičan, gotovo nužan ishod kulture koja je izgubila naviku razlučivanja: kada se svijet svede na binarne tabore, preostaje jedino utvrditi kojem taboru tvrdnja pripada, a provjera njezine istinitosti postaje suvišnim, gotovo sumnjivim korakom. Njemačka filozofkinja Hannah Arendt (1906.-1975.) je upozoravala da najveća opasnost totalitarne laži nije u tome što ljudi povjeruju laž, nego u tome što izgube sposobnost razlikovanja istine od laži uopće – što više ne mare hoće li nešto provjeriti. Upravo to je krajnja točka gubitka razlučivanja: ne pogrešna prosudba, nego odustajanje od same prakse prosuđivanja.
Papa Lav XIV. otvara encikliku Magnifica Humanitas slikom Babilonske kule: čovječanstvo stoji pred izborom hoće li graditi novu kulu zbrke ili grad u kojem Bog i čovjek prebivaju zajedno. Ta se slika izravno tiče teme ovog razmišljanja jer Babel nije samo tehnološka ni politička metafora, nego prije svega spoznajna: to je stanje u kojem jezik prestaje povezivati i pojmovi se razilaze do te mjere da zajedničko razumijevanje istine postaje nemoguće. Papa to izravno imenuje kada ustvrdi da samo zajedničko traganje za istinitošću činjenica, shvaćeno kao zajedničko dobro, može dati čvrst temelj pravednom komuniciranju, Ta rečenica post-istinu ne opisuje kao politički fenomen, nego kao „kvar zajedničkoga dobra“, dakle kao pitanje socijalnog nauka, a ne samo medijske etike.
Enciklika socijalni nauk Crkve ne predstavlja kao priručnik gotovih normi, nego kao zajedničko razlučivanje: „U svjetlu svega što je dosad rečeno, socijalni nauk Crkve prikazuje se u svojemu najautentičnijem obliku; ne kao priručnik načela i normi koje treba primijeniti, nego kao put zajedničkog razlučivanja.“ – br. 27),
kao teologiju zajedništva u povijesti koja događaje tumači u svjetlu Evanđelja. Ono što je ignacijanska tradicija njegovala kao osobnu duhovnu praksu, socijalni nauk primjenjuje na razinu čitavog crkvenog tijela i njegova čitanja povijesti. Kriza stručnosti i post-istina, u tom svjetlu, izazovi izvana na koje Crkva samo odgovara, simptomi su istoga deficita razlučivanja kojemu se socijalni nauk od početka suprotstavlja. Sada se taj deficit ubrzava algoritamski, kroz, digitalnu krivotvorinu (deepfake) i manipulaciju informacijama, koje enciklika izrijekom osuđuje.
Ovdje se nadovezuje i pitanje ušutkivanja katoličkoga socijalnog nauka optužbom da je „marksistički“, a što je posebice uočljivo u SAD-u. Ta optužba nije prvenstveno teološka tvrdnja, nego proizvod upravo crno-bijele hermeneutike: budući da suvremeni javni prostor poznaje samo dva tabora – tržišni individualizam i kolektivizam – svaki govor o prvenstvu rada nad kapitalom, o univerzalnoj namjeni dobara ili o strukturalnim grijesima automatski se svrstava u drugi tabor, premda socijalni nauk od Rereum Novarum izričito odbacuje oba pojednostavljenja. Papa koji govori o dostojanstvu rada ili o odgovornosti prema migrantima ne čitajun u kategorijama koje sam predlaže – analogijskim, stupnjevitim, utemeljenim na naravnome zakonu – nego ga odmah prevode u tuđi, unaprijed pripremljeni binarni rječnik.
Za prethodno rečeno nije dovoljna terapija kao puko postavljanje „više činjenica“ ili „bolja medijska pismenost“ – premda oboje pomaže. Ona zahtijeva obnovu duhovnog držanja: naviku da se pred složenim pitanjem odgodi brzopleti zaključak, da se prizna djelomična istina na obje strane spora, da se autoritet ekspertize prihvati ne slijepo, nego s razumijevanjem njezine metode i njezinih granica. Obnova razlučivanja stoga nije samo spoznajni, nego i duhovni zadatak: vratiti se sposobnosti da se stvarnost promatra u njezinoj punini, prije nego što je se razvrsta u kategorije koje nekima olakšavaju spavanje, ali ih udaljavaju od istine.
Razlučivanje, dakle, nije relativiziranje načela, ali nije ni pretvaranje općih načela u mehaničke recepte. Ono nije ni relativiziranje istine niti izbjegavanje jasnog stava o dobru i zlu. Zahtjeva spremnost da se traži istinu i onda kada nam nije ugodna, prepoznati dobro i izvan vlastitoga kruga te da prema vlastitim pogreškama jednaku kritčnost kao i prema tuđima. Kršćanska savjest ne smije postati talac političke odanosti, ideološke isključivosti ili grupne solidarnosti: „Kršćanska vjera nikada nije pokušala nametnuti krut okvir društvenim i političkim pitanjima, svjesna da povijesna dimenzija zahtijeva od muškaraca i žena da žive u nesavršenim situacijama, koje su također podložne brzoj promjeni.” (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 568)
Hrvatskoj danas nije potrebno manje čvrstih uvjerenja, nego više sposobnosti razlučivanja – više spremnosti da se činjenice, motive i posljedice prosuđuju u svjetlu istine i zajedničkog dobra. Potrebni su joj ljudi koji čvrstoću vlastitih uvjerenja ne brkaju s posjedovanjem istine, koji mogu saslušati drukčije mišljenje a da pritom ne odustanu od svojih načela i koji imaju hrabrosti priznati da su možda pogriješili. Jer društvo koje gubi sposobnost razlučivanja postupno gubi i sposobnost promišljenoga i odgovornoga odlučivanja (fratellanza.net).