Severino Dianich istaknuti je svećenik nadbiskupije Pisa (Italija), rođen u Rijeci 1934. godine. Redoviti je profesor u miru sustavne teologije, a predavao je diljem Italije i svijeta, posebice na Teološkom fakultetu središnje Italije u Firenci i na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Bavi se pastoralom kulture, dugogodišnji je urednik časopisa Vivens homo, utemeljio je poslijediplomski studij teologije i crkvene arhitekture. Godine 1967. osnovao je Udrugu teologa Italije, kojoj je predsjedao od 1989. do 1995. Autor je brojnih znanstvenih članaka na talijanskom jeziku i stranim jezicima. Papa Franjo imenovao ga je 2023. članom 16. Skupštine Sinode biskupa. S njim je za časopis Zvona razgovarao prof. Marko Medved, a intervju prenosimo u cijelosti.
Kakvi su vaši dojmovi sa Sinode u listopadu 2023., na kojoj ste sudjelovali nakon što vas je imenovao papa Franjo? Koja su vaša očekivanja od Sinode biskupa u listopadu 2024.?
Prvi tjedan rada užasnuo me je. Pričali smo o svemu i svačemu, činilo se da ništa odlučno i konkretno nije na vidiku. Opsežni Instrumentum laboris skupio je tisuću pitanja koja su se postavljala tijekom sinodalnog procesa i nije se bilo moguće usredotočiti na nakanu Sinode, a to je promicanje sinodalnosti u vidu služenja poslanju Crkve.
Naknadno je krenulo nabolje, no ipak se nisu izbjegle generičke i nebitne intervencije, pa se i u Zbirnom izvješću stječe dojam određene disperzije. No pomnim čitanjem mogu se dokučiti razlozi, sugestije i prijedlozi za provedbu vrijednih, ponekad i smjelih reformi. To u međuzasjedanju također proučava komisija pravnika s obzirom na reformu Zakonika kanonskog prava. Sljedeće zasjedanje morat će ih dovesti do zrelosti i jasnoće kako bi ih predložili Papi, sa željom, očito, da ih on odluči pretočiti u praksu.
Bili ste među osnivačima Udruge talijanskih teologa. Kakvo je stanje teologije danas? Nemate li dojam marginalizacije teologije kako u društvu tako i u Crkvi?
Teolozi rade kvalitetno, danas kao i nekada. Često, međutim, u vrlo specifičnim temama. Rijetko se netko usudi predložiti bilo kakvu cjelokupnu viziju. Ono što bismo htjeli jest više odvažnosti i veće kreativnosti. Rezultat bi bila teologija sposobna utjecati na konkretne situacije u društvenom i političkom životu u kojima čovjek danas živi. Teologa, budući da tvrdi da želi tumačiti evanđelje današnjem čovjeku, treba brinuti što ga novinar nikada ne pita za intervju i njegove knjige ne citira nitko osim njegovih kolega.
Teološki fakulteti uvijek imaju manje upisanih studenata. Zatvara se i teološki fakultet u Rijeci. U raznim zemljama djeluju Religious studies. Što predviđate za budućnost?
U prošlosti su se množile akademske ustanove, praznila su se sjemeništa, a smanjivao se i broj vjernika. Bio je to neoprostiv nedostatak predviđanja budućnosti. Religious studies već se duže vremena razvija u anglosaksonskim zemljama, često prelazeći konfesionalne granice. No kod nas prevladava uvjerenje da se mi bavimo teologijom i da se time nitko drugi ne bi trebao baviti.
Osobno mi se dogodilo da sam bio pozvan raditi u studijskoj komisiji o izvedivosti interkonfesionalnog teološkog fakulteta, koji je namjeravala osnovati civilna ustanova na regionalnoj razini. Namjera je bila stvoriti centar za teološka istraživanja interdisciplinarnog i transdisciplinarnog karaktera. Nakon nekoliko sjednica komisija se raspustila jer je mjesni biskup uspio blokirati projekt. Ne radi se o tome da u sekularnim kulturnim sredinama postoji nedostatak interesa za proučavanje religijskih činjenica, čemu očito pripada i iskustvo teoloških istraživanja. Radi se o tome da bi nam trebale akademske ustanove koje bi, ne zanemarujući potrebe katoličke pravovjernosti i crkveni nauk, bile otvorene, susretljive i u sretnu dijalogu s drugim istraživačkim interesima i drugačijim školama mišljenja. Poziv Veritatis gaudiumpape Franje na praksu transdisciplinarnosti u teologiji nije nimalo daleko od te ideje.
Sergio Massironi nedavno je izjavio: „Veliki nesporazum koji je previše crkvenih gesta i kulturnih projekata učinio neplodnim jest zamišljanje da bi ‘katolička kultura’ mogla postojati. Antimodernistički nas je stav stoljeće zapleo u izdaju misionarskog stava par excellence, onog inkulturacije.“ Kakvo je vaše mišljenje o ovoj temi, koji se godinama bavite područjem kulture?
Bilo je govora o inkulturaciji manjinskih Crkava koje djeluju među stanovništvom s kulturnom tradicijom različitom od zapadnokršćanske. Pothvat kojem su se posvetili mnogi u Aziji i Africi, donoseći vrijedne plodove, danas se nalazi pred prekretnicom čiji je razvoj teško predvidjeti. Zemlje s drevnom kršćanskom tradicijom postaju sve više multikulturalne i multireligijske. Zemlje s različitim religijskim tradicijama i koje karakteriziraju vrlo različite kulture riskiraju da postanu sve sličnije modelima suvremene zapadne kulture, u njezinoj sekulariziranoj verziji.
Paradoksalno, više smo se bavili inkulturacijom evanđelja drugdje nego kod kuće. Na modernost se, sve do Drugoga vatikanskog sabora, gledalo kao na antagonista i neprijatelja, a ne kao na jednu novu kulturu za koju se evanđelje mora prevesti na novi jezik. Napredak je postignut, ali problem ostaje otvoren. Sjetite se samo arhaična jezika liturgije i, općenito, koliko je crkveni jezik samoreferencijalan. Zakonik kanonskog prava još uvijek koristi pojam podložnika, koji je američki ustav iz 1787. zabranio jer je bio štetan za dostojanstvo ljudske osobe.
Iduće godine obilježava se 100 godina od uspostave Riječke biskupije. U Vašoj nedavno objavljenoj knjizi (Prekratko, moje stoljeće) pišete o svom svećeničkom iskustvu, od rata do digitalnog doba i globalizacije, govorite i o Rijeci, kozmopolitskom gradu, u kojem se rodio Vaš duhovni poziv. Suočeni s izazovima današnjice i na vjerskom planu, kakvu kulturnu i duhovnu baštinu možemo ponuditi današnjem čovjeku s ovog pograničnog područja?
Iz iskustva svojih prvih četrnaest godina života i školovanja stečenog u Rijeci, ponio sam sa sobom kozmopolitski duh naše kulture, unatoč tragičnu iskustvu sukoba dvaju ludih nacionalizama tih godina. Nakon što je to tragično razdoblje završilo, milošću Božjom, mogu izreći nadu da će Riječani talijanske nacionalnosti iseljeni diljem svijeta, kao i današnji Riječani hrvatske nacionalnosti, posvuda biti promicatelji izgradnje građanskog društva sposobna valorizirati sve različitosti. Katolička Crkva već jest sama po sebi, upravo katolička, ali uvijek treba svoje iskustvo vjere uzdizati iznad nacionalnih partikularizama kako bi uvijek bila hrana za jedinstvo ljudske obitelji.
Sjećanja na Rijeku u ratu i poraću
Dianich je rođen u Rijeci 1934., odakle je nakon rata s obitelji emigrirao 1948. u Italiju. Sjećanja na vrijeme rata i poraća, na fašizam, nacizam i komunizam u Rijeci nisu baš ugodna. Svjedočio je o tome i prije 11 godina u intervjuu objavljenom u Zvonima (br. 5/2013.)
„Sjećam se da smo kao djeca svi mi morali biti dio fašističkog podmladka nazvanog „Figli della Lupa“ (sinovi vučice). Članstvo je bilo obavezno, nije to bio moj izbor. Znam da je moj otac dugo vremena bio bez posla s obzirom da nije bio član Fašističke stranke. On je možda i imao nekakvih simpatija prema komunistima, ali kad je 1945. došao komunizam, potpuno je promijenio stav.
Rat je u Rijeci bio osobito težak nakon 1943., ali nije bilo nekih većih problema zbog gladi ili slično. Znam da sam s kapelanom Uznesenja Marijina išao na tržnicu kupovati svežnjeve suhog drva koje bi onda nosili siromašnim obiteljima i ljudima u skloništima. Ne sjećam se da je bilo nacionalizma kod običnog puka, ni s hrvatske ni s talijanske strane, jer je riječko stanovništvo imalo iskustvo života u nekoliko država. Nakon rata otišli smo u Italiju samo zato jer smo htjeli slobodu i zbog tadašnje nepodnošljive ekonomske situacije.
S prvim danima komunizma neki su svećenici nestali. No nisu bili ubijeni, već su se nakon kraćeg vremena vratili. Odmah je zabranjeno bilo kakvo vjersko okupljanje izvan liturgijskog prostora. Crkva je bila trajno pod kontrolom. Sjećam se da je bilo jako puno djece za župnu katehezu koja se mogla okupljati jedino u samoj crkvi pa se moja grupa skupljala u neobično vrijeme – u 14 sati nedjeljom popodne. Svaki puta među nama je bio i jedan gospodin, doušnik režima. Kapelan je to znao i jednom nas je sve pozvao na molitvu Zdravo Marije za tog gospodina dok je on sjedio tamo. Bili smo djeca, ali shvaćali smo o kome se radi.
Nakon odlaska u Italiju 1948. godine, moji roditelji su 5 godina bili u logoru. Ja sam postao sjemeništarac u Pisi, gdje je riječki biskup Ugo Camozzo postao nadbiskupom, i ta me je nadbiskupija cijelo vrijeme financirala (zvona-ri.org; fratellanza.net).