mr. sc. Krešimir Cerovac
Dikasterij za nauk vjere objavio je deklaraciju „Dignitas infinita“ o dostojanstvu čovjeka 8. travnja ove godine, a temelji se na učenjima papa sv. Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje. Ovaj dugo očekivani dokument istražuje temu ljudskog dostojanstva. Kako je istaknuo prefekt Dikasterija, kardinal Víctor Manuel Fernández, pri predstavljanju dokumenta, pripremanje „Dignitas Infinita“ trajalo je pet godina. Deklaracija započinje uvodnim stajalištem:
„Svaka ljudska osoba posjeduje beskonačno dostojanstvo, neotuđivo utemeljeno u samom biću osobe, koje nadilazi svaku okolnost, stanje ili situaciju s kojima se osoba ikada može suočiti. Ovaj princip, koji je u potpunosti prepoznatljiv čak i samom razumu, leži u osnovi primata ljudske osobe i zaštite ljudskih prava.“
Prva tri poglavlja deklaracije postavljaju temelje ljudskog dostojanstva, dok četvrto poglavlje sadrži popis ozbiljnih kršenja ljudskog dostojanstva. Naziv „Dignitas infinita” („Beskonačno dostojanstvo“) preuzet je iz obraćanja sv. Ivana Pavla II. osobama s invaliditetom tijekom Angelusa u Osnabrücku 1980. godine. Tom je prilikom naglasio da ljudsko dostojanstvo nadilazi sve vanjske pojave i specifične aspekte života ljudi, rekavši:
„Ova ljubav je razlog vaše nade i vaše hrabrosti za život. U Isusu Kristu Bog nam je na nenadmašan način pokazao kako voli svakog pojedinog čovjeka i time mu daje beskonačno dostojanstvo.“
Ovaj dokument nije značajan zbog svoje inovativnosti u teoriji ljudskog dostojanstva, već zbog toga što hrabro ide protiv struje, ostajući vjeran poslanju Crkve, kao dijakonija istine kako je istaknuto u enciklici „Veritaris splendor“svetog Ivan Pavao II.
Jedan od ključnih aspekata deklaracije je razlikovanje između ontološkog, moralnog, društvenog i egzistencijalnog dostojanstva. Prvo je koncept na kojem dokument temeljito radi i sastoji se od dostojanstva, koje svako ljudsko biće posjeduje zbog same činjenice što je osoba, a temelji se na dvije točke: „postojati i biti željen, stvoren i ljubljen od Boga“. Ovo dostojanstvo nikada se ne gubi, ne može se oduzeti i u potpunosti ne ovisi o okolnostima, što je često slučaj u današnjem društvu. Moralno dostojanstvo povezano je sa slobodom. Kada osoba djeluje suprotno svojoj savjesti, time narušava vlastito dostojanstvo. Ovo je korisna razlika, jer se sloboda često shvaća kao puka sposobnost izbora između različitih opcija, ali se ne prepoznaje kao sposobnost koja omogućuje osobni rast i usavršavanje kada se pravilno koristi, niti se uzima u obzir da moralnost djela ovisi o posljedicama za druge ili osjećaju osobe da su učinile nešto pogrešno.
S druge strane, društveno dostojanstvo usmjereno je na društvene uvjete u kojima ljudi žive. Ti uvjeti mogu biti ispod razine koju zahtjeva ontološko dostojanstvo. Kako ne bi razmišljali o ljudima koji se nalaze u stanju krajnjeg siromaštva, koji nemaju pristup vodi ili kanalizaciji, djeci koja pate od pothranjenosti, anemije i koja čak ne mogu pristupiti osnovnim zdravstvenim uslugama. Naposljetku, egzistencijalno dostojanstvo usredotočeno je na okolnosti koje ne dopuštaju osobi da živi dostojanstvenim životom. Ne radi se toliko o materijalnoj ili vanjskoj sferi, koja je u suprotnosti s ontološkom dostojanstvom, već o unutarnjim ili egzistencijalnim uvjetima poput bolesti, nasilnih obiteljskih konteksta i slično.
Važno je primijetiti da je ljudsko dostojanstvo neizbrisiva kvaliteta, koja se ne može oduzeti ili izgubiti. Čak i usred neopisivih zlodjela, svako ljudsko biće zadržava svoje urođeno dostojanstvo i vrijednost. Iako grijeh može pokvaritiosobu koja griješi, korupcija leži u njihovom karakteru, ne u njihovoj ljudskosti. Bez obzira na to što netko učinio, koliko je vlastiti grijeh povrijedio i iskvario njihov karakter, ta ljudskost postaje nepromijenjena. Treba ih poštovati i brinuti se za njih, jer ljudskost sama po sebi predstavlja dobro, koje treba poštovati. Budući da svatko nosi tu dobrotu u sebi, Bog ljubi svakoga. Kršćani moraju slijediti Kristov primjer. Moraju svakoga voljeti, prije svega, zbog njihove unutarnje dobrote, koja ostaje nepromjenjiva.
Katolička Crkva naučava da je svaki ljudski život svet, te da je dostojanstvo osobe temelj za moralnog društva. Ova vjera počiva na uvjerenju da su svi ljudi stvoreni na Božju sliku i priliku, te da svaka osoba posjeduje urođeno dostojanstvo i vrijednost. Stoga, svaka osoba zaslužuje biti tretirana s poštovanjem i suosjećanjem, bez obzira na njihovu rasu, spol, vjeru ili bilo koji drugi faktor.
„Ni ubojica ne gubi svoje osobno dostojanstvo i Bog nam postaje tome garancija. I upravo se ovdje pokazuje paradoksalno otajstvo milosrdne pravednosti Božje“, navodi papa Ivan Pavao II. u enciklici „Evangelium vitae“.
Četvrto poglavlje pruža popis „teških kršenja ljudskog dostojanstva“ koja su prisutna u suvremenom društvu. Popis nije potpun ili konačan: siromaštvo, rat, migracije, trgovina ljudima, seksualno zlostavljanje, nasilje nad ženama, pobačaj, surogat majčinstvo, eutanazija i potpomognuto samoubojstvo, marginalizacija osoba s invaliditetom, rodna teorija, promjena spola i digitalno (online) nasilje. Mnoga od ovih kršenja dostojanstva već su poznata i o njima se već izjasnilo Učiteljstvo Crkve, kao što je to učinio, primjerice, sveti Ivan Pavao II. u enciklici „Evangelium vitae“.
Deklaracija odlučno odbacuje rodnu teoriju, opisujući je kao „izuzetno opasnu“ jer, između ostalog, „namjerava negirati najveću moguću razliku koja postoji među živim bićima: spolnu razliku.“ U deklaraciji se ističe:
„Ova temeljna razlika nije samo najveća zamisliva razlika, već je i najljepša od njih. U muško-ženskom partnerstvu, ova razlika postiže najčudesniju od uzajamnosti. Postaje izvor onog čuda koje nikada ne prestaje iznenađivati: dolazak novih ljudskih bića na svijet.“
Podsjeća da „Crkva poučava da je ljudski život u svim njegovim dimenzijama, kako fizičkim tako i duhovnim, dar od Boga“ te dodaje:
„Izražavanje osobne samoodređenosti, kako je propisano teorijom rodnog identiteta, suprotno je ovoj temeljnoj istini da je ljudski život dar, što se svodi na popuštanje dugotrajnoj napasti da se postane Bog, ulazeći u natjecanje s pravim Bogom ljubavi koji nam je otkriven u Evanđelju.“
Deklaracija zaključuje da „svi pokušaje zamagljivanja nepremostive spolne razlike između muškarca i žene trebaju biti odbačeni.“
„Dignitas Infinita“ ističe da je kršćanima povjerena odgovornost da istaknu dostojanstvo ljudske osobe, da se bore za njegovo poštovanje i osude njegovo zloupotrebljavanje. Ključna pretpostavka ovog dokumenta je da će svijet biti bolji, ako se potakne veći broj katolika i svih ljudi dobre volje, da usmjere rasprave na ono što se može opravdati u ime dostojanstva.
Nažalost, već drugi dan pojavili su oni, koji često igraju ulogu „moralnih bičonošaca“ i „internetskih policajaca“, žestoko napadajući dokument u cjelini. Tvrdili su, uz to, da „ono što je dobro u njemu nije novo (!), a ono što je novo nije dobro“. Posebno su se obrušili na sam naslov dokumenta na vrlo primitivan i demagoški način, tvrdeći da, stvara zbunjenost (!) kod vjernika, jer govori o beskonačnom dostojanstvu, što je, navodno, suprotstavljeno (!?) činjenici da samo Bog ima beskrajno (beskonačno) dostojanstvo, a čovjek ne.
Stvari su dobre samo u odnosu na Boga, koji je jedino dobro po samoj svojoj prirodi, beskonačno i vječno. Beskonačne ili vječne su samo zahvaljujući Božjoj volji i njihovom odnosu s Bogom. Sveti Toma Akvinski je rekao: „Stvari osim Boga mogu biti relativno beskonačne, ali ne apsolutno beskonačne” (ST.I.Q7.A2).
U nekim kritikama čak se tvrdi da je dodavanje atributa „beskrajno“ ili „beskonačno“ uz riječ „dostojanstvo“ zapravo masonski koncept. Na portalu „Vjera i djela“ pojavila se je stravična raščlamba u kojoj se tvrdi da „teologija koja se nudi iz ureda Svete Stolice u biti je umiruća teologija, jer nema snagu izazvati ni osrednju razinu zanimanja među vjernicima. Zato je reakcija na nju tek ignoriranje i čekanje da potpuno utihne. S nadom da će idući pontifikat ponuditi jasnoću naučavanja, a time vratiti ljepotu teologije i obnoviti dostojanstvo ne samo Svete Stolice, nego i cijele Crkve.“
Dakle, prema nekim kritikama, nova deklaracija zapravo zagovara neku vrstu novog humanizma temeljenog na božanstvenosti ljudske osobe! Naravno, grijeh može iskvariti osobu koja griješi, ali korupcija leži u njihovu osobnom karakteru, ne u njihovoj ljudskosti. Bez obzira na to što netko učini, bez obzira koliko je vlastiti grijeh povrijedio i iskvario njegov karakter, ta ljudskost ostaje ista. Treba ih poštovati i brinuti se za njih, jer ljudskost samu po sebi predstavlja dobro, koje treba poštovati. S obzirom da svatko ima tu dobrotu u sebi, Bog ljubi svakoga.
Ova deklaracija naglašava da sva ljudska bića posjeduju neizbrisivo dostojanstvo koje im je dano od Boga, bez obzira na njihovu životnu situaciju ili moralnu prošlost. Iako ljudsko dostojanstvo nije doista poput Božjeg, ono je nemjerljivo i odražava duboku ljubav i vrijednost koju Bog daje svakoj osobi. To je temeljno načelo ljubavi, milosrđa i poštovanja prema svakom ljudskom biću u katoličkom nauku. Zato se može govoriti o „beskonačnom dostojanstvu“.
„Dignitas infinita“ je „vjerojatno najpotpunija sinteza crkvenog nauka o ljudskom dostojanstvu“, izjavio nadbiskup Washingtona kardinal Wilton Gregory. To predstavlja izazov načinu na koji se Socijalni nauk Crkve često tumači i primjenjuje prema osobnim preferencijama i ideološkoj pripadnosti. Poruka novog dokumenta je da je Socijalni nauk cjelovita ponuda, a ne samoposlužni bife (švedski stol). Ovaj dokument poziva na poštovanje i promicanje ljudskog dostojanstva u svim aspektima života te poziva katolike i sve ljude dobre volje da se zauzmu za dostojanstvo svakog ljudskog bića, suočavajući se s izazovima suvremenog društva s perspektive vjere i moralnosti (fratellanza.net).