60. obljetnica enciklike „Ecclesiam suam“ („Crkvu svoju“) pape Pavla VI.
Piše: mr. sc. Krešimir Cerovac
„Kada se otvorimo dijalogu s drugima, otvaramo se dijalogu s Bogom” (papa Ivan Pavao II.)
Dana 6. kolovoza 1964. Pavao VI. objavio je svoju prvu encikliku „Ecclesiam Suam“ („Crkvu Svoju“), koja se često naziva „Magna Charta” dijaloga, i mogla bi se mogla opisati kao „Putovi Crkve“. U ovoj enciklici, Pavao VI. iznosi temeljnu viziju za dijalog između Crkve i svijeta, te naglašava važnost samospoznaje, obnove i ekumenizma.
Iz enciklike: „Ova Naša enciklika ne želi biti ni svečana ni strogo doktrinalna. … Šaljemo vam je kao iskrenu bratsku i prijateljsku poruku.“
Papa Pavao VI. time ističe svoj cilj da enciklika bude pristupačna i razumljiva, usmjerena na uspostavljanje i jačanje dijaloga među svim ljudima dobre volje. “Ecclesiam Suam” tako postavlja temelj za pastoralni pristup Crkve u suvremenom svijetu, naglašavajući potrebu za komunikacijom, razumijevanjem i suradnjom. Enciklika je upućena episkopatu, kleru, vjernicima cijele Crkve i svim ljudima dobre volje.
Papa Pavao VI opisao je Crkvu kao Dijalog i postavio je programatski zahtjev: „Crkva mora ući u dijalog sa svijetom u kojem živi. Time će ona sama postati riječ, poruka i razgovor.“
Dijalog je priroda i suština Crkve i nije samo priznata metoda Crkve, već je način na koji konkretizira svoju misiju. Taj stav papa Pavao VI. argumentira teološki: „Dijalog ima svoje ishodište u samom Bogu. Razgovor spasenja Bog je prvi započeo, naime on nas prije uzljubi (1 Iv 4,19). Stoga i mi moramo prvi tražiti razgovor s ljudima ne čekajući da nas drugi pozovu. Razgovor spasenja plod je ljubavi i Božje dobrote, naime Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga sinaJedinca (Iv 3,16). Stoga ni nas na razgovor ne smije poticati ništa drugo osim žarke i iskrene ljubavi.“
U enciklici su naglašene tri točke za koje papa Pavao VI. vjeruje da su od vitalnog značaja za tekući život Crkve i koje želi staviti u središte svog pontifikata: svijest koju Crkva mora imati o sebi, obnova Crkve i snažniji dijalog između Crkve i svijeta. Papa Pavao VI. poziva na otvoreniji i dublji dijalog između Crkve i svijeta, uključujući ne samo kršćane drugih denominacija, već i sve ljude dobre volje. Takav dijalog temelji se na međusobnom poštovanju, razumijevanju i suradnji za opće dobro.
Enciklika „Ecclesiam Suam” naglašava važnost dijaloga kao sredstva za promicanje mira i jedinstva. Papa Pavao VI. vidi dijalog ne samo kao metodu, već i kao bitan način na koji Crkva konkretizira svoju misiju. Kroz dijalog, Crkva može bolje razumjeti potrebe i težnje ljudi, odgovoriti na njihove izazove i zajedno raditi na izgradnji pravednijeg i boljeg svijeta.
Ovaj pristup dijalogu također odražava teološku viziju pape Pavla VI., gdje je dijalog ugrađen u samu prirodu i suštinu Crkve. Time se potvrđuje da dijalog nije samo taktičko sredstvo, već duboko ukorijenjena misija Crkve u njezinom nastojanju da bude autentičan svjedok Kristove ljubavi i milosrđa prema cijelom čovječanstvu.
Enciklika „Ecclesiam Suam” tako postavlja temelje za pastoralni pristup Crkve u suvremenom svijetu, naglašavajući potrebu za komunikacijom, razumijevanjem i suradnjom. Upućena je episkopatu, kleru, vjernicima cijele Crkve i svim ljudima dobre volje.
Poruka je jasna: „Smatramo da Crkva danas neophodno mora produbiti svijest o samoj sebi, kad mora razmišljati o otajstvu sebe same, kad mora sebi na pouku i na svoju izgradnju dublje istražiti nauku o svome postanku, svojoj naravi, svojoj zadaći i u svojoj svrsi.“
Papa objašnjava zašto je Crkvi potrebna obnova po pitanju samorazumijevanja: „Svima je poznato da je Crkva duboko ucijepljena u čovječanstvo, u krilu čovječanstva živi, od njega dobiva svoje članove, iz njega prima dragocjena bogatstva kulture, s njime dijeli zgode i nezgode povijesti, promiče napredak.“
Međutim, „poznato je da današnje čovječanstvo proživljava velike preobrazbe, previranja i napredovanja, koja duboko mijenjaju ne samo vanjske načine života već i način mišljenja.“
Očito je, da je papa Pavao VI. smatrao, da Crkva treba produbljeniji osjećaj vlastitog identiteta, kako bi se mogla uključiti u svijet, koji donosi moderna ili postmoderna. Smatrao je da produbljena samosvijest o identitetu Crkve nužno vodi moralnoj i duhovnoj obnovi kako vjernika tako i same Crkve. Ako je identitet Crkve usmjeren na približavanje svijeta Kristu, tada se Crkva i njezini članovi moraju sami pročistiti svojim stalnim susretanjem s Kristom.
U upečatljivom odlomku papa Pavao VI. iznosi neka važna načela glede obnove Crkve: „Kada govorimo o obnovi, nije riječ toliko o mijenjanju nego radije o čvrstoj odluci da Crkvi uščuvamo one crte lica koja je Krist svojoj Crkvi utisnuo, da ponovo poprimi svoj savršeni izgled koji će, s jedne strane, odgovarati onoj prvobitnoj zamisli dok će, s druge strane, biti u skladu s nužnim razvojem kojim je Crkva, kao stablo iz sjemenke, od svojih prvobitnih početaka tijekom vremena poprimila svoj zakoniti i konkretni oblik.“
Treći prioritet, koji papa Pavao VI. izlaže u enciklici, je pitanje dijaloga: „Crkva mora stupiti u dijalog sa svijetom u kojem živi. Time će sama postati riječ, poruka i razgovor.“
To nije pitanje nekakve politike, jer kako Papa kaže, „moramo imati pred očima taj neizrecivi i stvarni dijaloški oblik koji je Bog Otac, po Isusu Kristu u Duhu Svetom s nama otpočeo i uspostavio, da bismo mi, tj. Crkva, shvatili kakav suodnos moramo uspostaviti i promicati s ljudima.“
Papa Pavao VI. time naglašava da dijalog nije samo metodološki pristup, već suštinska dimenzija crkvenog života. Kroz dijalog, Crkva se ne samo obraća svijetu, već i izražava svoju vlastitu bit. Ovaj dijalog utemeljen je na Božjoj inicijativi komunikacije s čovječanstvom, koja se ostvaruje po Isusu Kristu u Duhu Svetom. Crkva, stoga, nastavlja tu božansku komunikaciju, tražeći način kako uspostaviti i promicati odnose s ljudima koji će biti istinski i autentični.
Dijalog nipošto nije neka taktika ili moda, već je nutarnji zahtjev katoličke vjere. Za papu Pavla VI. dijalog je instrument mira i posebice važan cilj njegovog pontifikata: „… tako bismo htjeli da naša odluka o započinjanju i unapređivanju dijaloga s različitim i uvijek novim oblicima pridonese učvršćenju mira među ljudima.“
Pritom Crkva ne prihvaća logiku postojanja neprijatelja: „Nitko nije stran njezinu majčinskom srcu. … Nitko joj nije neprijatelj, osim onoga koji to sam želi biti. … Nije uzalud zadužena da u ljudskoj obitelji promiče jedinstvo, ljubav i mir.“
Bez odricanja od nepokolebljivog ispovijedanja, „da je kršćanska religija jedna i jedina istinska religija“, te od gubljenja nade „da će ih kao takve priznati svi koji traže Boga i štuju ga“, papa Pavao VI. otvoren je i za dijalog te suradnju sa svjetskim nekršćanskim religijama: „Ne bismo ipak htjeli s poštovanjem ne priznati različita duhovna i moralna dobra koja nalazimo u raznim nekršćanskim religijama. Spremni smo zajedno s njima braniti i promicati ideale vjerske slobode, bratstva među ljudima, prave kulture, društvene dobrotvornosti i društvenog reda.“
Što se tiče ekumenizma, u enciklici su istaknutii odlučnost i nada, koje je Pavao VI. razvio na svom sastanku s patrijarhom Atenagorom u Jeruzalemu početkom 1964. godine. Naglašavajući da nije spreman napraviti bilo kakve ustupke glede cjelovitosti vjere, Papa kaže: „Rado slijedimo načelo da treba u prvom redu isticati što je svima zajedničko, a ne ono što nas dijeli. Tako naš dijalog teče u dobrom duhu i postaje plodan.“
Papa Pavao VI. zagovara dijalog „između sinova Kuće Božje, to jest u jednoj svetoj, katoličkoj i apostolskoj crkvi.“Šezdeset godina kasnije, njegove ideje iz enciklike „Ecclesiam Suam“ i dalje su relevantne. Papa Pavap VI. poziva svakog katolika da „bude spreman slušati različite glasove ljudi našeg vremena“, odnosno želi „od katolika stvoriti ljude koji su zaista dobri, mudri, slobodni, nepristrani, vedri i hrabri“.
Papa Pavao VI. je svjestan određeni opasnosti, koje, općenito uzevši, može donijeti dijalog. Stoga, primjerice, upozorava da se Crkva u dijalogu sa svijetom ne smije nikada tako prilagoditi da se napokon njemu suobliči: „U brižnom nastojanju da se približimo braći istinu nipošto ne smijemo oslabiti ili umanjiti.“ Dijalog se uvijek mora provoditi u potrazi za istinom. U enciklici su posebno kao opasnost navedeni relativizam, nedopustivi kompromisi, te irenizam i sinkretizam kao „oblici skepticizma s obzirom na snagu i sadržaj Božje riječi koju želimo naviještati.“ No, Crkva ne smije zbog mogućih opasnosti odustajati od dijaloga, nego se, vodeći dijalog, mora njih čuvati. Neprijeporno je: „Umijeće je apostolskog djelovanja rizično.“
U enciklici „Evangelii Gaudium“ („Radost evanđelja“) papa Franjo, u kojoj zagovara „obnovljeni navještaj“, pokazuje da uvažava i da nije zaboravio encikliku „Ecclesia Suam“:
„Pavao VI. pozvao je da se proširi poziv za obnovu i jasno stavi do znanja kako se obnova ne tiče samo pojedinaca, već čitave Crkve. Podsjetimo se na taj nezaboravni (!) tekst koji nije izgubio ništa na svojoj izazovnosti i privlačnosti: Crkva mora produbiti svijest o samoj sebi, razmišljati o otajstvu svog bića.“
Papa Franjo dodaje, i dalje citirajući „Ecclesiam suam“, da je ta samosvijest
„izvor herojske i nestrpljive borbe Crkve za obnovu: borba da ispravi one mane koje su unijeli njezini članovi, a na koje njezino vlastito samopreispitivanje, u zrcalu njezina uzora, Krista, ukazuje i osuđuje.”
Također navodi: „Drugi vatikanski sabor predstavio je crkveno obraćenje kao otvorenost stalnoj samoobnovi rođenoj iz vjernosti Isusu Kristu: … „ Dok Crkva hodočasti svojim putem, Krist je poziva na onu neprekidnu reformu, koja joj je kao ljudskoj i zemaljskoj ustanovi trajno potrebna.”
Ovaj tekst pape Franje poziv je Crkvi na razmatranje i produbljivanje koncepta „svijesti o samoj sebi“, što je poziv koji papa Pavao VI. razvija u svojoj enciklici. Nažalost, „postoje crkvene strukture koje mogu čak ometati evangelizacijski polet … “, upozorava papa Franjo.
I unatoč vremenu koje je prošlo, završne riječi enciklike „Ecclesiam Suam“ su još uvijek pravovremene: „Danas je Crkva življa nego ikada! Unatoč tome, kad malo bolje razmislimo, čini nam se da još ništa nije učinjeno. To je zakon našeg putničkog hodočašćenja zemljom i vremenom.“
No, nažalost pokazuje se da je rijetko vjernika, koji ozbiljnije pročitaju neku encikliku. U „Predgovoru“ u službenom prijevodu enciklike „Ecclesiam Suam“ na hrvatski iz 1979. piše: „Tako se događa da široki slojevi vjernika ne poznaju nauku važnih enciklika, dok znatan dio klera ima tek blijede i nejasne spoznaje.“
Papa Pavao VI. je umro je 6. kolovoza 1978., 14 godina nakon objave enciklike „Ecclesiam Suam“ i nije, nažalost, vidio ostvarenje tolikih svojih težnji. Neke je kasnije ostvario njegov nasljednik papa Ivana Pavao II., a danas ostvaruje, uz dosta protivljenja i nerazumijevanja, papa Franjo (fratellanza.net).