Antonio Spadaro, SJ
„Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako…“, započinje Matej (1,18–24). Ali ne, nije onako kako bismo očekivali: pripovijest ne počinje radošću rođenja, nego krizom. Prije djeteta, prije svjetla, prije pjesme, stoji duboko ranjeni čovjek. Josip otkriva da je Marija trudna. A on nije otac. Sve se događa upravo ondje, u slijepoj ulici gdje se jedna obećavajuća priča raspada. Evanđelje ne uljepšava prizor: nema u njemu ničega uzornog, ničega svijetlog.
Josip je opisan kao „pravedan“. No pravednost ovdje nije apstraktna vrlina. Za njega je to unutarnja borba. Napetost između zakona i suosjećanja, između onoga što bi bilo dopušteno učiniti – otpustiti Mariju, koja je očito, prema njegovu shvaćanju, bila s drugim muškarcem – i onoga što joj nema snage nanijeti. Zakon bi mu dopustio izložiti Mariju sramoti. On odlučuje da to ne učini. Odlučuje je otpustiti potajice. To je malen, ali radikalan čin. Zašto? Možda to nije heroizam, nego stidljivost. Dostojanstvo onoga koji ne želi pretvoriti vlastitu bol u spektakl. I, bez sumnje, morao je voljeti tu ženu. Unatoč svemu.
Priča se odvija u unutarnjem prostoru Josipa. Marija ostaje u pozadini. Ne govori. Ne brani se. Prizor je u potpunosti muški, usredotočen na trenutak u kojem jedan čovjek mora odlučiti tko će biti kada mu se svijet izmakne iz ruku. Josip nije romantični lik. On je konkretan, potresen čovjek koji razmišlja. I ipak, dok razmišlja, on sanja.
Josip zaspi i sanja. Dimenzija sna ulazi u pripovijest poput pukotine, neočekivano. Kao u velikim biblijskim pripovijestima, ali i u modernim romanima, san je mjesto gdje se stvarnost ponovno preslaguje. Kafka, Freud i Dostojevski su to znali: u snu izranja ono što svijest ne može podnijeti. Eto glasa koji govori u noći: anđeo. Ne ulazi u sobu: ulazi u san. I izgovara rečenicu koja sve mijenja: „Ne boj se.“
Središte pripovijesti jest strah. Strah od prijevare, od gubitka kontrole, od javnog poniženja. „Ne boj se uzeti k sebi Mariju“: glagol je snažan, konkretan. Za Josipa to znači preuzeti povijest koju nije izabrao. Znači prihvatiti nešto što nadilazi njegove vlastite sheme. Josip ne postaje biološki otac, ali postaje odgovoran. Prihvaća očinstvo koje ne proizlazi iz krvi, nego iz odluke.
Tekst zatim uvodi ime. Dati ime najmoćniji je čin koji Josip izvršava. „Nadjenut ćeš mu ime Isus.“ Ne začinje, ali imenuje. A imenovati znači prepoznati, prihvatiti, uvesti u svijet. Dijete biva uvedeno u povijest po čovjeku koji prihvaća ostati korak iza, u pozadini. To je tiho očinstvo, poput nekih likova koje slika Georges de La Tour: muškarci u sjeni, obasjani diskretnim plamenom, koji drže prizor na okupu, a da njime ne vladaju.
Ne Bog iznad, ne Bog protiv, nego Bog unutar jedne složene, krhke i nepravilne povijesti. Unutar braka koji započinje nesporazumom. Unutar čovjeka koji mora odustati od jedne slike o sebi.
Josip se budi. Ne traži objašnjenja. Ne raspravlja. Čini što mu je rečeno. U Evanđelju punom riječi, on ostaje nijem. I upravo zbog toga postaje presudan. Josip je lik nalik onima iz Verginih ili Faulknerovih romana: nikada ne objašnjava, ali tvrdokornim gestama drži svijet na okupu.
Na kraju, sve se povjerava jednom jednostavnom činu: uzeti ga k sebi. Tu priča nalazi svoje središte. Ne u anđelu, ne u snu, ne u proroštvu. Nego u tom čovjeku koji, bez buke, odlučuje ne pobjeći. I tako, ne znajući, otvara novi prostor u svijetu (religiondigital.org; fratellanza.net).