DIKASTERIJ ZA NAUK VJERE
NORME
ZA POSTUPANJE U RAZLUČIVANJU
NAVODNIH NADNARAVNIH FENOMENA
Predstavljanje
Osluškujući Duha
koji djeluje u vjernom Božjem narodu
Bog je prisutan i djeluje u našoj povijesti. Duh Sveti, koji izvire iz srca uskrslog Krista, djeluje u Crkvi s božanskom slobodom i nudi nam mnoge dragocjene darove koji nam pomažu na životnom putu i potiču naše duhovno sazrijevanje u vjernosti evanđelju. Ovo djelovanje Duha Svetoga uključuje također mogućnost da ono do naših srca dopre preko nekih nadnaravnih događaja, kao što su ukazanja ili vizije Krista ili Svete Djevice i drugih fenomena.
Mnogo su puta te manifestacije uzrokovale veliko bogatstvo duhovnih plodova, rasta u vjeri, pobožnosti i bratstva te služenja, a u nekim su slučajevima dovele do nastanka raznih svetišta diljem svijeta koja su danas dio srca pučke pobožnosti mnogih naroda. Toliko je života i toliko ljepote koju Gospodin sije ponad naših mentalnih shema i naših procedura! Iz tog razloga, Norme za postupanje u razlučivanju navodnih nadnaravnih fenomena koje sada predstavljamo nemaju nužno namjeru da budu kontrola ili, još manje, pokušaj da se trne Duha. U najpozitivnijim slučajevima događaja navodnog nadnaravnog podrijetla, zapravo se „dijecezanski biskup potiče da cijeni pastoralnu vrijednost te da promičeširenje ovog duhovnog prijedloga“ (I, br. 17).
Sveti Ivan od Križa primijetio je „kako su niske, nedostatne i na neki način neprikladne riječi i izrazi koji se koriste u ovom životu da bi se govorilo o božanskim stvarima“[1]. Nitko ne može do kraja izraziti nedokučive Božje putove u ljudima: „Sveti naučitelji, ma koliko o tome govorili i nastavljaju govoriti, ne mogu to riječima objasniti, kao što to riječima nije ni izrečeno“[2]. Jer „put prema Bogu tajan je i tajanstven za dušu, kao što je za tijelo more, na kojemu su neraspoznatljive staze i tragovi“[3]. U stvarnosti, „budući dakle da je nadnaravni arhitekt, On će u svakoj duši sagraditi nadnaravnu građevinu kakvu želi“[4].
Istodobno valja priznati da se u nekim slučajevima događaja navodnog nadnaravnog podrijetla otkrivaju vrlo ozbiljna kritična pitanja na štetu vjernika i u tim slučajevima Crkva mora djelovati sa svom svojom pastoralnom brižnošću. Mislim, na primjer, na korištenje sličnih pojava za stjecanje „profita, moći, slave, društvenog priznanja, osobnog interesa“ (II, čl. 15,4°), što čak može dovesti do mogućnosti provođenja ozbiljnih nemoralnih radnji (usp. II, čl. 15,5°) ili čak „kao sredstvo ili izgovor za vršenje dominacije nad osobama ili počinjenje zloupotreba i zlostavljanja“ (II, čl. 16).
Ne smije se prigodom sličnih događaja zanemariti ni mogućnost doktrinarnih pogrešaka, pretjeranih redukcionizama u prijedlogu evanđeoske poruke, širenja sektaškog duha itd. Naposljetku, postoji i mogućnost da vjernici budu povučeni za nekim događajem koji se pripisuje božanskoj inicijativi, a koji je tek plod nečije mašte, želje za novinom, mitomanije ili sklonosti krivotvorenju.
U svom razlučivanju na tom području Crkva stoga treba jasne procedure. Norme za postupanje u razlučivanju navodnih ukazanja i objava koje su vrijedile do danas odobrio je sveti Pavao VI. 1978. godine, prije više od četrdeset godina, u povjerljivom obliku, a službeno su objavljene tek 33 godine kasnije, 2011. godine.
Nedavna revizija
U primjeni Normi iz 1978. uočeno je, međutim, da su odluke zahtijevale vrlo dugo vrijeme, čak i nekoliko desetljeća, te da se na taj način do potrebnog crkvenog razlučivanja dolazi prekasno.
Njihova revizija započela je 2019. godine, kroz razne konzultacije koje je predvidjela tadašnja Kongregacija za nauk vjere (Kongres, Consulta, Feria IV i Plenaria). Tijekom ovih pet godina izrađeni su različiti prijedlozi revizija, ali svi su ocijenjeni nedostatnima.
Na Kongresu Dikasterija 16. studenoga 2023. konačno je prepoznata potreba za općom i radikalnom revizijom do tada razvijenog projekta te je pripremljen još jedan nacrt dokumenta, potpuno promišljen u smjeru većeg pojašnjenja uloga dijecezanskog biskupa i Dikasterija.
Novi nacrt podvrgnut je ispitivanju na užem savjetovanju (Consulta ristretta) koje je održano 4. ožujka 2024., tijekom kojeg je opće mišljenje bilo pozitivno, iako su iznesena neka poboljšanja koja su uključena u kasniji nacrt dokumenta.
Tekst je zatim proučavan na Feria IV Dikasterija, održanoj 17. travnja 2024., tijekom koje su članovi kardinali i biskupi dali svoje odobrenje. Naposljetku, nove su Norme 4. svibnja 2024. predstavljene Svetom Ocu koji ih je odobrio i naložio njihovo objavljivanje, utvrđujući njihovo stupanje na snagu 19. svibnja 2024., na svetkovinu Pedesetnice.
Razlozi za novi nacrt Normi
U Predgovoru izdanja Normi iz 1978., koje su objavljene 2011., tadašnji prefekt, kardinal William Levada, pojasnio je da je isti Dikasterij nadležan za ispitivanje slučajeva „ukazanja, vizija i poruka pripisanih nadnaravnom podrijetlu“. Te su Norme, naime, utvrdile da je „na Svetoj kongregaciji da prosudi i odobri način postupanja ordinarija“ ili „da pristupi novom ispitivanju“ (IV, 2).
Činilo se da je u prošlosti Sveta Stolica prihvaćala da su biskupi davali izjave poput ovih: „Les fidèles sont fondés à la croire indubitable et certaine“ (Dekret biskupa Grenoblea, 19. rujna 1851.), „Ne može se sumnjati u stvarnost suza“ (Biskupi Sicilije, 12. prosinca 1953.). Ali ti su izrazi bili u suprotnosti s uvjerenjem Crkve da vjernici i vjernice nisu dužni prihvatiti autentičnost tih događaja. Stoga je, nekoliko mjeseci nakon ovog posljednjeg slučaja, tadašnji Sveti Uficij pojasnio da „još nije donio nikakvu odluku glede Gospe od suza“ (2. listopada 1954.). Nadalje, nedavno je, pozivajući se na slučaj Fatime, tadašnja Kongregacija za nauk vjere objasnila da crkveno odobrenje privatne objave naglašava da „relevantna poruka ne sadrži ništa što je u suprotnosti s vjerom i dobrim moralom“ (26. lipnja 2000.).
Unatoč ovom jasnom stavu, postupci koje je Dikasterij doista slijedio su čak i u novije vrijeme bili usmjereni prema biskupovoj izjavi o „nadnaravnosti“ ili „nenadnaravnosti“, toliko da su neki biskupi inzistirali na mogućnosti izdavanja općenite pozitivne izjave. Još nedavno su se, naime, neki biskupi željeli izraziti riječima poput ovih: „Uočavam apsolutnu istinitost događaja“, „vjernici ih bez sumnje moraju smatrati istinitima…“ itd. Ti su izrazi zapravo usmjeravali vjernike i vjernice da smatraju kako su dužni vjerovati u ova očitovanja koja su ponekad bila cijenjena više od samog evanđelja.
U postupanju u sličnim slučajevima, a posebno u sastavljanju izjave, praksa nekih biskupa bila je da prethodno od Dikasterija zatraže potrebno odobrenje. I kad su bili ovlašteni za to, biskupi su zamoljeni da u izjavi ne spominju Dikasterij. To se dogodilo, na primjer, u vrlo malom broju slučajeva koji su došli do zaključka u posljednjim desetljećima: „Sans impliquer notre Congrégation“ (Pismo biskupu Gapa, 3. kolovoza 2007.); „Dikasterij nije uključen u ovu izjavu“ (Kongres, 11. svibnja 2001., u vezi s biskupom dijeceze Gikongoro). Odnosno, biskup nije mogao ni spomenuti da je postojalo odobrenje Dikasterija. U isto vrijeme su neki drugi biskupi, čije su biskupije također bile uključene u ove pojave, zamolili Dikasterij da se oglasi kako bi se postigla veća jasnoća.
Ovakav poseban način postupanja, koji je izazvao popriličnu zbrku, pomaže shvatiti da Norme iz 1978. više nisu dostatne i primjerene za usmjeravanje rada biskupa i Dikasterija, a to danas postaje još problematičnije, budući da je teško da fenomen ostane ograničen na grad ili biskupiju. Ovo opažanje već se pojavilo u tadašnjoj Kongregaciji za nauk vjere, tijekom Plenarne skupštine 1974., kada su članovi priznali da događaj navodnog nadnaravnog podrijetla često „neizbježno nadilazi granice jedne biskupije, pa čak i nacije te […] slučaj automatski doseže razmjere koji mogu opravdati intervenciju vrhovnog autoriteta Crkve“. U isto su vrijeme Norme iz 1978. prepoznale da je postalo „teže, ako ne i gotovo nemoguće, brzo izdati sudove kojima su u prošlosti završavane istrage o predmetu (constat de supernaturalitate, non constat de supernaturalitate)“ (Norme iz 1978., prethodna napomena).
Očekivanje izjave o nadnaravnosti nekog događaja rezultiralo je tek u vrlo malom broju slučajeva koji su došli do jasne odluke. U stvari, nakon 1950. godine službeno je riješeno ne više od šest slučajeva, iako su fenomeni često rasli bez jasnih smjernica i uz sudjelovanje osoba iz mnogih biskupija. Stoga se pretpostavlja da su mnogi drugi slučajevi drukčije vođeni ili čak uopće nisu rješavani.
Kako se više ne bi odugovlačilo s rješavanjem konkretnog slučaja koji se odnosi na događaj pretpostavljenog nadnaravnog podrijetla, Dikasterij je nedavno predložio Svetom Ocu da relevantno razlučivanje ne zaključuje izjavom de supernaturalitate, nego s Nihil obstat, koja bi dopustila biskupu da izvuče pastoralnu korist iz tog duhovnog fenomena. Do ove se izjave došlo nakon ocjene raznih duhovnih i pastoralnih plodova te odsutnosti važnih kritičkih pitanja u događaju. Sveti je Otac ovaj prijedlog smatrao „pravednim rješenjem“.
Novi aspekti
Gore navedeni elementi naveli su nas da, s novim Normama, predložimo drugačiji postupak nego u prošlosti, ali i bogatiji, sa šest mogućih razboritih zaključaka koji mogu voditi pastoralni rad oko događaja navodnog nadnaravnog podrijetla (usp. I, br. 17-22). Prijedlog ovih šest konačnih odluka omogućuje Dikasteriju i biskupima da primjereno upravljaju problemima vrlo različitih slučajeva na koje se nailazi.
Među tim mogućim zaključcima normom nije uključena izjava o nadnaravnosti fenomena koji se razlučuje, to jest mogućnost potvrđivanja s moralnom sigurnošću da on proizlazi iz Božje oduke koji je to izravno htio. Umjesto toga, dodjela Nihil obstat jednostavno ukazuje, kao što je papa Benedikt XVI. već objasnio, da su vjernici u vezi s tim fenomenom „ovlašteni da mu se na razborit način priklone“. Budući da se ne radi o izjavi o nadnaravnosti događaja, postaje još jasnije, kako je rekao i papa Benedikt XVI., da je to tek pomoć „koju nije obvezno koristiti“.[5] S druge strane, ova intervencija prirodno ostavlja otvorenom mogućnost da se, obraćajući pažnju na razvoj pobožnosti, u budućnosti ukaže potreba za drugačijom intervencijom.
Također treba napomenuti da dolazak do izjave o „nadnaravnosti“, po svojoj prirodi, ne samo da zahtijeva odgovarajuće vrijeme za analizu, već da danas može dovesti do mogućnosti donošenja suda o „nadnaravnosti“, a godinama kasnije do suda o „nenadnaravnosti“. Upravo kao što se, zapravo, i događalo. Vrijedno je prisjetiti se slučaja navodnih ukazanja iz 1950-ih, kada je jedan biskup 1956. godine dao definitivni sud o „nenadnaravnosti“. Sljedeće je godine tadašnji Sveti Uficij odobrio odredbe toga biskupa. Naknadno je ponovno zatraženo odobrenje za to štovanje. Ali 1974. ista Kongregacija za nauk vjere proglasila je, u vezi s istim navodnim ukazanjima, constat de non supernaturalitate. Naknadno, 1996. godine, mjesni biskup priznaje tu pobožnost, a drugi biskup istoga mjesta 2002. godine priznaje „nadnaravno podrijetlo“ ukazanja, te se pobožnost proširila i na druge zemlje. Naposljetku, na zahtjev tadašnje Kongregacije za nauk vjere, 2020. godine, novi biskup je ponovio „negativan sud“ koji je prethodno dala ista Kongregacija, nalažući prestanak bilo kakvog širenja navodnih ukazanja i objava. Bilo je potrebno oko sedamdeset mučnih godina da se okonča čitav događaj.
Danas se došlo do uvjerenja da se ove komplicirane situacije, koje stvaraju zbunjenost među vjernicima, moraju uvijek izbjegavati, pretpostavljajući brži i izričitiji angažman ovog Dikasterija i izbjegavajući da razlučivanje upućuje na izjavu o „nadnaravnosti“, sa snažnim očekivanjima, tjeskobama, pa čak i pritiscima u tom pogledu. Ova izjava o „nadnaravnosti“ propisno se zamjenjuje ili s Nihil obstat, koji dopušta pozitivan pastoralni rad, ili nekom drugom odredbom prikladnom konkretnoj situaciji.
Postupci, predviđeni novim Normama, s prijedlogom šest mogućih razboritih odluka, omogućuju donošenje odluke u razumnijem roku koja pomaže biskupu upravljati situacijom koja se odnosi na događaje navodnog nadnaravnog podrijetla, prije nego što dosegnu vrlo problematične dimenzije, bez potrebnog crkvenog razlučivanja.
No, ostaje mogućnost da Sveti Otac intervenira ovlašćujući, na posve izniman način, poduzimanje postupka u vezi s mogućom objavom nadnaravnosti događaja: to je, zapravo, iznimka, koja se u posljednjih stoljeća dogodila tek u vrlo malo slučajeva.
S druge strane, kako je predviđeno novim Normama, mogućnost izjave o „nenadnaravnosti“ ostaje nepromijenjena, samo kada se u pozadini fenomena pojave objektivni i jasno indikativni znakovi manipulacije, na primjer kada navodni vidjelac izjavi da je lagao, ili kada dokazi pokazuju da krv s raspela pripada navodnom vidiocu, itd.
Prepoznavanje djelovanja Duha
Većina svetišta, koja su danas povlaštena mjesta pučke pobožnosti Božjeg naroda, nikada nisu imala, tijekom tamo izražavane pobožnosti, izjavu o nadnaravnoj prirodi događaja koji su doveli do te pobožnosti. Sensus fidelium je imao intuiciju da tu postoji djelovanje Duha Svetoga i nisu se pojavila nikakva važna kritična pitanja koja bi zahtijevala intervenciju pastirâ.
U mnogim je slučajevima prisutnost biskupa i svećenika u određenim trenucima, primjerice tijekom hodočašća ili u slavlju nekih od misa, bila implicitni način prepoznavanja da nema ozbiljnih prigovora i da je to duhovno iskustvo pozitivno utjecalo na živote vjernika.
U svakom slučaju, „Nihil opstat“ (hrv. „Nema zapreke“ ili „Ništa ne priječi“) dopušta pastirima da djeluju bez sumnje ili oklijevanja kako bi bili uz Božji narod u prihvaćanju darova Duha Svetoga koji mogu nastati usred ovih događaja. Izraz „usred“, korišten u novim Normama, pomaže razumjeti, čak i ako o samom događaju nije izdana izjava o nadnaravnosti, da se znakovi nadnaravnog djelovanja Duha Svetoga jasno prepoznaju u kontekstu onoga što se događa.
U drugim slučajevima, zajedno s ovim prepoznavanjem, prepoznaje se potreba za određenim pojašnjenjima ili pročišćenjima. Može se, naime, dogoditi da se istinska djelovanja Duha Svetoga u konkretnoj situaciji, koja se mogu ispravno vrednovati, doimaju pomiješana s pukim ljudskim elementima, kao što su osobne želje, sjećanja, ponekad opsesivne ideje ili „neka prirodna greška koja nije nastala zbog zle namjere, već zbog subjektivne percepcije fenomena“ (II, čl. 15,2°). Uostalom, „iskustvo za koje se tvrdi da je vizija ne može se jednostavno predstaviti sa strogom dilemom ili da je ispravno u svakom detalju ili da ga se u cjelini smatra ljudskom ili đavolskom iluzijom ili prijevarom”[6].
Sudjelovanje i pratnja Dikasterija
Važno je razumjeti da nove Norme crno na bijelo jasno definiraju nadležnost ovog Dikasterija. S jedne strane ostaje jasno da je razlučivanje zadaća dijecezanskog biskupa. S druge strane, shvaćajući da ovi fenomeni danas više nego ikad uključuju mnoge osobe koje pripadaju drugim biskupijama i brzo se šire u različitim regijama i zemljama, nove Normeutvrđuju da se Dikasterij mora konzultirati i uvijek intervenirati kako bi dao konačno odobrenje onoga što je odlučio biskup, prije nego što potonji javno odluči o događaju navodnog nadnaravnog podrijetla. Ako je prije intervenirao, ali je biskup zamoljen da ga ne spominje, danas Dikasterij javno pokazuje svoju uključenost i prati biskupa u konačnom određivanju. U javnom obznanjivanju onoga što je odlučeno, reći će se stoga „u dogovoru s Dikasterijem za nauk vjere“.
Međutim, kako je već predviđeno Normama iz 1978. (IV, 1 b), nove Norme također predviđaju da, u nekim slučajevima, Dikasterij može intervenirati motu proprio (II, čl. 26). Zapravo, nakon što se dođe do jasne odluke, nove Normepredviđaju da „Dikasterij, u svakom slučaju, zadržava mogućnost ponovne intervencije nakon razvoja fenomena“ (II, čl. 22, § 3) i traži od biskupa da „i dalje bdije“ (II, čl. 24) za dobro vjernika.
Bog je uvijek prisutan u povijesti čovječanstva i ne prestaje nam slati svoje darove milosti djelovanjem Duha Svetoga, kako bismo iz dana u dan obnavljali našu vjeru u Isusa Krista, Spasitelja svijeta. Na crkvenim je pastirima da svoje vjernike uvijek drže pozornima na tu prisutnost ljubavi Presvetog Trojstva među nama, kao što je na njima i da vjernike zaštite od svake prijevare. Ove nove Norme nisu ništa drugo nego konkretan način na koji se Dikasterij za nauk vjere stavlja u službu pastira u poslušnom slušanju Duha koji djeluje u vjernom Božjem narodu.
Víctor Manuel kard. Fernández
Prefekt
Uvod
1. Isus Krist je konačna Božja Riječ, „Prvi i Posljednji“ (Otk 1,17). On je punina i ispunjenje Objave: sve što je Bog htio objaviti, učinio je po svome Sinu, Riječi koja je tijelom postala. Stoga, „kršćanska rasporedba spasenja, dakle, kao novi i konačni savez nikada neće minuti i ne treba više očekivati nikakvu novu javnu objavu prije slavnog očitovanja našega Gospodina Isusa Krista“.[7]
2. U objavljenoj Riječi postoji sve što kršćanskom životu treba. Sveti Ivan od Križa kaže da nam je Otac, „dajući nam svoga Sina, koji je njegova riječ, jedina koju on govori, sve u njoj rekao odjednom i više nema što očitovati. […] Nemajući što drugo za reći, budući da je, darujući nam Sve, to jest svoga Sina, sada u Njemu rekao sve što je djelomično očitovao u davna vremena prorocima. Stoga, svatko tko bi danas želio kušati Gospodina i pitati ga za neku viziju ili otkrivenje ne samo da bi počinio besmislicu, već bi i uvrijedio Boga, ne usmjerivši svoje oči u potpunosti na Krista, već kako bi krenuo u potragu za nečim drugim ili novošću“.[8]
3. U vrijeme Crkve, Duh Sveti upućuje vjernike svih vremena „u svu istinu“ (Iv 16,13) tako da „razumijevanje Objave bude sve dublje“.[9] Duh Sveti je, zapravo, taj koji nas sve više i više vodi u razumijevanju Kristova otajstva, jer, „iako su otkrivena otajstva i čudesa […] mnoga u sadašnjem stanju života, ipak većina ostaje da se kaže i razumije te stoga ima još mnogo toga za istražiti u Kristu. To je, zapravo, poput rudnika bogatog neizmjernim žilama blaga, kojemu se, ma koliko duboko kopao, ne može naći kraj. Doista, u svakoj šupljini otkrivaju se nove žile bogatstva.“[10]
4. Ako je s jedne strane sve što je Bog želio objaviti učinio po svome Sinu i ako su u Kristovoj Crkvi na raspolaganje svakoj krštenoj osobi stavljena uobičajena sredstva posvećivanja, s druge strane Duh Sveti nekim ljudima može dati posve zasebna iskustva vjere, čija svrha nije „’poboljšati’ ili ‘dovršiti’ konačnu Kristovu objavu, već pomoći da se ona potpunije živi u određenom povijesnom razdoblju“[11].
5. Svetost je, naime, poziv koji se tiče svih krštenika: hrani se molitvenim životom i sudjelovanjem u sakramentalnom životu, a izražava se postojanjem prožetim ljubavlju prema Bogu i drugima.[12] U Crkvi primamo Božju ljubav, koja se u potpunosti očitovala u Kristu (vidi Iv 3,16) te je „razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5,5). Oni koji se prepuštaju da ih poučno vodi Duh Sveti doživljavaju prisutnost i djelovanje Trojstva, pri čemu se tako življena egzistencija, kako uči papa Franjo, pretvara u mistični život koji se, iako „lišen izvanrednih pojava, svim vjernicima predlaže kao svakodnevno iskustvo ljubavi“[13].
6. Međutim, ponekad se događaju fenomeni (primjerice: navodna ukazanja, vizije, unutarnje ili vanjske lokucije, zapisi ili poruke, fenomeni povezani s religijskim slikama, psihofizički i drugi fenomeni) za koje se čini da nadilaze granice svakodnevnog iskustva i koji se predstavljaju kao da imaju navodno nadnaravno podrijetlo. Govoriti precizno o takvim događajima može premašiti mogućnosti ljudskog jezika (usp. 2 Kor 12,2-4). Pojavom suvremenih komunikacijskih sredstava ovakve pojave mogu privući pažnju ili izazvati nedoumicu brojnih vjernika te se vijest o njima može vrlo brzo proširiti. Stoga su crkveni pastiri pozvani na promptno postupanje s takvim događajima, odnosno da uvažavaju njihove plodove, da ih pročiste od negativnih elemenata ili da upozore vjernike na opasnosti koje iz njih proizlaze (usp. 1. Iv 4,1).
7. Nadalje, s razvojem sadašnjih komunikacijskih sredstava i porastom hodočašća ti fenomeni poprimaju nacionalne, pa i globalne razmjere, pa odluka koja se odnosi na pojedinu biskupiju ima posljedice i drugdje.
8. Kad se uz određena duhovna iskustva pojave i fizički te psihički fenomeni koji se ne daju odmah objasniti samo razumom, Crkva ima delikatnu zadaću pažljivog proučavanja i razlučivanja dotičnih fenomena.
9. U svojoj apostolskoj pobudnici Gaudete et exsultate, papa Franjo podsjeća da je jedini način da znamo dolazi li nešto od Duha Svetoga razlučivanje, koje treba tražiti i njegovati u molitvi.[14] To je božanski dar koji pomaže pastirima Crkve ostvariti ono što kaže sveti Pavao: „Sve provjeravajte: dobro zadržite“ (1 Sol 5,21). Kako bi pomogao dijecezanskim biskupima i biskupskim konferencijama u provođenju razlučivanja u vezi s pojavama navodnog nadnaravnog podrijetla, Dikasterij za nauk vjere objavljuje sljedeće Norme za postupanje u razlučivanju navodnih nadnaravnih pojava.
I. OPĆE SMJERNICE
A. Priroda razlučivanja
10. Crkva će, prema dolje navedenim Normama, moći ispuniti dužnost razlučivanja o tome: a) je li moguće razaznati prisutnost znakova božanskog djelovanja u pojavama navodnog nadnaravnog podrijetla; b) ima li u nekim spisima ili porukama onih koji su uključeni u navodne fenomene o kojima je riječ nečega što se kosi s vjerom i dobrim moralom; c) je li opravdano cijeniti njihove duhovne plodove, ili ih je potrebno očistiti od problematičnih elemenata ili upozoriti vjernike na opasnosti koje iz njih proizlaze; d) je li uputna njihova pastoralna valorizacija od strane nadležne crkvene vlasti.
11. Iako sljedeće odredbe predviđaju mogućnost razlučivanja u smislu navedenom u br. 10, trebalo bi precizirati da se, redovito, ne bi trebalo predvidjeti pozitivno priznanje od strane crkvene vlasti u pogledu božanskog podrijetla navodnih nadnaravnih pojava.
12. U slučaju da Dikasterij izda Nihil obstat (vidi br. 17), takvi fenomeni ne postaju predmetom vjere – to jest, vjernici i vjernice nisu obvezni dati svoj pristanak vjere – već oni, kao što je to slučaj s karizmama koje priznaje Crkva, „predstavljaju putove kako produbiti našu spoznaju Krista i kako bi mu se velikodušnije darovali, dok se u isto vrijeme sve više ukorjenjuju u zajedništvo sa svim kršćanskim pukom“[15].
13. Osim toga, čak i kada je za procese kanonizacije dodijeljen Nihil obstat, to ne podrazumijeva izjavu o autentičnosti bilo kojeg nadnaravnog fenomena prisutnog u životu te osobe, kao što je istaknuto na primjer u dekretu o kanonizaciji svete Gemme Galgani: „[Pius XI] feliciter elegit ut super heroicis virtutibus huius innocentis aeque ac poenitentis puellae suam mentem panderet, nullo tamen per praesens decretum (quod quidem numquam fieri solet) prolato iudicio de praeternaturalibus Servae Dei charismatibus“.[16]
14. Istodobno treba primijetiti da se neki fenomeni, koji bi mogli imati nadnaravno podrijetlo, ponekad čine povezanima sa zbunjujućim ljudskim iskustvima, s nepreciznim izrazima s teološkog gledišta ili s interesima koji nisu posve legitimni.
15. Razlučivanje navodnih nadnaravnih pojava od početka vrši dijecezanski biskup ili eventualno neka druga crkvena vlast o kojoj se govori u sljedećim člancima 4-6, u dijalogu s Dikasterijem. U svakom slučaju, budući da nikad ne smije manjkati posebna pažnja usmjerena na opće dobro cijelog Božjeg naroda, „Dikasterij ipak zadržava […] mogućnost vrednovanja moralnih i doktrinarnih elemenata ovog iskustva i korištenja koja iz toga proizlazi“.[17] Ne treba zanemariti da se razlučivanje ponekad može baviti i zločinima, manipulacijom ljudima, narušavanjem jedinstva Crkve, neprimjerenom ekonomskom dobiti, ozbiljnim doktrinarnim pogreškama itd., što bi moglo izazvati sablazni i potkopati vjerodostojnost Crkve.
B. Konačne ocjene
16. Razlučivanje navodnih nadnaravnih pojava može dovesti do zaključaka koji će obično biti izraženi jednim od dolje navedenih pojmova.
17. Nihil obstat – Iako nije izražena nikakva sigurnost o nadnaravnoj autentičnosti fenomena, mnogi znakovi djelovanja Duha Svetoga „usred“[18] danog duhovnog iskustva su prepoznati i, barem do tog trenutka, nisu otkriveni osobito kritični ili rizični aspekti. Zbog toga se dijecezanski biskup potiče da cijeni pastoralnu vrijednost te da također promiče širenje ovog duhovnog prijedloga, također kroz moguća hodočašća na sveto mjesto.
18. Prae oculis habeatur – Iako se prepoznaju važni pozitivni znakovi, postoje i neki elementi zabune ili mogućih rizika koji zahtijevaju pažljivo razlučivanje i dijalog dijecezanskog biskupa s primateljima određenog duhovnog iskustva. Ako je bilo ikakvih zapisa ili poruka, moglo bi biti potrebno doktrinarno pojašnjenje.
19. Curatur – Primjećuje se nekolicina ili značajan broj kritičnih elemenata, ali u isto vrijeme već postoji široka rasprostranjenost fenomena i prisutnost duhovnih plodova koji su s njim povezani i provjerljivi. U tom smislu se ne preporuča zabrana koja bi mogla uznemiriti Božji narod. U svakom slučaju dijecezanski se biskup poziva da ne potiče ovaj fenomen, da traži alternativne izraze pobožnosti i eventualno preusmjeri njezin duhovni i pastoralni profil.
20. Sub mandato – Identificirani kritični problemi nisu povezani sa samim fenomenom, punim pozitivnih elemenata, već s osobom, obitelji ili skupinom ljudi koji ga neprikladno koriste. Duhovno iskustvo koristi se za određenu i neprimjerenu ekonomsku korist, čineći nemoralna djela ili vršeći pastoralnu djelatnost paralelnu s onom koja je već prisutna na crkvenom području, bez prihvaćanja smjernica dijecezanskog biskupa. U tom slučaju, pastoralno vođenje određenog mjesta gdje se pojava događa povjerava se ili dijecezanskom biskupu ili drugoj osobi koju je ovlastila Sveta Stolica, koja će, kada nije u mogućnosti izravno intervenirati, pokušati postići razuman dogovor.
21. Prohibetur et obstruatur – Unatoč prisutnosti legitimnih zahtjeva i nekih pozitivnih elemenata, čine se ozbiljnima kritična pitanja i rizici. Stoga, kako bi se izbjegle daljnje zabune ili čak sablazni koji bi mogli potkopati vjeru jednostavnih vjernika, Dikasterij zahtjeva od dijecezanskog biskupa da javno objavi da je sudjelovanje u ovom fenomenu nedopušteno i da istodobno ponudi katehezu koja može pomoći u razumijevanju razloga odluke te preusmjeriti legitimne duhovne zabrinutosti tog dijela Božjeg naroda.
22. Declaratio de non supernaturalitate – U ovom slučaju Dikasterij ovlaštava dijecezanskog biskupa da proglasi da je pojava priznata kao nenadnaravna. Ova odluka mora biti utemeljena na konkretnim i dokazanim činjenicama i dokazima. Na primjer, kada navodni vidjelac tvrdi da je lagao ili kada vjerodostojni svjedoci daju elemente prosudbe koji nam omogućuju da otkrijemo falsificiranje fenomena, krivu namjeru ili mitomaniju.
23. U svjetlu gore navedenog, ponavlja se da ni dijecezanski biskup, ni biskupske konferencije, ni Dikasterij, u pravilu, neće izjaviti da su ti fenomeni nadnaravnog podrijetla, čak ni u slučaju kada se udijeli Nihil obstat (usp. br. 11). Podrazumijeva se da Sveti Otac može odobriti poduzimanje postupka vezanog uz to.
II. PROCEDURE KOJE TREBA SLIJEDITI
A. Opće norme
Čl. 1 – Na dijecezanskom je biskupu da, u dijalogu s nacionalnom biskupskom konferencijom, ispita slučajeve navodnih nadnaravnih pojava koje su se dogodile na njegovom području i da o njima formulira konačnu prosudbu koju treba podnijeti Dikasteriju na odobrenje, uključujući i moguće promicanje kulta ili pobožnosti povezanih s njima.
Čl. 2 – Nakon što je istražio dotične događaje, na dijecezanskom je biskupu da rezultate istrage – provedene prema dolje navedenim pravilima – svojom ocjenom prenese Dikasteriju za nauk vjere i da postupi prema uputama Dikasterija. U svakom slučaju, na Dikasteriju je da ocijeni način postupanja dijecezanskog biskupa i odobri ili ne odobri odluku koju biskup predlaže pripisati konkretnom slučaju.
Čl. 3 § 1 – Dijecezanski će se biskup suzdržati od svake javne izjave koja se odnosi na autentičnost ili nadnaravnost takvih pojava i od bilo kakvog uplitanja u njih. Međutim, on ne smije prestati biti oprezan kako bi, ako je potrebno, intervenirao brzo i razborito slijedeći postupke navedene u sljedećim normama.
§ 2 – Ako bi se u vezi s navodnim nadnaravnim događajem pojavili oblici pobožnosti i bez pravog i istinskog kulta, dijecezanski biskup ima ozbiljnu dužnost pokrenuti sveobuhvatnu kanonsku istragu što je prije moguće kako bi se očuvala vjera i spriječile zloupotrebe i zlostavljanja.
§ 3 – Dijecezanski biskup mora, također sredstvima koja su mu na raspolaganju, posebno paziti na obuzdavanje zbunjujućih vjerskih manifestacija ili širenja bilo kojeg materijala koji se odnosi na navodne nadnaravne pojave (npr.: suze iz svetih slika, znojenje, krvarenje, mutacija posvećenih hostija itd.), kako se ne bi raspirivala senzacionalistička klima (usp. čl. 11, § 1).
Čl. 4 – Ako je, kako zbog mjesta prebivališta osoba koje su uključene u navodni fenomen, tako i zbog mjesta širenja oblika štovanja ili u svakom slučaju pučke pobožnosti, u pitanju nadležnost više od jednog dijecezanskog biskupa, oni, saslušavši Dikasterij za nauk vjere, mogu osnovati međubiskupijsko povjerenstvo koje, pod predsjedanjem jednog od dijecezanskih biskupa, provodi istragu u skladu sa sljedećim člancima. U tu svrhu mogu se također poslužiti pomoći odgovarajućih ureda biskupske konferencije.
Čl. 5. – U slučaju da navodni nadnaravni događaji uključuju nadležnost dijecezanskih biskupa koji pripadaju istoj crkvenoj pokrajini, metropolit, nakon savjetovanja s biskupskom konferencijom i Dikasterijem za nauk vjere, nalogom Dikasterija, može preuzeti dužnost osnivanja i predsjedanja povjerenstvom iz čl. 4.
Čl. 6 § 1 – U mjestima gdje je uspostavljena crkvena pokrajina iz kann. 433-434 CIC, i gdje navodni nadnaravni događaji uključuju to područje, neka predsjedavajući biskup traži od Dikasterija za nauk vjere poseban nalog za djelovanje.
§ 2 – U ovom slučaju postupci će analogno slijediti ono što je predviđeno čl. 5, vodeći računa o smjernicama dobivenim od istog Dikasterija.
B. Proceduralna pravila
Faza istrage
Čl. 7 § 1 – Kad god dijecezanski biskup ima barem vjerojatnu vijest o događajima navodnog nadnaravnog podrijetla koji se odnose na katoličku vjeru, koji su se dogodili na području pod njegovom jurisdikcijom, mora se razborito informirati, osobno ili preko delegata, o događajima i okolnostima te se ima pobrinuti za pravovremeno prikupljanje svih korisnih elemenata za početnu procjenu.
§ 2 – Ako se fenomeni mogu lako kontrolirati među osobama koje su izravno uključene i ako se ne osjeća opasnost za zajednicu, ne poduzimaju se daljnji koraci, nakon prethodnog savjetovanja s Dikasterijem, iako ostaje dužnost budnosti.
§ 3 – U slučaju da su u pitanju osobe koje ovise o različitim dijecezanskim biskupima, treba poslušati mišljenje tih biskupa. Kada navodni fenomen nastaje na jednom mjestu i uključuje daljnji razvoj na drugim sjedištima, može se u potonjima drugačije ocijeniti. U tom slučaju svaki dijecezanski biskup uvijek ima ovlast odlučiti što smatra pastoralno razboritim na svom području, nakon savjetovanja s Dikasterijem.
§ 4 – Ako su u navodni fenomen bili uključeni predmeti raznih vrsta, dijecezanski biskup može, osobno ili preko delegata, organizirati da se oni smjeste na sigurno i čuvano mjesto, do razjašnjenja slučaja. Kad je riječ o navodnom euharistijskom čudu, posvećene čestice se moraju čuvati na rezerviranom mjestu i na odgovarajući način.
§ 5 – U slučaju da se prikupljeni elementi čine dostatnim, dijecezanski biskup odlučuje hoće li započeti fazu procjene fenomena, kako bi Dikasteriju u svom Votum-u predložio konačnu prosudbu u višem interesu vjere Crkve i poradi čuvanja i promicanja duhovnog dobra vjernika.
Čl. 8 § 1 – Dijecezanski biskup[19] osniva Istražno povjerenstvo čiji članovi uključuju najmanje jednog teologa, kanonista i stručnjaka odabranog na temelju prirode fenomena[20], čiji cilj nije tek doći do izjave o istinitosti događaja, nego proučiti svaki aspekt događaja, kako bi dijecezanskom biskupu pružio sve korisne elemente za procjenu.
§ 2 – Članovi Istražnog povjerenstva moraju imati integralan ugled, sigurnu vjeru, određeni nauk, dokazanu razboritost te da, ni izravno ni neizravno, nisu uključeni s osobama ili radnjama koje su predmet razlučivanja.
§ 3 – Dijecezanski biskup sam imenuje delegata, izabranog i među članovima povjerenstva ili izvan njega, sa zadaćom da koordinira i predsjeda radom i priprema sjednice.
§ 4 – Dijecezanski biskup ili njegov delegat također će imenovati bilježnika sa zadaćom da prisustvuje sastancima i vodi zapisnike o ispitivanjima i svim drugim radnjama povjerenstva. Bilježnik je odgovoran da zapisnik bude propisno potpisan i da se svi dokumenti koji su predmet istrage prikupe i dobro sortirani čuvaju u arhivu Kurije. Bilježnik također dogovara sazivanje i priprema dokumentaciju.
§ 5 – Svi članovi Povjerenstva dužni su čuvati službenu tajnu polaganjem prisege.
Čl. 9 § 1 – Ispitivanja se provode u skladu s onim što je propisano univerzalnim normama (usp. kann. 1558-1571 CIC; kann. 1239-1252 CCEO) i provode se na temelju pitanja koja postavlja delegat, nakon odgovarajuće rasprave s ostalim članovima povjerenstva.
§ 2 – Svjedočenje pod prisegom osoba uključenih u navodne nadnaravne događaje mora se dati u nazočnosti cijelog povjerenstva ili barem nekih njegovih članova. Kada se događaji slučaja temelje na svjedočenju očevidaca, svjedoke treba ispitati što je prije moguće kako bi imali koristi od vremenske blizine događaja.
§ 3 – Ispovjednici uključenih osoba, koje tvrde da su bile protagonisti događaja nadnaravnog podrijetla, ne mogu svjedočiti o ničemu što su saznali kroz sakramentalnu ispovijed.[21]
§ 4 – Duhovni pratitelji uključenih osoba, koje tvrde da su bili protagonisti događaja nadnaravnog podrijetla, ne mogu svjedočiti o stvarima o kojima su saznali kroz duhovnu pratnju, osim ako uključeni ljudi pismeno ne ovlaste to svjedočenje.
Čl. 10 – Ako materijal koji se istražuje uključuje pisane tekstove ili druge elemente (video, audio, fotografije) objavljene u medijima, čiji je autor osoba uključena u navodnu pojavu, takav materijal se podvrgava pažljivom ispitivanju od strane stručnjaka (usp. čl. 3 § 3), čiji će ishod javni bilježnik uključiti u dokumentaciju istrage.
Čl. 11 § 1 – Ako se izvanredni događaji iz čl. 7 § 1 odnose na predmete raznih vrsta (usp. čl. 3 § 3), povjerenstvo će pokrenuti pažljivu istragu takvih predmeta preko stručnjaka koji čine povjerenstvo ili drugih stručnjaka određenih za slučaj, kako bi se došlo do procjene znanstvenog, doktrinarnog i kanonskog karaktera, kako bi to pomoglo u naknadnoj procjeni.
§ 2 – Ako bilo koji nalazi organske prirode povezani s izvanrednim događajem zahtijevaju posebne laboratorijske pretrage i, u svakom slučaju, tehničko-znanstvene prirode, povjerenstvo studiju povjerava stručnjacima koji su istinski stručnjaci u području koje se odnosi na vrstu istrage.
§ 3 – U slučaju da se radi o fenomenu Tijela i Krvi Gospodnje u sakramentalnim znakovima kruha i vina, potrebno je obratiti posebnu pozornost kako se analizom istih ne bi došlo do nepoštivanja Presvetog Sakramenta, jamčeći poštovanje koje mu pripada.
§ 4 – Ako navodni izvanredni događaji dovode do problema javnog reda, dijecezanski biskup surađuje s nadležnim građanskim vlastima.
Čl. 12 – Ako se navodni nadnaravni događaji nastave tijekom istrage i ako bi situacija preporučala razborite intervencije, neka dijecezanski biskup ne oklijeva provesti te čine dobrog upravljanja kako bi se izbjegle nekontrolirane ili sumnjive manifestacije pobožnosti ili aktiviranje kulta utemeljenog na elementima koji još nisu definirani.
Faza procjene
Čl. 13 – Neka dijecezanski biskup, također uz pomoć članova povjerenstva koje je osnovao, temeljito ocjeni prikupljeni materijal, prema gore navedenim glavnim kriterijima razlučivanja (usp. br. 10-23) te pozitivnim i negativnim kriterijima koji slijede, a koji se također primjenjuju kumulativno.
Čl. 14 – Među pozitivnim kriterijima neka se ne propustiti prosuditi:
1°. Vjerodostojnost i dobar ugled osoba koje tvrde da su primatelji nadnaravnih događaja ili da su izravno uključene u takve događaje, kao i saslušanih svjedoka. Neka se na umu osobito ima psihička ravnoteža, poštenje i čestitost u moralnom životu, iskrenost, poniznost i uobičajena poslušnost prema crkvenoj vlasti, spremnost na suradnju s njom, promicanje duha autentičnog crkvenog zajedništva.
2°. Doktrinarna pravovjernost fenomena i bilo koje poruke povezane s njim.
3°. Nepredvidiva priroda fenomena iz kojeg jasno proizlazi da on nije plod inicijative uključenih osoba.
4°. Plodovi kršćanskog života. Među njima neka se provjeri postojanje duha molitve, obraćenja, svećeničkih i redovničkih zvanja, svjedočanstva milosrđa, kao i zdrave pobožnosti te obilni i postojani duhovni plodovi. Neka se vrednuje doprinos ovih plodova rastu crkvenog zajedništva.
Čl. 15 – Među negativnim kriterijima neka se pažljivo provjere:
1°. Moguća prisutnost očite pogreške u vezi s događajem.
2°. Sve doktrinarne pogreške. U tom smislu, potrebno je uzeti u obzir mogućnost da je subjekt koji tvrdi da je primatelj događaja nadnaravnog podrijetla dodao – čak i nesvjesno – čisto ljudske elemente privatnoj objavi ili nekoj prirodnoj pogrešci koja nije nastala zbog zle namjere, već zbog subjektivne percepcije fenomena.
3°. Sektaški duh koji stvara podjele u crkvenom tkivu.
4°. Očigledna potraga za profitom, moći, slavom, društvenim priznanjem, osobnim interesom usko povezanim s događajem.
5°. Ozbiljna nemoralna djela koja su počinili subjekt ili njegovi sljedbenici u vrijeme ili prigodom događaja.
6°. Psihičke promjene ili psihopatske tendencije kod subjekta, koje su mogle utjecati na navodni nadnaravni događaj, ili psihoza, kolektivna histerija ili drugi elementi koji se mogu pripisati patološkom horizontu.
Čl. 16 – Upotreba navodnih nadnaravnih iskustava ili priznatih mističnih elemenata kao sredstva ili izgovora za vršenje vlasti nad osobama kako bi se vršila dominacija ili počinile zlouporabe ili zlostavljanja.
Čl. 17 – Neka se ocjena rezultata istrage, u slučaju navodnih nadnaravnih pojava iz čl. 7 § 1, odvija s velikom pažnjom u pogledu uključenih osoba i tehničko-znanstvenog ispitivanja koje se eventualno provodi u vezi s navodnim nadnaravnim fenomenom.
Završna faza
Čl. 18 – Nakon završene istrage, pomno ispitavši događaje i prikupljene informacije[22], uzimajući u obzir i utjecaj koji su navodni događaji imali na Božji narod koji mu je povjeren, s posebnim obzirom i na duhovne plodove proizašle iz nove pobožnosti koja se eventualno pojavila, neka dijecezanski biskup, uz pomoć delegata, pripremi izvješće o navodnom fenomenu. Uzimajući u obzir sve činjenice slučaja, pozitivne i negativne, neka on u tom pogledu sastavi osobni Votum, predlažući konačnu prosudbu Dikasteriju, propisanu prema jednoj od sljedećih formula:[23]
1°. Nihil obstat
2°. Prae oculis habeatur
3°. Curatur
4°. Sub mandato
5°. Prohibetur et obstruatur
6°. Declaratio de non supernaturalitate
Čl. 19 – Nakon završetka istrage, svi dokumenti koji se odnose na ispitani slučaj šalju se Dikasteriju za nauk vjere na konačno odobrenje.
Čl. 20 – Dikasterij će stoga pristupiti ispitivanju relevantnih dokumenata, ocjenjujući moralne i doktrinarne elemente ovog iskustva i njegove uporabe, te Votum dijecezanskog biskupa. Dikasterij bi od dijecezanskog biskupa mogao zatražiti daljnje podatke, ili zatražiti druga mišljenja, ili nastaviti, u ekstremnim slučajevima, s novim ispitivanjem slučaja, odvojenim od onog koje je proveo dijecezanski biskup. U svjetlu provedenog ispitivanja nastavit će se s potvrdom ili odbijanjem odluke koju je predložio dijecezanski biskup.
Čl. 21 § 1 – Po primitku odgovora Dikasterija, osim ako isti ne odredi drugačije, dijecezanski biskup će, u dogovoru s Dikasterijem, jasno upoznati Božjim narod sa sudom o dotičnim događanjima.
§ 2 – Dijecezanski biskup će se pobrinuti da obavijesti nacionalnu biskupsku konferenciju o odluci koju je odobrio Dikasterij.
Čl. 22 § 1 – U slučaju da se udijeli Nihil obstat (usp. čl. 18, 1°), dijecezanski će biskup obratiti najveću pozornost na ispravno vrednovanje plodova koji proizlaze iz ispitanog fenomena, nastavljajući ih nadzirati s razboritom pažnjom. U tom će slučaju dijecezanski biskup dekretom jasno naznačiti narav ovlaštenja i granice svakog dopuštenog kulta, navodeći da su vjernici „ovlašteni da ga se pridržavaju na razborit način“[24].
§ 2 – Dijecezanski će biskup također paziti da vjernici nijednu odredbu ne smatraju odobravanjem nadnaravnog karaktera fenomena.
§ 3 – Dikasterij, u svakom slučaju, zadržava mogućnost ponovne intervencije nakon razvoja fenomena.
Čl. 23 § 1 – U slučaju da je donesena preventivna (usp. čl. 18, 2° – 4°) ili negativna (usp. čl. 18, 5° – 6°) odluka, dijecezanski biskup je mora službeno objaviti, nakon što to odobri Dikasterij. Nadalje, ona mora biti sastavljena jasnim jezikom razumljivim svima, procjenjujući priliku da se obznane razlozi donesene odluke i doktrinarni temelji katoličke vjere, kako bi se potaknuo rast zdrave duhovnosti.
§ 2 – Priopćavajući moguću negativnu odluku, dijecezanski biskup može izostaviti podatke koji bi mogli nanijeti nepravednu štetu uključenim osobama.
§ 3 – Neka zakoniti pastiri prate mogući nastavak objavljivanja spisa ili poruka u skladu s kan. 823 CIC (usp. kann. 652 § 2; 654 CCEO), osuđujući zlouporabe i sve što šteti ispravnoj vjeri i dobrom moralu ili je u svakom slučaju opasno za dobro duša. U tu se svrhu može pribjeći nametanju uobičajenih sredstava, uključujući kaznene propise (usp. kan. 1319 CIC; kan. 1406 CCEO).
§ 4 – Nametanje navedeno u § 3 posebno je prikladno u slučaju da se ponašanja koja treba osuditi tiču predmeta ili mjesta povezanih s navodnim nadnaravnim fenomenima.
Čl. 24 – Bez obzira na to kakva je odobrena odluka, dijecezanski biskup, osobno ili preko delegata, ima dužnost i dalje nadzirati fenomen i uključene osobe, vršeći pritom svoju redovnu vlast.
Čl. 25 – U slučaju da se navodni nadnaravni fenomeni sa sigurnošću mogu povezati s namjerom mistificiranja i prijevare u različite svrhe (npr. profit i drugi osobni interesi), dijecezanski će biskup, ocjenjujući od slučaja do slučaja, primijeniti važeće kanonsko kazneno zakonodavstvo.
Čl. 26 – Dikasterij za nauk vjere ima pravo intervenirati motu proprio, u bilo kojem trenutku i fazi razlučivanja u vezi s navodnim nadnaravnim fenomenima.
Čl. 27 – Ovim Normama u potpunosti se zamjenjuju dosadašnje od 25. veljače 1978. godine.
Vrhovni svećenik Franjo, u audijenciji dolje potpisanom prefektu zajedno s tajnikom doktrinarnog odsjeka Dikasterija za nauk vjere, 4. svibnja 2024., odobrio je ove Norme, donesene na redovnoj sjednici ovog Dikasterija 17. travnja 2024., te je naložio njihovu objavu, utvrđujući da stupaju na snagu 19. svibnja 2024., na blagdan Pedesetnice.
Dano u Rimu, u sjedištu Dikasterija za nauk vjere, 17. svibnja 2024.
Víctor Manuel kard. Fernández
Prefekt
Mons. Armando Matteo
Tajnik doktrinarnog odsjeka
Ex Audientia Die 04.05.2024
FRANCISCUS
(ika; fratellanza.net)
[1] S. Giovanni della Croce, Notte oscura II, 17, 6, u Id., Opere, Postulazione Generale dei Carmelitani Scalzi, Roma 19987, 458.
[2] Id., Cantico spirituale B, prol., 1, u nav. dj., 490.
[3] Id., Notte oscura II, 17, 8, u nav. dj., 459.
[4] Id., Fiamma viva d’amore B III, 47, u nav. dj., 801.
[5] Benedikt XVI., Apostolska pobudnica Verbum Domini – Riječ Gospodnja (30. rujna 2010.), br. 14: AAS 102 (2010), 696.
[6] K. Rahner, Visioni e profezie. Mistica ed esperienza della trascendenza, Vita e Pensiero, Milano 19952, 95-96.
[7] Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija Dei Verbum (18. studenog 1965.), br. 4: AAS 58 (1966), 819.
[8] S. Giovanni della Croce, Salita del monte Carmelo, 2, 22, 3-5, u Id., Opere, Postulazione Generale dei Carmelitani Scalzi, Roma 19987, 173-174; Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 65.
[9] Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija Dei Verbum (18. studenog 1965.), br. 5: AAS 58 (1966), 819.
[10] S. Giovanni della Croce, Cantico spirituale B, 37, 4, u nav. dj., 703.
[11] Katekizam Katoličke Crkve, br. 67. Usp. Congregazione per la Dottrina della Fede, Il messaggio di Fatima (26 giugno 2000), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 2000.
[12] Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija Lumen gentium (7. prosinca 1965.), br. 39-42: AAS 57 (1965), 44-49; Franjo, Apostolska pobudnica Gaudete et exsultate (19. ožujka 2018), br. 10-18, 143: AAS 110 (2018), 1114-1116, 1150-1151; Id., Apostolsko pismo Totum amoris est(28. prosinca 2022.), passim: L’Osservatore Romano, 28. prosinca 2022., 8-10.
[13] Franjo, Apostolska pobudnica C’est la confiance (15. listopada 2023.), br. 35: L’Osservatore Romano, 16. listopada 2023., 3.
[14] Usp. Franjo, Apostolska pobudnica Gaudete et exsultate (19. ožujka 2018.), br. 166 i 173: AAS 110 (2018), 1157 i 1159-1160.
[15] S. Giovanni Paolo II, Messaggio ai partecipanti al Congresso mondiale dei Movimenti ecclesiali promosso dal Pontificio Consiglio per i Laici(27 maggio 1998), br. 4: Insegnamenti di Giovanni Paolo II, XXI 1: 1998, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 2000, 1064. Usp. Benedikt XVI., Apostolska pobudnica Verbum Domini – Riječ Gospodnja (30. rujna 2010.), br.: AAS 102 (2010), 696.
[16] Sacra Rituum Congregatio, Decretum beatificationis et canonizationis Servae Dei Gemmae Galgani, virginis saecularis: AAS 24 (1932), 57. «“Pio XI] se želio usredotočiti na herojske kreposti ove nevine i pokorničke djevojke, a da se, međutim, ovim dekretom (što se obično nikad ne događa) ne donosi sud o nadnaravnim karizmama Službenice Božje“.
[17] Dikasterij za nauk vjere, Pismo biskupu Coma u svezi navodnog vidjelice (25. rujna 2023.).
[18] Izraz „usred“ ne znači „pomoću“ ili „preko“, već ukazuje da, u specifičnom kontekstu, ne nužno nadnaravnog podrijetla, Duh Sveti čini dobra djela.
[19] Ili druga crkvena vlast koja se spominje u čl. 4-6.
[20] Primjerice: liječnik, po mogućnosti specijaliziran za neke povezane discipline, kao što su psihijatrija, hematologija, itd.; biolog; kemičar, itd.
[21] Usp. kann. 983 § 1; 1550 § 2, 2° CIC; kann. 733 § 1; 1231 § 1, 2° CCEO; Congregazione delle Cause dei Santi, Istr. Sanctorum Mater per lo svolgimento delle Inchieste diocesane o eparchiali nelle Cause dei Santi (17 maggio 2007), čl. 101-102: AAS 99 (2007), 494; Penitenzieria Apostolica, Nota sull’importanza del foro interno e l’inviolabilità del sigillo sacramentale (29 giugno 2019): AAS 111 (2019), 1215-1218.
[22] Svi dokazi svjedočanstava detaljno se ocjenjuju pažljivom primjenom svih kriterija također u svjetlu kanonskog zakonodavstva u vezi s dokaznom snagom svjedočanstava (usp. ex analogia kan. 1572 CIC; kan. 1253 CCEO).
[23] Usp. gore br. 17-22.
[24] Benedikt XVI., Apostolska pobudnica Verbum Domini – Riječ Gospodnja (30. rujna 2010.), br. 14: AAS 102 (2010), 696. U istom paragrafu stoji: „Crkveno odobrenje privatne objave u biti ukazuje na to da povezana poruka ne sadrži ništa što je u suprotnosti s vjerom i dobrim moralom; dopušteno ju je objaviti, a vjernici su ovlašteni prihvatiti je na razborit način. […] To je pomoć, koja se nudi, ali koju nije obvezno koristiti. U svakom slučaju, to treba biti hrana vjere, nade i ljubavi, koje su trajni put spasenja za svakoga“.