Prva apostolska pobudnica pape Lava XIV., “Dilexi te”, poziva nas da u djelotvornoj ljubavi prepoznamo samo srce poslanja Crkve. Za Papu, kako ističe o. Benoist de Sinety, župnik i dekan grada Lillea, nije moguće birati svoje vlastite ciljeve, zaboravljajući na siromašne: “Ne nalazimo se u domeni dobrotvorstva, nego na razini Objave”.
Benoist de Sinety
“Ljubio sam te”. Pobudnica pape Lava XIV. Dilexi te započinje ovom porukom ljubavi koja je upućena Crkvi u Filadelfiji. U Knjizi Otkrivenja Duh se obraća sedmerim Crkvama propitujući njihovu vjernost Onome kojega žele nositi svijetu. Filadelfija, na području današnje Turske, osnovana 189. godine prije Krista, svoje ime (doslovno:”onaj koji ljubi svoga brata”) duguje jednom kralju koji je volio svoga brata. “Doista, malena je tvoja snaga, a očuvao si moju riječ i nisi zatajio mog imena” (Otk 3, 8) – tim riječima otkriva nam se milost ove zajednice: ponizna vjernost koja se, koliko god koštalo, temelji na njenom odnosu sa svojom glavom, Kristom. Duh nadalje naviješta da će čak i neprijatelji ove mlade Crkve upoznati tu tajnu koja sve čini mogućim: “Ljubio sam te”.
U domeni Objave
Ovaj tekst, koji mnogo duguje Franji, potpisao je njegov nasljednik, novoizabrani papa čiji se i najmanji potez od 8. svibnja pomno prati, vjerujući da odražava njegovu osobnost i stavove. Ljudi se zanimaju za njegove cipele, način na koji se odmora, za sve moguće stvari koje zapravo nemaju nikakvu važnost, osim što pobuđuju nadu ili razočaranje da bi papa mogao biti „u pravom taboru“ ili pak „na drugoj strani“ – a da pritom nikada ne dovode u pitanje njihov osobni osjećaj pripadnosti onoj pravoj strani…
Dobili smo, dakle, njegov prvi tekst. Mogao je on ukloniti prethodne stranice koje je napisao argentinski papa. Mogao je započeti sve iznova. Umjesto toga, Lav XIV. odlučuje preuzeti njegov temelj i dodati mu svoj osobni pečat. Usmjeravajući pritom svu pažnju na siromašne, a time i na evanđeosku ljubav:
“Taj Isus koji kaže: ‘Siromahe ćete uvijek imati uza se’, kaže to isto kad učenicima obećava: ‘Ja sam s vama u sve dane’ (Mt 28,20). To nam istodobno priziva u sjećenje i ove Gospodinove riječi: ‘Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste’ (Mt 25, 40). Ne nalazimo se u domeni dobročinstva, nego na razini Objave: kontakt s onima koji ne posjeduju ni moć, ni veličinu, jeste prvotni način na koji susrećemo Gospodara povijesti. Preko siromašnih, On nam i dalje govori” (Dilexi te, 5).
U samom srcu poslanja
Lav XIV. potvrđuje svoju vjernost Kristovom Evanđelju, a ne njegovoj pozlaćenoj maski, u reinterpretaciji svijeta u kojem novac kraljuje, a vrijednost čovjeka se mjeri njegovom produktivnošću:
“Čak se i kršćani, ne tako rijetko, daju zaraziti stavovima koji su obilježeni svjetovnim ideologijama ili političko-ekonomskim usmjerenjima koja vode do nepravednih generalizacija i obmanjujućih zaključaka. To što se čin ljubavi prezire ili izruguje, kao da bi to bila opsesija nekih pojedinaca, a ne sâmo srce crkvenog poslanja, podsjeća nas da trebamo uvijek iznova čitati Evanđelje, kako ga ne bismo zamijenili svjetovnim mentalitetom. Ne možemo zaboraviti na siromašne, ako želimo ostati u živoj struji Crkve koja izvire iz Evanđelja i daje plodnost svakom trenutku povijesti” (br. 15).
Ljubav je u samom središtu poslanja: svi bismo to trebali imati na umu kad govorimo o boljem svijetu, bez obzira jesu li to političke, ekonomske ili društvene rasprave. Bez ljubavi ništa nije moguće. Ona je jedina obrana od nasilja koje se razbuktava. Jedini odgovor na žeđ za smislom i istinom.
Dostojanstvo svake ljudske osobe
Kada govorimo o migracijama, o raspodjeli bogatstva, o podršci najugroženijima, o društvenoj pravdi (a koji bi krštenik mogao reći da ga se ta pitanja ne tiču?), radi se o našem poslanju. Naime, poslanje se ne može svesti na naše župne svečanosti ili povremene noćne obilaske beskućnika. Ne svodi se ni na obrede, ni na velika okupljanja, ni na svjedočanstva, ni na procesije. Ako sve to nije prožeto ljubavlju, ako se ne oslanja na kamen temeljac – Ljubav kojom nas Bog ljubi – onda samo sudjelujemo, manje – više poletno, u ovozemaljskom folkloru:
“Stoga je neophodno i dalje prokazivati ‘diktaturu ekonomije koja ubija’ i priznati da dok prihodi neznatne manjine eksponencijalno rastu, većina se nalazi sve dalje i dalje od blagostanja te sretne manjine. Ova neravnoteža proizlazi iz ideologija koje zagovaraju apsolutnu autonomiju tržišta i financijskih spekulacija. Posljedično, one državama, čija je dužnost čuvanje općeg dobra, niječu pravo nadzora. Uspostavlja se nova, nevidljiva, ponekad virtualna tiranija, koja jednostrano i neumoljivo nameće svoje zakone i pravila. Iako postoje različite teorije koje pokušavaju opravdati sadašnje stanje i objasniti da ekonomska racionalnost zahtijeva da pričekamo da nevidljive tržišne sile sve to riješe, dostojanstvo svake ljudske osobe mora se poštivati sada, a ne sutra, a bijeda u kojoj žive toliki ljudi kojima je to dostojanstvo uskraćeno, mora biti stalni podsjetnik za našu savjest” (br. 92).
Rješavati strukturne uzroke siromaštva
Strukture grijeha koje nas zarobljavaju mogu nam izgledati kao neuklonjiva prijetnja. No upravo je u tome vjera Crkve, vjera onih koji ljube svoju braću i sestre i vjeruju da je Bogu sve moguće. I da je, poniznom suradnjom u njegovu djelu stvaranja, moguće da se svjetlo probije kroz kaos ovoga svijeta:
“Moramo se više angažirati na rješavanju strukturnih uzroka siromaštva. To je hitno pitanje koje se ne može odgađati, ne samo zbog pragmatične potrebe da se postignu rezultati i u društvu uspostavi red, nego i zato da se društvo izliječi od bolesti koja ga čini ranjivim i nedostojanstvenim, a koja ga vodi do novih kriza” (br. 94).
Ignorirati siromašne, živjeti kao da oni ne postoje, misliti da se možemo proglašavati braniteljima života zato što glasno vičemo, primjerice, protiv eutanazije, a pritom šutimo pred nedostojanstvenim ophođenjem našeg društva prema migrantima, znači da se opredjeljujemo za svoj egoizam i ravnodušnost, da prihvaćamo “otuđenje koje nas vodi do toga da pronalazimo teoretska opravdanja, a da ne nastojimo danas riješavati konkretne probleme onih koji trpe” (br. 93).
Vrijeme milosrđa
Papa Lav XIV podsjeća nas na riječi svetog pape Grgura Velikog, iz vremena kada se činilo da zbog epidemije kuge i prijetnji invazije, povijest tone u neviđenu tjeskobu:
“Svaki dan, ako dobro pogledamo, pronađemo Lazara; svaki dan vidimo Lazara, čak i ako ga ne tražimo. Evo, siromasi nam dolaze; naporni su, mole nas, oni koji će jednoga dana biti naši zagovornici. […] Ne gubite ovo vrijeme milosrđa, ne zanemarujte lijek koje ste primili. […] Kada vidite siromahe kako čine nedopustive stvari, nemojte ih prezirati i ne gubite nadu, jer možda vatra siromaštva u njima čisti tragove koje ostavlja sitna zloća” (br. 109).
Crkva bez ljubavi više nije ništa. Crkva koja nastoji ljubiti jest sve. Tako je i s kršćaninom, koliko god to moglo koštati (aleteia.org; fratellanza.net).