“Uklanjanje [Aleksandra D.] Kornoukhova i Rupnikovo dovršenje kapele [Redemptoris Mater] poništilo je proročansku nakanu Ivana Pavla II., od kojega je ostao samo sačuvani Kornouhovljev oltarni zid s likom ‘Modroga Jeruzalema’. Taj je događaj označio početak međunarodne karijere p. Rupnika – čovjeka lišenog temeljne vizije forme, ali ne i drskosti i talenta za samopromociju. I u isto vrijeme – u svjetlu nedavno otkrivenih činjenica – duboko pokvarenog čovjeka.”
Mateusz Środoń – Więź (izvadci iz teksta)
Suočen s toliko neprikladnih proizvoda sakralne umjetnosti, u nedoumici sam tražiti njihovu zamjenu. Ali u kapeli Redemptoris Mater u Vatikanu najbolje bi rješenje bilo maknuti djela Marka Rupnika i pokušati rekonstrukciju svoda Aleksandra Kornuhova.
Vezano za optužbe objavljene protiv Marka Rupnika – u vezi s duhovničkim i seksualnim zlostavljanjem mnogih odraslih žena i opetovane zloporabe savjesti – postavila su se mnoga pitanja u ocjeni njegovih djela. Postoje i nedoumice trebaju li ta djela i dalje biti izložena u bogomoljama.
Ove okolnosti tjeraju nas na razmišljanje o problemu vrednovanja umjetničkog djela i o problemu odnosa umjetnik – djelo. Kada se radi o procjeni umjetničkog djela, vrijedi napraviti razliku koja se često zanemaruje: umjetnost može biti dobra ili loša na mnogim razinama.
Različite razine za umjetničku procjenu
Prije svega, odlučujući faktor vrijednosti djela je pitanje oblika, dizajna, proporcija, kombinacije boja, odnosno svega onoga što čini umjetnički laboratorij i kvalitetu djela u umjetničkom smislu. Po mom mišljenju, na ovoj je razini Rupnikova umjetnost vrlo slaba. Doista, u svakoj izvedbi postoje očite pogreške u nacrtu ili nedostatak proporcija – crtež nije dobar.
Sljedeća je razina pitanje karaktera, stila, primjerenosti izvedbe temi. Možemo se baviti, primjerice, jednostavnim dječjim crtežima koji ne pretendiraju biti crteži za “odrasle”, ali su ipak vrlo vrijedni kada prikazuju duboku istinu bez pretenzija. U slučaju Rupnikovih radova, pak, radi se o manirizmima i pretencioznosti: bezizražajna lica, velike crne zjenice umjesto očiju, a nerijetko i kičasti pristup temi.
Konačno, tu je i metafizička razina Dobra i Zla. Kako slika utječe na osobu? Kakav dubok dojam ostavlja? Premješta li istinu? Vodi li do mira i radosti? Pomaže li dubljem razumijevanju učenja i spoznaji Isusovih riječi, ili naprotiv: odvodi li nas na krivi put, “raspiruje li u nama zloduhe”? Ova razina utjecaja, po mom mišljenju, povezana je s umjetnikovom duhovnošću.
Budući da za potez ili crtu kažemo “sredstvo umjetničkog izražavanja”, tu stvar moramo shvatiti ozbiljno. Djelo je svojevrsni “trag” autora, njegove vizije svijeta, njegove duhovnosti. Prenošenjem ove duhovnosti, on može utjecati na primatelja u nekom smjeru. To je skrivena razina, koju je teško dokučiti, pa su procjene u ovom području obično oprezne i suzdržane.
Dok ne moraš zatvoriti oči…
Mislim da je o ovoj posljednjoj razini Rupnikova rada govorio biskup Michał Janocha 2017. u intervjuus Ewom Kiedio u „I ljepota sja u tami“ (“E la bellezza risplende nell’oscurità”, str. 203-204) ali i mnogi sudionici rasprava na društvenim mrežama. Zajednički nazivnik rečenoga: Rupnikova umjetnost je uznemirujuća.
U govoru biskupa Janoche postoji još jedna razina vrednovanja, specifična za sakralnu umjetnost. Komentirajući djela Marka Rupnika, pomoćni biskup Varšave kaže: “Ne mogu moliti u takvim interijerima, a oni su upravo ono za što bi trebali biti”.
Postulat prema sakralnoj umjetosti je da ona pomaže u molitvi, da se pred njom može moliti, a da se ne zatvore oči. Nažalost, to nije uvijek slučaj. Često molimo unatoč umjetninama izloženima u crkvi.
Razlikovanje između ovih različitih razina vrednovanja važno je kako bi se organizirala rasprava o umjetnosti i kako bi se izbjegli mnogi nesporazumi. Valja shvatiti da isti posao može biti dobar na jednoj razini, a loš na drugoj. Na primjer, možda postoji veliko umjetničko djelo koje ima duboko mračnu poruku. I obrnuto: može postojati umjetnički nedolično djelo, ali s dobrom porukom, koja pomaže u molitvi. Kad čitamo sud o umjetničkom djelu, valja razmisliti o tome na koju razinu vrednovanja autor misli pri formuliranju svog suda.
Instrumenti percepcije: prirodni i stečeni
Uz problem mnoštva razina na kojima se umjetnost može vrednovati, drugi je problem samih instrumenata za vrednovanje: perceptivni aparat. Razlikuje se od osobe do osobe iz različitih razloga. S jedne strane, to je stvar prirodne osjetljivosti. Kod nekih ljudi više, kod drugih manje. Kao što znamo, u slučaju glazbe, neki ljudi imaju prirodni “savršeni sluh”, neki nemaju. S druge strane, važno je razviti instrumente za evaluaciju i izgraditi “usporednu knjižnicu” u njegovoj glavi.
Godine studija slikarstva i crtanja na Akademiji likovnih umjetnosti uglavnom su se ticale razvoja kriterija vrednovanja. Sjećam se truda koji je bio potreban za izložbe na kraju godine da se među desecima sličnih slika razlikuje što je bolje, a što lošije. I sjećam se trenutka otkrivanja na posljednjoj izložbi naših slikarskih ateljea, kada sam mogao jasno vidjeti raznolikost slika pojedinih ljudi u klasi: njihov individualni karakter. Ali da bi se to vidjelo, bile su potrebne godine promatranja, uspoređivanja, izgradnje kriterija. I ovdje je riječ samo o prvom stupnju ocjenjivanja.
Da stvari budu još kompliciranije, važno je napomenuti da možeš (i većina ljudi to čini) biti osjetljiviji na crtež nego na boju – ili obrnuto. Kao rezultat toga, nekome može biti ugodnije procjenjivati jedan aspekt, a više oklijevati i opreznije ocjenjivati drugi.
Isto vrijedi i za razine ocjena. Na primjer, netko može imati “slušni” i perceptivni instrument za procjenu umjetničkog umijeća, a nemati te alate za duhovni učinak djela, dok će nekom drugom to biti očito. U većini područja života uvelike ovisimo o mišljenjima drugih koji imaju perceptivne alate razvijene u određenom smjeru.
Daljnja je poteškoća u tome što slušajući mišljenja drugih možemo naići na uvjerena mišljenja nekoga tko zapravo nema alate za donošenje tih prosudbi. Tu je i problem vrednovanja izvora. Kada čujemo mišljenja, moramo pokušati utvrditi u kojoj je mjeri govornik kompetentan formulirati dano mišljenje.
Zašto je Rupnik zamijenio Kornukhova?
Vraćajući se na Rupnikov slučaj, vrijedi obratiti pozornost na još jednu stvar koja zahtijeva temeljito objašnjenje i radnju da se popravi zlo koje se dogodilo.
Godine 1995. sveti Ivan Pavao II. objavio je encikliku “Ut unum sint” o ekumenizmu i apostolsko pismo “Orientale lumen” o istočnim Crkvama. Papa Wojtyła želio je da se u Vatikanu izgradi kapela čija bi unutrašnjost bila djelo umjetnika orijentalne Crkve. Nadao se da je to jasan znak otvorenosti rimske Crkve baštini kršćanskog Istoka.
Za rad u kapeli Redemptoris Mater uspjeli smo pozvati Aleksandra Kornoukhova, pravoslavnog umjetnika (trenutačno živi u Tbilisiju – Gruzija), koji je – prema mojim saznanjima – najistaknutiji živući umjetnik koji nastavlja bizantsku tradiciju mozaika. Djelovao je u Vatikanu, zajedno sa svojom suprugom Gruzijkom, uz znanje, suglasnost i blagoslov tadašnjeg moskovskog patrijarha Aleksija II.
U roku od dvije godine stvorena je divna kompozicija na zidu oltara: “Modri Jeruzalem” i izvanredan mozaik na svodu sa središnjom slikom Krista i delikatnim prizorima [Dvanaest] velikih blagdana ispisanim u krakovima križa. Po mom mišljenju najbolje djelo ruskog umjetnika.
Kornoukhov je stvarao u ateljeu koji je na raspolaganje stavio Atelier of Spiritual Art, Centro Aletti, čiji je osnivač i ravnatelj Marko Rupnik, slovenski isusovac, i Tomas Špidlík, koji su pomogali Vatikanu u izgradnji kapele. Prve godine rad je išao glatko. Tada su, međutim, iz i danas nejasnih razloga, stvari ispale drugačije: [Kornouhovljev] mozaik svoda – jedno od najneobičnijih djela kršćanske umjetnosti 20. stoljeća je poništen i na njegovom mjestu (kao i na drugim zidovima kapele ) uprizorena su Rupnikova djela.
Na pitanje zašto nije uspio dovršiti posao, Kornoukhov je u intervjuu ruskim medijima 2000. odgovorio: “Prve godine je sve bilo u redu. Nitko nas nije ometao, moglo se raditi u miru. Poteškoće su počele u drugoj godini. Nažalost, okolnosti su se odvijale tako da nisam uspio dovršiti posao. Ne znam do koga je to bilo.”
Dokaz umjetničkog ponosa
Uklanjanje Kornoukhova i Rupnikovo dovršenje kapele [Redemptoris Mater] poništilo je proročansku nakanu Ivana Pavla II., od kojega je ostao samo sačuvani Kornouhovljev oltarni zid s likom ‘Modroga Jeruzalema’. Taj je događaj označio početak međunarodne karijere p. Rupnika – čovjeka lišenog temeljne vizije forme, ali ne i drskosti i talenta za samopromociju. I u isto vrijeme – u svjetlu nedavno otkrivenih činjenica – duboko pokvarenog čovjeka.
Kako bih čitateljima omogućio stvaranje vlastitog mišljenja o usporedbi radova oba umjetnika, navodim relevantne poveznice. Ilustracija koja uspoređuje dva mozaika prati ovaj tekst. Radovi Aleksandra Kornoukhova iz vatikanske kapele (uključujući i one nepostojeće) vidljivi su preuzimanjem Pdf datoteke s albumom “Storia della vita dei mosaici della Cappella Redemptoris Mater”, koji je dostupan OVDJE. Kapela se može vidjeti u današnjem stanju (tj. s dominantnim radovima Marka Rupnika) OVDJE.
Ocjena umjetničkog djela ujedno je i ocjena određenog ljudskog čina. U procjeni su važne i okolnosti. Da je Kristov lik na svodu kapele Redemptoris Mater, u Vatikanu, koji je izradio Rupnik, umjesto toga bio slobodan rad studenta prve godine ikonografskog laboratorija, nesposobnost bi bila razumljiva. Međutim, ovaj bi rad zahtijevao mnoge korekcije kao dokaz oskudnih predispozicija za bavljenje ovim područjem umjetnosti.
Koliko znamo, ovo je djelo učinjeno kako bi zamijenilo Kornoukhovljev mozaik i šokantno je svjedočanstvo autorova ponosa i neugodnog nekritičkog odnosa prema vlastitom djelu. Stoga, dok se u slučaju mnogih neprikladnih sakralnih umjetničkih proizvoda ustručavam predložiti njihovu zamjenu (jer pretpostavljamo dobru namjeru autora), u ovom slučaju ne sumnjam da bi najbolje rješenje bilo ukloniti Rupnikove mozaike i pokušati obnoviti Kornoukhovljev svod (wiez.pl; ilsismografo; fratellanza.net).
Bilješka: Završni dio teksta, koji nije preveden na hrvatski, odnosi se na zanimljivu raspravu koja se vodi u Poljskoj o sakralnoj umjetnosti i o tome kako je učiniti prisutnom i na sinodskom hodu.
Mateusz Środoń je poljski umjetnik rođen 1972. Ikonopisac je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Krakowu i također na Bizantskoj školi slikarstva pravoslavne metropole Pirej – Atena. Autor je polikromija, među ostalim u kapeli Muzeja Varšavskog ustanka i u crkvi Imena Blažene Djevice Marije u Varšavi-Międzylesie. Trenutno oslikava kapelu u varšavskom Metropolitanskom sjemeništu u Krakowskie Przedmieście. Suosnivač je Studija kršćanskog istoka u Varšavskom dominikanskom samostanu u Służewo. Član tima laboratorija “Więźi”.