Na blagdan svetog Stjepana Crkva poziva u pomoć progonjenim kršćanima. Takve pozive na solidarnost sada sve više preuzimaju populisti. U gostujućem članku na Katholisch.de, predsjednik Missio Aachen, Dirk Bingener, poziva na oštrije prosuđivanje u raspravi
Interesi uznemiravanih i progonjenih kršćana diljem svijeta u opasnosti su da padnu u vodu: desničarski populistički pokreti i stranke nisu primarno zabrinuti za konkretnu pomoć pogođenima u dotičnim zemljama ili za to kako kršenja prava na vjersku slobodu kršćana ili pripadnika drugih religija mogu biti spriječena. Umjesto toga, oni koriste ovo pitanje da potaknu antiislamsko nezadovoljstvo, okrivljujući “islam” kao glavni izvor progona kršćana i kritizirajući liberalna zapadna društva što se ne bave ovim problemom ili ga čak zataškavaju.
Desničarski populisti predstavljaju se kao istinski branitelji “kršćanskih vrijednosti” u navodnom kulturološkom ratu protiv “islama” s jedne strane i “dekadentnih liberalnih demokracija Zapada” s druge. Osim selektivnog zalaganja i uskog tumačenja vjerske slobode isključivo u odnosu na progonjene kršćane – što je očito u suprotnosti s univerzalnošću ovog ljudskog prava – tema se često slobodno kombinira s drugim točkama vlastite političke agende, primjerice s navodnim ugrožavanjem klasične obitelji kroz zabrinutosti glede LGBTQ zajednice. Desničarski populistički pokreti i stranke nadaju se da će to dovesti do šire političke mobilizacije, također u srednjoklasnim sredinama, u čemu nažalost u nekim slučajevima i uspijevaju.
Ovu strategiju sada ne slijede samo desničarske populističke stranke poput AfD-a u Njemačkoj ili Rassemblement Nationala u Francuskoj. Neliberalne demokracije poput Mađarske pod Viktorom Orbánom ili Putinovog autoritarnog režima u Rusiji također koriste ove narative kako bi ostale na vlasti i proširile svoj politički utjecaj. U prošlosti su Mađarska i drugi akteri poput Ruske Pravoslavne Crkve organizirali nekoliko kongresa na koje su pozivali potlačene kršćane, uglavnom s Bliskog istoka, kako bi na njih utjecali – u svoju korist.
Europski desničarski populisti štete potlačenim lokalnim kršćanima
No, ono čega su mnogi u Njemačkoj i Europi još uvijek premalo svjesni: instrumentalizacija teme progonjenih i potlačenih kršćana s desnice pokreće dinamiku u dva smjera, koja dodatno šteti interesima ovih kršćana.
S jedne strane, antiislamski prizvuk u desničarskoj populističkoj kampanji za potlačene kršćane doveo je do protureakcija u islamskom svijetu. Zemlje poput Turske, arapskih zaljevskih država, Irana i Pakistana pomno bilježe trenutni bum takvih antiislamskih narativa i navode ih kao dokaz navodne islamofobije od strane Zapada. Optužba je onda da predanost ljudskim pravima kao što je sloboda vjeroispovijesti u konačnici služi samo vlastitim zapadnim interesima. To olakšava populistima i fundamentalistima u islamskim većinskim društvima da kršćane i druge vjerske manjine stave pod opću sumnju i diskreditiraju ih kao „agente Zapada“ i „neprijatelje“. Desničarski populistički narativ o navodnoj borbi protiv “islama” u ime potlačenih kršćana tako ide na ruku onim režimima u islamskom svijetu koji diskriminiraju pripadnike vjerskih manjina u svojim zemljama i tretiraju ih kao građane drugog reda. Time stradava međureligijski dijalog, ali prije svega mjesni kršćani.
S druge strane, desno populističko prisvajanje potlačenih kršćana u ovoj zemlji nailazi na široku suzdržanost velikog dijela političkog spektra prema ovoj temi. Mnogi političari iz socijaldemokratskih, liberalnih i ekoloških stranaka danas su otuđeniji od vjere kao političkog faktora. Jedna stvar koju treba zapamtiti je, primjerice, rasprava u Njemačkoj oko toga što su zaposlenici Saveznog ministarstva vanjskih poslova dali ukloniti povijesni križ iz Dvorane mira Gradske vijećnice na sastanku G7 u Münsteru kako ne bi iritirali pripadnike drugih religija. Na sličan način može se protumačiti i odluka istog ministarstva da ne pozove niti jednog vjerskog predstavnika kao vanjskog konzultanta za resor “Vjera i vanjska politika” kada je, primjerice, u pitanju bolje razumijevanje uloge religije na globalnom jugu. Ova mješavina neznanja i nezainteresiranosti za temu religije je žalosna i treba je promijeniti. Osim toga, demokratskim akterima sada je još teže govoriti o kršenjima vjerskih sloboda pa čak i eksplicitno govoriti o potlačenim i progonjenim kršćanima, što se više ta pitanja u javnosti percipiraju kao instrument desničarskih stranaka. Ljudi se prebrzo optužuju da koriste islamofobne stereotipe te da desničarske teme čine društveno prihvatljivima. Ova dinamika, pak, olakšava desničarskim populistima da se predstave kao posljednji preostali zagovornici potlačenih kršćana diljem svijeta. Ovdje, također, ne samo kršćani koji su pogođeni diskriminacijom moraju trpjeti ovu polarizaciju. Pomoć koja im je potrebna razbijena je između političke instrumentalizacije s jedne strane i namjerne suzdržanosti i nezainteresiranosti s druge strane.
Današnji dan molitve Katoličke crkve za potlačene i progonjene kršćane stoji usred ove složene dijalektike međusobnog zaoštravanja i političke polarizacije. Desničarsko populističko prisvajanje i instrumentalizacija kršćanske problematike svakako nije jedini razlog aktualne otuđenosti velikog dijela politike i civilnog društva od vjere, ali uvelike otežava jasno pozicioniranje na tom području i da ljudi čuju za nju. Time se ozbiljno ograničavaju mogućnosti stvarnog zalaganja za vjersku slobodu kao univerzalnog ljudskog prava i konkretnu pomoć kršćanima koji su pod pritiskom. U konačnici, međutim, kršćani, muslimani, budisti, hindusi, pripadnici autohtonih i drugih religija te nereligiozni podjednako trpe kada se kršenja slobode vjere i uvjerenja ili ne kritiziraju ili se kritiziraju samo selektivno, tako da se jedna skupina ubacuje u igru protiv druge. Onda je na kraju većina u zemlji ta koja odlučuje tko može slobodno prakticirati svoju vjeru, bez diskriminacije i progona, a tko ne.
Kao Katolička crkva, moramo se u potpunosti zauzimati za vjersku slobodu i kritizirati njezino kršenje. Opredijeljenost za vjersku slobodu trebala bi okupljati, a ne razdvajati ljude različitih vjera i uvjerenja, kao i različite političke stranke diljem demokratskog spektra. Gdje god je to moguće, crkveni akteri stoga moraju surađivati s civilnim društvom i politikom kako bi se suprotstavili desničarskom populističkom prisvajanju religije. Međutim, to može uspjeti samo ako se vjerska sloboda shvati ozbiljno i ako se o njoj raspravlja na diferenciran način. To je jedini način da kao kršćani možemo vjerodostojno organizirati široku solidarnost s našim potlačenim suvjernicima diljem svijeta i slobodni od ideologije.
Barem jednako važno je i zalaganje, ne samo političko, za međureligijski dijalog, kojim se dugoročno može smanjiti činjenična diskriminacija i nasilje među pripadnicima različitih religija. Prošle godine inicijativa „Majke za mir“ iz sjeverne Nigerije dobila je Aachensku nagradu za mir. Tamo su se kršćanke i muslimanke okupile kako bi se svojom solidarnošću suprotstavile teroru islamističke skupine Boko Haram i političkoj instrumentalizaciji vjere. Ove žene su same doživjele nasilje ili su izgubile blisku rodbinu, ali vide potrebu da rade na mirnom suživotu religija.
„Majke za mir“ su konkretan primjer i uzor svima koji se suprotstavljaju eroziji međuljudske solidarnosti kroz populizam i fundamentalizam. Na današnji dan molitve Katoličke crkve za potlačene i progonjene kršćane, molim za te žene, koje se zalažu za sve ljude koji se hrabro i neumorno angažiraju u sličnim inicijativama (katholisch.de; fratellanza.net).