Sustižu nas obljetnice, od kojih većina nisu rođendani, i što smo stariji sve više je onih koje označavaju neke nestanke. Jer sve bi nestalo osim materijalne tvari kada bismo se odrekli sjećanja. I osobne biografije i kolektivne historiografije tek su samo sjećanja i ono što ona proizvode kao trenutnu refleksiju. Prizivam ih o desetljeću napada na Dubrovnik.
Gledam kroz prozor i svjetlost je ista kao na današnji dan prije deset godina: rujansko sunce, oštri bridovi sjenke, tišina kojom jesenja umiruća energija biva jača od svakog šuma. Ljepota prirodnog spokoja uprkos svakom umišljenom ili utemeljenom nespokojstvu. Čini se da je za Naturu sve isto. Toliko o pogledu kroz prozor. Pogled u sebe bitno mijenja i pejzaž i obzorja. Deset godina. Prije deset godina, na današnji dan, bio sam pun bljuvajuće mučnine i straha. Izvjesno sam slutio neposredan zločin i smrt. Dan prije, sjedio sam sjenci apside dubrovačke Katedrale, u kavani i Marka Oreškovića. Za stolom preko puta mene danas mrtvi pjesnik Milan Milišić. Depresivac odavna, ali tog dana čudno, skoro budistički smiren. Iz mene rečenice zabrinutosti, tvrdnje o neposrednoj opasnosti, rečenice nahranjene i utemeljene na dnevnom susretu sa stotinama agresivnih poklika koje sam slušao u mojoj bokeljskoj domaji. Ja sam brbljao – on je šutio, slijegao ramenima, i činilo mi se tada skoro kao da me ne razumije i ne vjeruje. Opustjeli Dubrovnik činio se naslikan Dechirikovom rukom, a nas dvojica zaista u tom metafizičkom kontekstu tek dvije lutke.
Nekoliko dana poslije toga, bombe nekih Kadijevića, Adžića i compagnie belle, rasturile su pjesnikovo tijelo. Svećenik i danas živi, zato se sjeća. Uvijek netko preživi i uvijek se netko sjeća. Nije granatiran samo pjesnik, nego i svi naši životi, s koje god strane granate bili. Još uvijek svi jadimo, ližući bilo rane, bilo odgovornost. Jer vrijeme pokazuje, ili ponovno dokazuje, da je sol iscijeđena iz zločina uvijek gorka. Zločin nema alternativu osim gorke soli, i kako je to bjelodano poslije deset godina.
I, kako se pokazuje danas, udaljenost nije prostorna nego ljudska kategorija. Čovjek je od čovjeka udaljen onoliko koliko je srcem udaljen. Sve ostale udaljenosti su savladive i mogu se smatrati blizinom. Bogu hvala, suvremene tehnologije daju nam mogućnost stići makar virtualno na svaku točku ove planete i sugerirati drugima blizinu koju ni intimitet bračnog stanja ne omogućava. Nekad se govorilo: „Daleko od očiju, daleko od srca.“ Danas možemo permutirati narodnu mudrost i reći: “Daleko od srca, daleko od očiju”. Sveli smo problem na njegov osnovni izričaj: kako biti blizu srcu, kako se ugraditi u tu elementarnost svake blizine koja je ipak emocionalna? Nije to problem Kotora – Dubrovnika, Crne Gore – Hrvatske. To je planetarni problem. Prioritetan i neodgodiv u svom rješavanju. Obuhvatiti entuzijazmom sve ljude za respekt svakog čovjeka. To je nakon terorističkog akta u New Yorku i Waschingtonu postao planetarni problem i prioritetni zadatak, jer se bjelodano pokazalo kako nove tehnologije daju svakoj budali moć koju prije ni najpametniji nije sanjao. Takva moć je izvan našeg straha vis-a-vis budala i vis-a-vis svega lošega što se pod supstancom te riječi skriva, ali je istovremeno i obećavajući poticaj svima koji hoće da štite vrijednosti života, da porade uistinu na dokidanju svake budalaštine. Zlo je sve opasnije i dobro sve ugroženije, i to je obvezujuća misao na početku trećeg milenijuma. Gubi se beznačajnost individualna. Tko god on bio, izvao se Osama bin Laden, Slobodan Milošević, Mirko Norac. Sve više našu kolektivnu sudbinu određuje naše individualno opredjeljenje, kako u dobru, tako i u zlu. Stoga, budimo oprezni koliko možemo i ako možemo, kad je u pitanju misao o drugome.
Nedavno sam pročitao svjedočanstvo jednog raskajanog sudionika dubrovačko-konavoskog stratišta koji je među ostalim svjedočanstvima opisivao ubijanje mačaka po Konavlima koje su navodno bile “ustaške”. Kad se svijet počne dijeliti na ustaške mačke i srpske mandarine, onda je dokinut svijet u funkciju uspostavljanja jednog velikog NIŠTA. Jer svijet jesmo ti i ja, sva naša ukupnost koja nas konstituira i sva naša konstitucija koja nas čini različitima. I ako nas već nešto čini raznovrsnima, to je želja u tebi da budeš i želja u meni da budem. I sve što nas čini harmoničnim u bilo kojem suodnosu jeste jedan skromni zahtjev: “Pusti me da budem”, koji nužno uključuje jednu drugu rečenicu cjelovitog pristanka: “Puštam te da budeš”. U te dvije rečenice pokušavam sabiti sve recepte koji bi htjeli obezbijediti buduću harmoniju svijeta. I svaka receptura koja bi htjela da izbjegne žrtve koje pristanak na njih otklanja samo će proizvoditi nove Dubrovnike i World Trade centre. Dakle i ipak: Memento! Prisjetimo se! Možda, možda, ipak, neće biti na štetu…
Branko Sbutega (2001.)
Iz knjige: Don Branko Sbutega, Kurosavin nemir svijeta, uredila Nataša Marković, Beograd 2006., str. 182-185.
(fratellanza.net)