Foto: ©stock.adobe.com/contrastwerkstatt
Krešimir Cerovac
„Naša srca trebaju biti budna za prilike koje se kriju u malim kutcima svakodnevnice. Ne stojimo u svijetu da se skrivamo, nego da otvorimo put Jedinorođenomu Sinu Božjemu svojim djelima i spremnošću.“ – Alfred Delp u homiliji na Drugu nedjelju Došašća (1942.)
Prekrasna i potresna razmatranja o Došašću ostavio je danas, nažalost, neobjašnjivo zaboravljen mučenik, njemački isusovac Alfred Delp. Nacisti su ga objesili na Svijećnicu 1945. pod lažnom optužbom da je sudjelovao u zavjeri protiv Hitlera, dok je pravi razlog bio njegovo hrabro svjedočanstvo o zlu koje je zahvatilo svijet. Najraniji trag njegova stvaralaštva jest adventska drama „Vječni Advent“ (1933.), poput svjetla koje probija tamu. Posljednje adventske meditacije, ispisane na sitnim papirićima i kriomice iznesene iz zatvora Tegel u Berlinu, dok je gledao smrti u oči, zatvaraju krug velike teme Došašća – kao završni akord jedne duhovne simfonije.
Rođen je 1907. u Mannheimu u obitelji s različitim kršćanskim tradicijama: majka katolkinja, otac luteran. Iako je kršten kao katolik, odrastao je u luteranskom okruženju. Radoznalost, unutarnja potraga i snažan osjećaj odgovornosti doveli su ga u adolescentnim godinama do važne duhovne odluke: sa sedamnaest vratio se Katoličkoj Crkvi. 1926. stupio je u Družbu Isusovu, gdje je započeo zahtjevnu, ali za njega životno nužnu formaciju. Godine 1937. zaređen je za svećenika. Kao mladi isusovac djelovao je u Münchenu u vrijeme sve jačeg nacističkog progona i nije mogao ostati nijem pred rastućim zlom. Njegove propovijedi i javni istupi postajali su sve odvažniji i jasniji u razotkrivanju moralne tame totalitarizma.
Alfred Delp jedno je od najautentičnijih svjedočanstava kršćanske vjere u 20. stoljeću. Njegove meditacije o Došašću, zatvorski zapisi i propovijedi prikazuju čovjeka koji je, unatoč najmračnijim okolnostima, ostao vjeran vjeri, istini i moralnoj hrabrosti. Njegovo shvaćanje Došašća, mistike, slobode i odgovornosti ostaje nadvremensko. Njegove misli nisu samo povijesni zapis, nego i putokaz svima koji žele živjeti vjeru iskreno i prisutno. Delpovo ‘Došašće srca’ nije samo liturgijsko vrijeme priprave za Božić, nego trajno stanje budnosti i otvorenosti srca: „Došašće znači srce koje je budno i spremno, koje si ne dopušta okorjeliti, ogorčiti ili otupjeti pod teškim udarcima, već ostaje svjesno slobodnog dolaska Gospodina Boga.“
U svojim zatvorskimh bilješkama, propovijedima i meditacija, Delp Došašće vidi kao duhovni program, način života i poziv na autentičnost. Njegova glavna poruka je: čovjek treba ostati budan, otvoren Božjem dolasku i spreman odgovoriti u svijetu punom tame i patnje. Tri simbola izdvaja kao ključna: glas koji viče u pustinji – poziv na obraćenje i povratak istini, Anđeo Navještenja – poziv na poslušnost Božjoj volji i Blažena Djevica Marija – uzor duhovne otvorenosti i prihvaćanja.
Paljenje svijeća, piše Delp, nije samo ritual – to je znak nade i dokaz Božjeg djelovanja u svijetu. Njegove riječi danas pozivaju vjernike da krenu putem Došašća srca: putem budnog, otvorenog i svjesnog života. Delpova duhovnost spaja budnost, slobodu i osjetljivost na Božje djelovanje. Budnost srca pomaže prepoznati Božje tragove u svakodnevici i u patnji. Sloboda nije daleki apstraktni ideal nego unutarnja snaga koja daje moralnu hrabrost i potiče služenje bližnjima.
Iako je pisao u okolnostima koje su ljudskim očima izgledale beznadne, Alfred Delp ne dopušta da nada sklizne u sentimentalnost ili površni optimizam. Za njega nada nije iluzija, nego stvarnost – realistična, teološka i djelatna. „Nada nije prazno očekivanje. Ona je moć koja čovjeka gura naprijed.“ U njegovu nauku nada je uvijek nerazdvojno povezana s djelovanjem. Ona nije bijeg, nego pokretačka sila. Rađa se iz svijesti da Bog već djeluje i da se čovjek može pridružiti tom djelovanju. Izbija iz duboke spoznaje da tama nikada ne može imati posljednju riječ.
Njegov nauk poziva na konkretnu primjenu u svakodnevnom životu. Duhovnost i etika kod Delpa čvrsto su povezane: tko susretne Boga, ne može ostati ravnodušan prema patnji svijeta. Njegova mistika nije bijeg od stvarnosti nego susret s Bogom u svakodnevici, gdje patnja i kušnje postaju prilika za preobrazbu srca. Naglašava dostojanstvo, slobodu i moralnu odgovornostsvake osobe, a društveni nauk jasno pokazuje da vjera mora djelovati – boriti se za pravdu i graditi zajedništvo. Prema Delpu, Crkva treba biti zajednica preobraženih srca, mjesto gdje mistika, etika i društvena odgovornost susreću i djeluju. Sve dimenzije njegova nauka međusobno se dopunjuju: mistika otvara srce, antropologija nameće mjeru odgovornosti, a društveni nauk mijenja zajednicu i povijest. Delp kaže da došašće srca znači trajnu budnost i otvorenost pred Bogom u svakom trenutku života: „Došašće je vrijeme kad čovjek mora biti sposoban osjetiti da je sve oko njega čekanje – čekanje koje je puno nade. Čovjek koji više ne zna čekati, izgubio je najveću ljudsku sposobnost.“
Duhovni nauk, prema njemu, ne može se ostvariti bez slobodeu, autentičnosti i moralne hrabrosti, jer upravo te vrijednosti omogućuju čovjeku da živi vjeru iskreno i odgovorno. Mistika, povezana sa socijalnim angažmanom, pokazuje da vjera nikada ne ostaje pasivna: ona mijenja čovjeka iznutra, ali istodobno potiče i preobražaj svijeta oko njega.
Svete dane treba slaviti na tri načina, govorio je Delp, jer su svetkovine dar neba i zemlje. Prvo, one vjernike vraćaju u povijest – u događaje koji su stvarni, opipljivi i ukorijenjeni u vremenu. Ne slavi se puki zanos, već prepoznavanje Božjeg traga u činjenici, u jasnom događaju koji je čovječanstvu darovan. Drugo, iza tih činjenica skriva se otajstvo. Mysterium.To je susret Neba i zemlje, trenutak koji nadilazi razum, a ipak ostaje prisutan kroz vjekove. To otajstvo ne prestaje, ono se uvijek događa, uvijek traje, uvijek obuhvaća ljude. Treće, iz povijesti i iz otajstva izvire poziv. Svetkovina nije samo sjećanje, nije samo tajna – ona je izazov. Ona od svakoga traži stav srca, unutarnju odluku, odgovor na poruku koja je naviještena. I tako blagdan postaje više od pukog dana: on je susret, otajstvo i poziv.
Alfred Delp naglašava da Došašće nije samo vrijeme u kalendaru, nego stalna praksa budnog srca: svaki trenutak života može postati susret s Bogom, svaka patnja prilika za preobražaj, a svaki čin ljubavi konkretan izraz Božje prisutnosti. Njegova poruka, proizašla iz najdublje ljudske tame nadilazi povijesne okolnosti i ostaje vodič za sve generacije vjernika- da ostanu budni, hrabri, slobodni i otvoreni Božjem Otajstvu. Njegov život i smrt potvrđuju da autentična vjera nadilazi strah i nepravdu, te vodi prema susretu s Bogom i služenju bližnjemu.
Zatvorsko iskustvo naučilo je Delpa da je prava sloboda neuništiva. Ne ovisi o okolnostima, nego o unutarnjem stavu čovjeka: „Onomu tko je slobodan iznutra, ništa ne može biti oduzeto.“ U posljednjem pismu isusovačkoj braći napisao je: „Ovo je vrijeme sjetve, a ne žetve. Bog sije sjeme i kad-tad će doći žetva. Moj je zadatak samo osigurati da padne na plodno tlo.“
To je jedna od najljepših definicija duhovnog poziva uopće – ponizno prihvaćanje služenja, u kojem nije važno vidjeti plod, nego ostati vjeran.
Zatvorska izolacija nije umanjila Delpovu brigu za socijalna pitanja; naprotiv, u njoj je pronašao ključni uvid: bezbožnost modernog doba zahtijeva više od propovijedi.
„Bezbroj propovijedi o ispravnom putu ostaje jalov dok god ljudi žive u ponižavajućoj stvarnosti koja lomi duh. U takvim uvjetima, molitva i razmišljanje zamjenjuje puko preživljavanje. Stoga lijepe riječi i pobožne fraze ne pomažu – jedino djelovanje koje mijenja konkretne životne okolnosti može probiti ledu bezbožnosti.“
Upravo zbog tog uvjerenja, Delp upozorava da se Crkva ne smije zatočiti unutar vlastitog religioznog prostora. Ona mora istinski brinuti za stvarne, svakodnevne potrebe ljudi i zauzimati se za pravednije i humano društvo. Zanimljivo je da se zbog sličnog pristupa papa Franjo suočavao s oštrim kritikama i napadima, što pokazuje aktualnost Delpove misli.
No, Delpov zagovor nije bio puka teorija. Potvrdio je svoju vjeru najvišom mogućom cijenom. Neposredno prije pogubljenja, posljednji razgovor s kapelanom završio je riječima koje dugo odjekuju: „Za pola sata znat ću više od tebe“.Ta rečenica postala je simbol nepokolebljive vjere i nade koja nadilazi smrt. Istovremeno je i konačni poziv da se život živi s budnim srcem – slobodno, autentično i stalno otvoreno za Božje Otajstvo (fratellanza.net).