Krešimir Cerovac
60. obljetnica završetka Drugog vatikanskog koncila (8. prosinca 1965.)
„Osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koju je zadobila Crkva u 20. stoljeću. U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeće u koje ulazimo.“ – sveti Ivan Pavao u apostolskom pismu „Ulaskom u treće tisućlječje“
„U tom smislu želio bih danas zajedno obnoviti svoju potpunu predanost putu kojim univerzalna Crkva već desetljećima kroči nadahnuta duhom Drugoga vatikanskog sabora. Papa Franjo majstorski i jasno iznosi ovu viziju u svojoj apostolskoj pobudnici „Evangelii Gaudium“, iz koje bih želio istaknuti nekoliko temeljnih točaka: povratak primatu Krista u naviještanju; misionarsko obraćenje cijele kršćanske zajednice; rast u kolegijalnosti i sinodalnosti; pozornost prema ‘sensus fidei’, osobito u njegovim najautentičnijim i najuključivijim oblicima, poput pučke pobožnosti; ljubazna briga za najmanje i odbačene; hrabar i povjerljiv dijalog sa suvremenim svijetom u njegovim različitim sastavnicama i stvarnostima“ – papa Lav XIV. u obraćanju Kardinalskom zboru, 10. svibnja 2025.
Drugi vatikanski sabor predstavljao je jedan od najznačajnijih trenutaka u novijoj povijesti Katoličke Crkve, obilježivši duboku obnovu ekleziologije, liturgije, misijskog poslanja i odnosa Crkve prema modernom društvu. Sabor je artikulirao i usmjerio unutarnje težnje za reformom te time pridonio stabilizaciji crkvenog života u razdoblju intenzivnih društvenih i kulturnih promjena, sprječavajući potencijalne napetosti koje su mogle dovesti do ozbiljnijih podjela unutar Crkve. Njegova teološka i pastoralna ostavština i danas snažno utječe na suvremeno crkveno promišljanje, osobito u kontekstu izazova radikalne sekularizacije. Koncil potiče obnovljeno povjerenje u preobrazbenu snagu evanđelja, liturgijskog života i dijaloga s kulturama, nudeći Crkvi konceptualne i pastoralne okvire za djelotvorno svjedočenje u svijetu koji se ubrzano mijenja.
Sedam temeljnih dokumenata Drugoga vatikanskog koncila ostaje od presudne važnosti za buduće naraštaje, jer na sustavan i teološki utemeljen način artikuliraju narav Crkve i njezino poslanje u suvremenom svijetu: Lumen Gentium(Dogmatska konstitucija o Crkvi), Sacrosanctum Concilium (Konstitucija o svetoj liturgiji), Gaudium et Spes(Pastoralna konstitucija o Crkvi u današnjem svijetu), Dei Verbum (Konstitucija o Božjoj riječi), Unitatis Redintegratio(Dekret o ekumenizmu), Nostra Aetate (Dekret o odnosu Crkve prema neskršćanskim religijama) i Dignitatis Humanae (Deklaracija o vjerskoj slobodi). Ovi dokumenti nisu tek povijesni artefakti, nego trajni izvor teološke vitalnosti. Oni predstavljaju živi korijen iz kojega Crkva crpi snagu za svoje karitativno djelovanje, javno svjedočenje istine i sakramentalnu prisutnost u svijetu, oblikujući tako kulturne, društvene i duhovne procese suvremenoga doba.
Dogmatska konstitucija „Lumen Gentium“ postala je eklesiološko srce Drugog vatikanskog sabora, ponovno artikulirajući Crkvu ne samo kao instituciju nego kao Božji narod koji zajedno putuje prema svetosti. Ovaj pomak naglaska s hijerarhijsko – strukturnog fokusa na viziju utemeljenu u zajedništvu obilježio je duboku teološku obnovu. Laici su prepoznati kao pozvani na svetost ne kroz blizinu zaređenom služenju nego kroz krsnu participaciju u Kristovoj svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi. Rezultat je bila reinterpretacija identiteta – ukorijenjenog u dostojanstvu svih krštenih. Budući naraštaji nasljeđuju od „Lumen Gentium“ nedovršeni poziv: oblikovati Crkvu u kojoj se razlučuju karizme, dijele služenja i svetost prepoznaje ne samo u kleru i posvećenom životu nego u obiteljima, na radnim mjestima i u kulturama. Sinodalna Crkva – ona slušanja i uzajamne odgovornosti – izvire izravno iz koncilske vizije, a sinodalni proces 21. stoljeća potvrđuje da Koncil donosi nove plodove u ovoj eri.
Ako je „Lumen Gentium“ jasno odredio identitet Crkve, dokument „Gaudium et Spes“ ju je usmjerio prema svijetu. Ta pastoralna konstitucija stavila je vjeru u neposredan kontakt s ljudskim radostima i patnjama – Crkvu koja nije izolirana od suvremenog svijeta nego djeluje kao kvasac i živo svjedočanstvo u suvremenosti. Dostojanstvo ljudske osobe, moralna moralna odgovornost političkih i ekonomskih sustava te nužnost dijaloga sa znanošću i kulturom dobili su novo, nezaobilazno mjesto. Vjera u ljudsku sposobnost koju je pokazao Koncil nije bila naivna: stvaranje je dobro, milost prožima povijest, a Krist otkriva ljudima njihovo dostojanstvo. U doba migracija, digitalne preobrazbe, klimatskih promjena i rastućih nejednakosti poticaj na solidarnost, koji je proizašao iz Koncila danas je možda važniji nego ikad. Budućim naraštajima povjerava se zadatak da katoličko socijalno učenje prodube kroz ekološku obnovu, ekonomsku pravdu i gradnju mira u svijetu – ne kao dodatak nego kao srž poslanja.
Ako Crkva želi biti vjerodostojna pred svijetom, mora prvo slušati Riječ koja joj daje identitet. Dokument „Dei Verbum“vratio je Sveto Pismo u srce Crkve kao živi Božji glas i ponovno usmjerio biblijsku teologiju u središte katoličkog života. Umjesto predkoncilskih školskih apstrakcija, Koncil je istaknuo objavu kao dijalog u povijesti – Bog govori, čovjek odgovara vjerom, a tradicija se razvija kroz Duha. To je otvorilo svježe pristupe u egzegezi, katehezi i propovijedanju te stvorilo temelje za iskreni ekumenski razgovor s protestantima koji dijele poštovanje prema Svetom Pismu.
Kako rastu poznavanje Biblije i plodovi Koncila, želja za dostupnim Svetim pismom sve jasnije se ostvaruje. Liturgija, zajedno sa Svetim pismom, oblikuje vjeru Crkve, a dokument „Sacrosanctum Concilium“ potaknuo je duboku obnovu bogoslužja. Cilj je bio potaknuti aktivno sudjelovanje vjernika, dopustiti liturgiji da kroz jasnoću, zajedničku molitvu i sakramente oblikuje i posveti Božji narod. Uvođenje narodnog jezika, veće uključivanje laikata i šire čitanje Svetog pisma ostali su jedna od najočitijih ostavština Koncila. Ipak, ta obnova izaziva iotpor: neki žale za izgubljenom uzvišenošću, drugi smatraju da reforma nije dovršena. „Sacrosanctum Concilium“ ne zahtijeva uniformnost, nego stalnu obnovu – reformu koja je ukorijenjena u tradiciji, otvorena Duhu i usmjerena prema Bogu i svetosti ljudi.
Možda nijedan dokument nije toliko promijenio katolički identitet kao „Nostra Aetate“, Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama. Odbacivši stoljetne polemike i sumnje, potvrdila je prisutnost istine i svetosti u drugim religijskim tradicijama, osobito u judaizmu s kojim kršćani dijele korijene. Nakon Koncila otvorio se neviđeni dijalog sa Židovima, muslimanima, hindusima i budistima – ne kao slabljenje nauka nego kao priznanje da Duh Sveti djeluje izvan vidljivih granica Crkve. U vremenu polarizacije i vjerskih sukoba, „Nostra Aetate“ otvara put susreta utemeljen na uzajamnom dostojanstvu. Dokument ne uskraćuje Kristovu jedinstvenost; naprotiv, poziva kršćane da svjedoče svetosti, a ne natjecanjem ili osvajanjima. Dijalog je evanđeoski, a ne relativistički – to je navještaj kroz prijateljstvo i zajedničku potragu za istinom.
Povezano s otvorenošću prema drugim vjerama, „Dignitatis Humanae“ – deklaracija o vjerskoj slobodi – prvi put u crkvenoj povijesti postavlja vjersku slobodu kao temeljno ljudsko pravo ukorijenjeno u dostojanstvu osobe, a ne kao puku toleranciju. To je odlučan teološki korak koji priznaje savjest kao prostor u kojem Bog osobno progovara. Posljedica je jasna: vjeru se ne smije nametati; istina pobjeđuje ljubavlju. Razvoj katoličkog socijalnog nauka o ljudskim pravima, demokraciji i pluralizmu uvelike se oslanjha na ovu deklaraciju. Ipak, posao nije dovršen. Vjerski progoni i dalje postoje diljem svijeta, a sekularna društva sve više preispituju ulogu religije u javnom životu. Buduće generacije moraju odlučno braniti vjersku slobodu – ne kao privilegij, nego kao univerzalno dostojanstvo – štiteći slobodu svih, uključujući i one bez vjere.
Napokon, „Unitatis Redintegratio“, dekret o ekumenizmu, ostaje snažan putokaz prema stvarnom kršćanskom jedinstvu. Sabor je prepoznao da razjedinjenost kršćanstva proturječi Kristovoj želji „da svi budu jedno“. Crkva poziva na iskren dijalog, zajedničku molitvu i međusobno obraćenje, priznajući da Duh djeluje i u drugim krštenim zajednicama. Ekumenski pokret znatno je napredovao od 1965.: zajednička biblijska izdanja, teološke komisije i suradničke službe pokazuju jedinstvo ukorijenjeno u krštenju, čak i bez pune zajednice. Ipak, razlike u shvaćanju Crkve, službe i sakramenata i dalje stoje na putu — ali jedinstvo nije taktika, nego poziv na obraćenje, poniznost, slušanje i zajedničko poslanje u svijetu koji žudi za sklonošću i skladom.
Drugi vatikanski sabor ostaje nedovršeni projekt u najdubljem teološkom smislu: on živi kao trajni poziv Crkvi na obraćenje, sinodalnost i razlučivanje pred sve složenijim kulturnim, društvenim i duhovnim izazovima. Kontinuirano vraćanje koncilskim dokumentima i njihovim hermeneutičkim implikacijama potvrđuje da Koncil nije tek povijesni događaj, nego dinamična vizija vodilja za buduće poslanje Crkve. U tom se svjetlu očituje njegova trajna relevantnost za poslanje svjedočenja, izgradnje jedinstva, kršćanske nade i evangelizacije u svijetu obilježenom ubrzanim promjenama i dubokim antropološkim preobrazbama.
Vizija Drugog vatikanskog sabora ne može se ostvariti nostalgičnim povratkom prošlim oblicima niti selektivnim pamćenjem, nego jedino kreativnom vjernošću – Crkvom duboko ukorijenjenom u Kristu, otvorenom svijetu koji On ljubi i trajno raspoloženom za obraćenje. Buduće su generacije pozvane su čitati Sveto pismo u ozračju molitve, slaviti liturgiju sa strahopoštovanjem, hrabro braniti ljudsko dostojanstvo te svjedočiti Krista s poniznošću, ali i proročkom jasnoćom u sve složenijem pluralističkom svijetu. Koncilsko nasljeđe nije muzejski artefakt nego živi organizam – tradicija koja diše, raspravlja, razlučuje i raste. Autentična vjernost ne znači ponavljanje, nego preobražavanje: primanje istine predane svetima i njezino utjelovljenje u novim kulturama, jezicima i povijesnim izazovima. Sabor je pozvao Crkvu da bude istodobno drevna i nova – čvrsto ukorijenjena u apostolskoj vjeri, a ujedno proročki budna i odgovorna u sadašnjem trenutku.
Recepcija nije pasivno primanje, nego aktivno razlučivanje. Svaki naraštaj mora iznova otkriti koncilsku istinu u svom kontekstu, prevesti je u svoj kulturni jezik i utkati u konkretne povijesne okolnosti. Vizija Sabora nije zatvoreni sustav, već otvoren horizont – poziv na stalnu obnovu (semper reformanda), na osluškivanje znakova vremena i na hrabro zauzimanje stava gdje to Evanđelje to zahtijeva.
Nažalost unutar Crkve, čak i s kardinalskih razina, događaju se ozbiljni napadi na Drugi vatikanski koncil koji predstavljaju dalekosežnu borba za sam identitet katoličanstva. Ti napadi često koriste metodologiju tzv. bricolagea -selektivno se izdvajaju izolirane rečenice iz koncilskih dokumenata ili se ističu pojedinačni slučajevi liturgijskih zloupotreba kako bi se konstruirala iskrivljena slika o propadanju postkoncilske Crkve. Napadi na Drugi vatikanski koncil s kardinalskih razina nose posebnu težinu jer dolaze od „prinčeva Crkve”, onih koji su najbliži suradnici pape i koji imaju izravan utjecaj na teološki smjer Crkve. Najglasniji predstavnik tradicionalnog krila među kardinalima danas je kardinal Raymond Leo Burke. On ne napada strategijski sam Koncil kao doktrinarno nevažeći ili nevaljani, već usmjerava svoju kritiku prema onome što naziva „duhom Koncila”. Oštro je kritizirao dokumente koji proizlaze iz koncilskog načela ekumenizma, tvrdeći da su doveli do gubitka katoličkog identiteta. Burke je jedan od glavnih zagovornika povratka na Tridentinsku misu, smatrajući da su postkoncilske reforme oslabile duhovnu disciplinu Crkve.
Iako je donedavno bio prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata – ključnog tijela zaduženog za liturgijsku praksu čitave Crkve – kardinal Robert Sarah je kontinuirano iznosio stavove koji su u izravnom teološkom sukobu s prevladavajućim interpretacijama Koncila i postkoncilske liturgijske obnove. Sarah tvrdi da je liturgijska reforma nakon Koncila fundamentalno promijenila narav mise – navodно je pretvorivši iz transcendentnog misterija u „zabavu”, „društveni događaj” ili čak „antropocentričnu proslavu” u kojoj je Bog pomaknut iz središta. Smatra da je Crkva nakon Koncila pala u duhovnu krizu jer je pokušala postati previše „svjetovna”, razumljiva i prilagođena modernom čovjeku, umjesto da ostane duboko uronjena u misterij, svetost i transcendenciju koja prelazi sve kulturne prilagodbe.
Kao bivši prefekt Kongregacije (kasnije Dikasterija) za nauk vjere – tijelo koje je izravno odgovorno za čuvanje ortodoksije – kardinal Gerhard Ludwig Müller usmjerava svoju kritiku prvenstveno na navodnu teološku dvoznačnost koja je, prema njegovoj analizi, prisutna već u određenim koncilskim dokumentima. Müller posebno napada pokušaje da se Crkva preustroji prema pseudodemokratskom ili parlamentarnom modelu, što on jasno prepoznaje u suvremenom naglašavanju „sinodalnosti”. Tvrdi da takav pristup fundamentalno iskrivljuje autentičnu koncilsku eklesiologiju Crkve kao mističnog Kristovog Tijela s hijerarhijskom strukturom božanskog porijekla.
Kad kardinali na visokim položajima javno kritiziraju smjer u kojem vodi neki papa – pozivajući se pritom na to da „brane pravi Koncil” ili „istinsku tradiciju” – stvara se teološki i pastoralno opasan dojam dvostrukog magisterija, tj. dvostrukog učiteljstva unutar same Crkve. To duboko zbunjuje obične vjernike: s jedne strane papa Franjo je naglašavao milosrđe, dijalog, izlazak prema periferijama i pastoral koji polazi od konkretnih životnih situacija ljudi, a s druge strane bili su neki kardinali koji su mnoga pitanja vidjeli i tumačili na svoj način. To dovodi,nažalost, do ozbiljne krize autoriteta u Crkvi i otvara prostor za razne oblike selektivnog poslušanstva: vjernici i teolozi počinju birati kojeg će crkvenog autoriteta slijediti ovisno o vlastitim teološkim preferencijama, što podriva samu bit katoličke eklesiologije i jedinstva Crkve.
Borba oko tumačenja Drugog vatikanskog koncila nije samo akademska rasprava – ona duboko utječe na svakodnevni život Crkve, na vjeru običnih ljudi i na kredibilitet Crkve u suvremenome svijetu. Pitanje je ne samo što je Koncil zaista rekao, već i tko ima autoritet autentično ga tumačiti i primjenjivati u novim pastoralnim okolnostima.
Drugi vatikanski sabor u Hrvatskoj formalno nije zaboravljen. Na institucionalnoj i akademskoj razini postoje inicijative, publikacije i ustanove koje se njime sustavno bave. Održavaju se teološki simpoziji, objavljuju zbornici radova i znanstveni članci, pa se može reći da Koncil ima u Hrvatskoj svoje mjesto u stručnim i akademskim krugovima. Međutim, izvan tog relativno uskog prostora njegova prisutnost vidljivo slabi. U svakodnevnom crkvenom i vjerničkom životu Koncil se sve manje doživljava kao živi orijentir, a sve više kao dovršeno povijesno poglavlje.
Problem nije samo u zaboravu, nego u površnoj recepciji. Koncilski dokumenti ostaju slabo poznati, rijetko se čitaju i još rjeđe tumače u pastoralnom i duhovnom ključu. Time se Koncil svodi na skup tekstova, dok njegova temeljna intencija – obnova crkvenog života i promjena odnosa Crkve prema svijetu – ostaje neprevedena u konkretne prakse. Posljedica je svojevrsna stagnacija: Koncil postoji kao referenca, ali ne i kao pokretačka snaga crkvene obnove. Istini za volju, treba priznati da taj problem nije specifično hrvatski. Riječ je o izazovu s kojim se suočava čitava Crkva, osobito ondje gdje se Koncil doživljava kao nešto što je ‘odrađeno’, a ne kao proces koji još traje. Bez ozbiljne pastoralne recepcije i jasnog prenošenja koncilske vizije u život zajednica, Drugi vatikanski sabor ostaje, nažalost, zarobljen u arhivima i akademskim raspravama – umjesto da bude živo mjerilo crkvene obnove. Treba pritom priznati da taj problem nije specifično hrvatski. Riječ je o izazovu s kojim se suočava čitava Crkva, osobito ondje gdje se Koncil doživljava kao nešto što je „odrađeno“, a ne kao proces koji još traje. Bez ozbiljne pastoralne recepcije, sustavne formacije i jasnog prenošenja koncilske vizije u život župnih i redovničkih zajednica, Drugi vatikanski sabor ostaje, nažalost, zarobljen u arhivima i akademskim raspravama – umjesto da bude živo mjerilo crkvene samoprocjene, obnove i poslanja.
Drugi vatikanski koncil nije imao namjeru mijenjati bit Crkve, nego produbiti njezin identitet i osvijetliti ga Kristovim svjetlom, kako bi njezina misijska, sakramentalna i eshatološka narav mogla snažnije zaživjeti u povijesti. U tom se kontekstu nameće pitanje: treba li 21. stoljeću, novi, treći vatikanski sabor? Odgovor nije jednoznačan. Možda Crkvi danas ne treba novi sabor koliko dublje prihvaćanje posljednjeg – spremnost da se doista nastani u njegovim učenjima, umjesto da ih prerano zaobičazi ili površno interpretira. Sazivanje novog koncila prije nego što baština Vatikana II. doista sazrije nosi rizik zaborava da crkvena obnova ne proizlazi iz učestalosti velikih skupova, nego iz vjernosti Duhu koji djeluje u Crkvi kroz vrijeme. Prava reforma nije rezultat institucionalne dinamike, nego duhovne poslušnosti: hrabro prihvaćanje onoga što je Koncil započeo i strpljivo njegovanje plodova koji još uvijek rastu.
S druge strane, povijest se neprestano mijenja. Svijet umjetne inteligencije, globalnih migracija, klimatske krize, digitalne kulture i moralne razdiobe postavlja pitanja koja Koncil nije mogao predvidjeti. Crkva se suočava s pastoralnim i doktrinalnim izazovima bez presedana: odnos vjere i tehnologije, smisao utjelovljenja u virtualnom dobu, budućnost sakramentalne prakse, ekološka briga kao moralna obveza i redefinicija zajednice u hiper-povezanom, a ipak izoliranom svijetu. Drugi vatikanski sabor i danas ostaje iznimno važan jer je Crkvu otvorio suvremenom čovjeku, a da pritom nije izgubila svoje temeljne istine. Njegov naglasak na razumljivoj liturgiji, aktivnom sudjelovanju vjernika i dijalogu sa svijetom pokazuje da vjera nije zatvorena u prošlost, nego živa i prisutna u sadašnjosti. Zato je potrebno da se Koncil i dalje prihvaća i provodi: ne kao skup davnih odluka, nego kao trajni poziv Crkvi da naviješta Evanđelje jasno, vjerno i s ljubavlju u vremenu u kojem živi (fratellanza.net).