Ivan Jurin*
Kaže priča, na zidu jedne podzemne željeznice osvanuo je grafit: »Isus je odgovor«. No, nakon nekoliko dana netko je ispod tog grafita nadopisao: »A koje je bilo pitanje?« Iako nam na prvi mah ovo može izgledati kao jedna u nizu klasičnih provokacija, na to možemo gledati i drugačije. Jasno, Isus jest odgovor, ali na koje pitanje? (usp. Tomáš Halík, Strpljenje s Bogom).
Ponekad se čini da mi, svećenici, odgovaramo na pitanja koja više gotovo nitko ne postavlja. Koji je smisao našeg postojanja na zemlji? Kamo odlazimo poslije smrti? Tko je Bog? Sve su ovo pitanja na koja Crkva pokušava čovjeku dati odgovor, čovjeku koji se sve manje želi zamarati ovakvim temama. Jer – Bog kao da postaje nepoznanica prema kojoj smo postali ravnodušni.
Piše jedan naš teolog – u sadašnjem vremenu vlasti medija i društvenih komunikacija najbolji epitet koji bismo mogli dati Bogu bio bi: dosadan Bog. Sve je podobno da bude temom medijskog senzacionalizma, čak i u religioznom životu; život Crkve, povijesno i okultno. No, kad je u pitanju Bog sam, onda je intenzitet doživljavanja puno manji; čovjek iz crkve izlazi kao da se ništa važno nije dogodilo. Bog kao da nije zanimljiv, a čini se da mi, njegovo pozemljarsko osoblje, nemamo baš privlačnih ideja i postupaka kojima bi ljude držalo budnima za Boga. (S. Kušar)
Držati ljude budnima za Boga. Evo našega zadatka. Otkrivati, pokazivati, svjedočiti i naviještati Boga za kojega ljudi postaju sve manje zainteresirani.
Ali, nije to najgore. Najgore je ako mi, njegovi sluge, postanemo nezainteresirani i naš govor o Bogu postane odavno naučena pjesmica koja se prilagođava našim potrebama. Najlakše je Boga podrazumijevati i koristiti za svoj ugled, od njegove službe vrlo dobro živjeti, lako je biti laskavac koji sakuplja mase i daje jeftine odgovore na teška pitanja.
Da, puno je lakše diviti se svojim sposobnostima, zadovoljno trljati ruke i govoriti – vidi, koliko smo jaki, vidi kako smo utjecajni. Najgore je kad mi zaboravimo kako nismo mi samim ređenjem postali čudotvorci, vlasnici svetoga ili gospodari ičije vjere!
Zato mi moramo priznati, niti jedan ateist, niti jedan protivnik Crkve ne može tako jednostavno skriti i ogaditi Božje lice kao lakomisleni vjernici, svećenici koje uopće ne muči pitanje o Bogu.
Kako svojedobno reče Benedikt XVI.: ”Ljudi koje muči pitanje o Bogu, ljudi koji čeznu za čistim srcem, bliži su Bogu nego crkveni rutineri koji u Crkvi vide samo još aparat, a srce im nije dodirnula vjera.”
Kako je lako postati crkveni rutiner koji će i samoga Boga uzimati olako. Dogodi se prirodna katastrofa u kojoj pogine velik broj nevinih ljudi i onda se netko usudi reći: ”Božja kazna za naše grijehe”. Uslijed teške bolesti umre dijete i onda se javi neki samozvani tumač božanske stvarnosti i tako lako kaže: ”Božja volja” i nastavi samovoljno tumačiti Božje planove kao da ima rendgenski uvid u otajstvo patnje. Doista, kakav je to bezosjećajni Bog?
Ma, može se Bogom prijetiti i pothranjivati vlastita vizija pravde, može se Boga učiniti djedicom koji ništa ne traži. Banalnim govorom o Bogu može se sve učiniti tako banalnim i – dosadnim.
Zato – jedini način da čovjek točno i vjerodostojno uspije progovoriti koju riječ o Bogu jest da dopusti Bogu da mu progovori. Osobno i životno. Čitav naš život, formacija, studij, molitva želi nas osposobiti da Bogu još jasnije dopustimo i dopuštamo da nama progovori.
I zato nas današnje evanđelje vraća u jedan tako važan trenutak, u prostor u kojemu smo mi svećenici nastali. Dvorana posljednje večere u kojoj Gospodin sjedi sa svojim učenicima. Prije nekoliko trenutaka im je oprao noge i još ih više zbunio svojom gestom. Na licima im stoji samo jedno pitanje: što radiš? Ti koji možeš vladati, ti koji imaš moć, ti kojemu se svi klanjaju klečiš pred nama i činiš jednu ponižavajuću, ropsku gestu?
Toma postavlja pitanje: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Gospodine, kamo do vodiš svoju Crkvu? Gdje si to zacrtao put svojim svećenicima?
Filip hrabro kaže: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Bože, kakav si ti zapravo? Što si učinio za nas i kojim putem mi moramo ići da bismo krenuli za tobom? Oni čine nešto što prethodi svakom govoru o vjeri – postavljaju pitanja. Postavljaju pitanja koja obvezuju, koja muče i ne daju spavati – pitanja koja te moraju tjerati iz komoda neobvezujuće pobožnosti u živi odnos s živim Bogom.
Mnogi ljudi, poput Filipa, dolaze svećenicima, duhovnim ljudima gotovo s istim traženjem: Pokaži mi Boga. I pri tome neki čine neprimjerene stvari, ponekad i unesreće i razbole do religiozne patologije mnoge iskrene tražitelje, jer sami nisu povjerovali u Isusov odgovor Filipu: Isus Krist je potpuna objava Boga Oca.
I Filip očekuje učinkovitoga Boga, očekuje gorući grm i otvoreno more crveno. Očekuje Filip i Boga koji će faraona i vojsku njegovu ponovno potopiti u more crveno.
A kao odgovor pred sobom vidi: čovjeka. Čovjeka koji kreće u smrt. Čovjeka izdanog i zatajenog. Čovjeka ranjenog i izigranog. Čovjeka koji je Bog. Isusa.
Ivane, Krist je rekao istinu, otkrio život i zacrtao put koji nas vodi – čovjeku. Čovjeku smo poslani. Svakom, konkretnom čovjeku čiji je život ”sveto tlo” pred kojim moramo ”izuti obuću” i čuti gdje nam on govori: pokaži mi Oca.
Čovjek patnik, pritisnut tjelesnim, duševnim, psihičkim ili fizičkim problemima – on nam viče, pokaži mi Oca – a ne Boga koji me muči!
Čovjek malen, prezren, odbačen – on nam viče, pokaži mi Oca – a ne Boga pred kojim se osjećam ponižen i potlačen.
Čovjek grešan, možda u potpunosti kriv za vlastite, ma i tuđe životne promašaje, čovjek koji je pokleknuo pod teretom života – on nam viče, pokaži mi Oca – a ne Boga koji me sudi!
Čovjek koji Boga ne traži, koji vjeru smatra suvišnom, i on čezne za prijateljstvom i prihvaćanjem. I on negdje u sebi krije želju: pokaži mi Oca. Pokaži mi Boga svojom, ljudskom dobrotom.
Zato je danas, na dan mlade mise, naša najiskrenija molitva ovo:
Bože, daj da tebe uzmemo najozbiljnije, jer mi smo u ovom svijetu postali svjedoci tvojega lika. I sve nedosljednosti našega života proizlaze iz toga što iskrivljujemo tvoju sliku.
Sumnjičimo Te da vladaš nama prisilom i strahom, a ti si nadahnitelj svakog oslobođenja.
Sumnjičimo Te da imaš suodgovornost u patnji dragih osoba, a ti plačeš njihovim očima.
Govorimo da si sitničav i da uhodiš krivce, a naše osrednjosti samo pobuđuju Tvoju nježnost.
Zbog naših banalnih priča misle da si neprijatelj znanosti, napretka i slobode, a ti si izvor svake mudrosti.
Svojim besplodnim tradicionalizmom prikazujemo Te tužnim i prašnjavim, a ti si izvor svake radosti.
Bože, mi smo svećenici zbog tebe; ukoliko to nismo, tada se ne bismo smjeli uopće zvati svećenicima. Ti si naš ponos. Ti si naša patnja. Ti si naša nada.
Ivane, dijeli taj ponos, tu patnju i tu nadu sa svima koje ti Bog stavlja na životni put. Neka njegova riječ bude nozi tvojoj svjetiljka i svjetlo tvojoj stazi. I sjeti se, svaki čovjek kojega susrećeš pred tebe stavlja najvažniji zadatak: pokaži nam Oca – i dosta nam je (ika; fratellanza.net).
* Propovijed na Mladoj misi don Ivana Brstila