Edward Schillebeeckx (1914.-2009.) bio je flamansko-nizozemski dominikanac i jedan od najvažnijih poslijeratnih katoličkih teologa u svijetu.
Na koji način govoriti ljudima o Isusu i Bogu bila je stalna briga Edwarda Schillebeeckxa. Povezivao je to s iskustvom modernog čovjeka i promovirao Crkvu prihvata. Time je flamansko-nizozemski dominikanac postao jedan od najvažnijih poslijeratnih katoličkih teologa u svijetu. Rođen je 12. studenog 1914., ubrzo nakon početka Prvog svjetskog rata kao šesto od 14 djece u Antwerpenu u Belgiji.
Gotovo je 75 godina bio redovnik, a 65 je godina poučavao teologiju. Imao je i ima što reći za brojne generacije teologa. Utjecaj koji je imao kao savjetnik na Drugom vatikanskom koncilu (1962.-1965.) nedvojben je. Nije imao razumijevanja za neka od zbivanja u Crkvi posljednjih desetljeća.
Schillebeeckx je ušao u red s 20 godina, sedam godina kasnije zaređen je za svećenika i ubrzo je počeo poučavati u Leuvenu (Lions), Belgija. Nakon Drugoga svjetskog rata odlazi u Pariz, gdje dominikanci Yves Congar i Marie-Dominique Chenu daju odlučujući poticaj njegovim teološkim istraživanjima. Godine 1957. Schillebeeckx je imenovan profesorom dogmatike na Katoličkom sveučilištu u Nijmegenu, gdje je predavao do umirovljenja 1983. godine.
Suvremeni čovjek i Evanđelje
Neki od njegovih naslova knjiga zvuče kao program njegova života: “Isus. Priča o Živućem” ili “Krist i kršćani. Priča o novom načinu života”. Bila su to djela s ugodno laganom dozom teološkog vokabulara. U isto je vrijeme – što jedno drugom nije proturječilo – njegov teološki stil govora uvijek bio izrazito oblikovan vjerom u Boga, produhovljen. I lingvistički je bio divan pripovjedač o Bogu.
Teolog je iskustvo suvremenog čovjeka povezivao i suočio ga s evanđeljem. Tražio je posredovanje izvan Crkve i sanjao o boljem odnosu između Crkve i suvremenog društva. Njegovo je djelo u doba crkvenog buđenja primljeno s oduševljenjem.
Više puta u sukobu s učiteljstvom
Schillebeeckx je u više navrata bio u sukobu s crkvenim učiteljstvom. Već je 1968. i 1979. morao ići u Rim na saslušanja, prvi put ga je savjetovao njegov “odvjetnik” Karl Rahner. “Budući da volim ovu Crkvu, i ja sam išao u Rim kad bi me citirali”, rekao je jednom prilikom. U oba slučaja postupak je obustavljen, no ostao je trag gorčine.
I kasnije je dominikanac povremeno vodio korespondenciju s Rimom. Ubrajao se među “tužne starce” u Crkvi. Teolog, koji je sa svojom blistavom bijelom kosom prije bolesti djelovao tako simpatično, sebe je u Crkvi vidio kao “sretnog teologa koji stoji u lojalnoj oporbi u Katoličkoj crkvi”. 2006. je pozvao papu Benedikta XVI. da reformira Rimsku kuriju. Istovremeno je apelirao na Crkvu da se pozabavi problemima mlađe generacije: Rim daje “jasne odgovore na pitanja koja mlađi ljudi više ne postavljaju, a na pitanja koja postavljaju ne odgovara”.
U potrazi za živućim Bogom
Schillebeeckx je govorio otvoreno i o svom raku i približavanju smrti. “Znam da se moj život bliži kraju”, izvijestio je prije svog 90. rođendana. Pričao je o povijesti svoje bolesti, zloćudnim tumorima, operacijama, zračenju. “Čežnjivo tražim živućega Boga, u čiju sam se službu stavio”. Preminuo je 23. prosinca 2009. u 95. godini života u Nijmegenu, gdje je i živio.
Nizozemska biskupska konferencija u svom je nekrologu priznala Schillebeeckxovu “glavnu ulogu” kao savjetnika na Koncilu. Kad je skupina studenata 2004. godine simpozijem obilježavala i slavila njegov 90. rođendan, na proslavi se nije pojavio nijedan biskup. Nakon vijesti o njegovoj smrti, nizozemski mediji su ga prozvali “Picassom među teolozima”, ali i “uš u vatikanskom krznu” (kna; fratellanza.net).