15. obljetnica enciklike „Caritas in Veritate“
„Razvoj mora uključivati i duhovni rast, a ne samo materijalni, jer je čovjek „dušom i tijelom jedan.“ […] Nema globalnog razvoja sveopćeg zajedničkog dobra bez duhovnog i moralnog dobra osoba, shvaćenih u cjelini njihove duše i tijela“ („Caritas in Veritate“)
Piše: mr. sc. Krešimir Cerovac
Papa Benedikt XVI. je prije petnaest godina, na blagdan svetih Petra i Pavla, objavio, do tada vjerojatno najutjecajniju socijalnu encikliku u povijesti Crkve pod teološkim naslovom „Caritas in Veritate“ („Ljubav u istini“). Enciklika se bavi cjelovitim ljudskim razvojem u ljubavi i istini. U svojoj temeljnoj viziji nadahnjuje se na ulomku iz Poslanice svetoga Pavla Efežanima, gdje apostol govori o djelovanju po istini u ljubavi: „Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist” (4,15). Enciklika je izazvala veliko zanimanje širom svijeta, a njezimu važnost prepoznali su brojni političari, institucije i poslovni ljudi. Među njima se istaknula tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je naglasila da je „papa Benedikt potaknuo svjetske lidere na stvaranje novih pravila kako bi se spriječilo ponovljanje globalne ekonomske krize”.
Enciklika „Caritas in Veritate“ predstavlja temeljito djelo pape Benedikta XVI., koji je istovremeno teolog, filozof i pastoralni svećenik. U njoj se razmatraju brojne teme od iznimne važnosti, uključujući financijsku krizu, funkcioniranje financijskih tržišta, problem globalnog siromaštva, dinamiku tržišne ekonomije, utjecaj suvremenih ideologija, te pitanje ekonomske pravednosti. Enciklika također ističe značaj etike u poslovanju, kao i pitanja vezana uz okoliš i fenomen globalizacije. Osim toga, „Caritas in Veritate” bavi se ulogom religije u javnom životu, s posebnim naglaskom na poštovanje života, princip subsidijarnosti, solidarnost i koncept općeg dobra. Enciklika ne zaobilazi ni područja poput prirodnih znanosti, važnosti tehnologije i energetike, bioetike, zaštite okoliša te fenomena migracija. Kroz ovo djelo, papa Benedikt XVI detaljno osvjetljava različite aspekte ekonomije iz perspektive katoličkog socijalnog nauka, naglašavajući potrebu za usklađivanjem ljubavi i istine u svakodnevnom djelovanju.
Papa Benedikt XVI. u enciklici „Caritas in Veritate“, ponavljajući riječi pape Pavla VI. iz enciklike „Populorum progressio“ („Razvitak naroda“), upozorava na raširenu pojavu: „Svijet trpi od nerazmišljanja“. Nažalost, to vrijedi i za mnoge u Hrvatskoj. U tom smislu, ovo je prigoda da vjernici i ljudi dobre volje, pažljivo pročitaju jednu sadržajno vrlo bogatu encikliku, koja svojom aktualnošću poziva na razmišljanje i osvjetljava tmine društvenih prijepora čovječanstva. Ova enciklika uspostavlja smjer prema socijalnoj raspravi, te nadahnjuje nadu i energiju za kršćansko socijalno djelovanje.
Enciklika „Caritas in Veritate“ nije površno djelo unatoč širokom spektru tema koje pokriva. U njoj papa Benedikt XVI. predstavlja novu i provokativnu definiciju socijalnog nauka Crkve: kao
„ljubav u istini u društvenim pitanjima, što se može shvatiti kao navještaj Kristove istine ljubavi unutar društva. Ovaj nauk nije samo teoretski; on je služenje ljubavi utemeljeno na istini.“
Temeljna ideja, koja se provlači kroz encikliku je uvjerenje da ekonomija mora biti prožeta ljubavlju. Papa Benedikt XVI. postavlja temeljno pitanje o tržišnoj ekonomiji i društvu: mogu li vrijednosti potrebne za njihovo ispravno funkcioniranje biti generirane unutar samih sustava, ili moraju ipak dolaziti izvana? Nažalost, malo je onih koji su voljni razmisliti o ovome. Papa je odgovor jasan: to je zato što „vlada uvjerenje da ekonomija mora biti autonomna, te ne smije prihvaćati „utjecaje“ moralne naravi“. Riječ je zapravo o neprirodnom intelektualnom odvajanju ekonomske sfereod drugih područja ljudskog života. Papina osnovna poruka je da ljubav i istinamoraju biti ujedinjene, a to se postiže kroz svijetlo razuma i svijetlo vjere. „Ljubav blista jedino u istini i samo u njoj je moguće vjerodostojno živjeti.“ Sve ostalo vodi ka samozavaravanju, što je, nažalost, prevladavajući trend u današnjem svijetu, uključujući i ideje o revolucijama ili druge ljevičarske, često neomarksističke, ideologije. Papa naglašava da je potrebna revolucija, ali revolucija duha, a ne samo politička ili ekonomska promjena.
Enciklika „Caritas in Veritate“ postavlja izazov poslovnoj zajednici, zahtjevajući „duboke promjene s obzirom na poimanje poduzeća”, te pozivajući na „novo i produbljeno razmišljanje o smislu ekonomije i njezinih ciljeva“. Ukontekstu aktualne gospodarske situacije, Benedikt XVI. navodi da sadašnja kriza „postaje prigodom za razlučivanje i za stvaranje novih planova“. Jedan od trajnih doprinosa enciklike je upozoravanje na to da kriza nije samo gospodarska pojava, već da ima i puno dublje korijene i implikacije. Ona ima etičke i kulturne dimenzije, koje su presudne ne samo za razumijevanje onoga što se dogodilo, već također i za ukazivanje na put prema naprijed: „Kriza nas obvezuje da izmijenimo plan svojeg hoda, da si postavimo nova pravila.“
„U svakom slučaju, ljubav u istini označava potrebu za oblikovanjem i organiziranjem onih ekonomskih inicijativa koje, premda ne odbacuju profit, nastoje nadilaziti logiku profita kao samosvrhe“,
poručuje papa Benedikt XVI. „Profit je koristan kao sredstvo“, kaže Papa, ali samo „ako je usmjeren prema svrsi koja daje smisao načinu njegova stjecanja i njegovoj ispravnoj uporabi.“ Ako se „izgubi iz vida njegova posljednja svrha, a to je zajedničko dobro, postoji ozbiljna opasnost da se uništi bogatstvo i stvori siromaštvo“.
Suprotstavljajući se mnogim zagovornicima relativizma, kako na lijevoj tako i na desnoj političkoj sceni, papa Benedikt XVI. ističe da tržišne ekonomije moraju biti usklađene s određenim temeljnim moralnim vrjednotama i vizijom čovjeka, kako bi mogle služiti općem dobru. On naglašava:
„Ekonomija zaista zahtijeva etiku za pravilno funkcioniranje, ali ne bilo koju etiku, već etiku usmjerenu prema čovjeku. U današnje vrijeme mnogo se raspravlja o etici u ekonomskom, financijskom i poduzetničkom kontekstu. […] Mnogo toga ovisi o moralnom sustavu koji leži u temelju. Socijalni nauk Crkve može pružiti jedinstven doprinos tom području, temeljen na činjenici da je čovjek stvoren »na sliku Božju«, iz čega proizlazi nepovredivo dostojanstvo ljudske osobe i transcendentna vrijednost prirodnih moralnih normi.“
No, kad poslovna etika zanemaruje ta dva stupa,
„neizbježno upada u opasnost da izgubi svoje posebno značenje te postane plijenom zloupotreba; to jest, takva je etika u opasnosti da postane slugom postojećih ekonomsko-financijskih sustava, umjesto da ispravlja njihove funkcionalne nedostatke“.
Nadalje: „Ako u svom djelovanju nije iznutra vođeno solidarnošću i uzajamnim povjerenjem“, piše Papa, „tržište neće moći u potpunosti ispuniti svoju ekonomsku zadaću“. To bi se, primjerice, moglo kazati za zadnju financijsku krizu u „kojoj su očevidni pogubni učinci grijeha“. Etičko područje, podsjeća Papa,
„nije po sebi neutralno niti je njegova narav nehumana i protudruštvena. Ono pripada području čovjekova djelovanja te upravo zbog toga treba biti etički strukturirano i institucionalizirano“.
Benedikt XVI. upozorava da tržište samo po sebi nije moralno problematično:
„Samo po sebi tržište nije, i ne treba to postati, mjesto gdje jaki podlažu sebi slabe. Društvo ne treba biti zaštićeno od tržišta kao da bi njegov razvoj automatski doveo do propadanja istinskih ljudskih odnosa. Istina je da tržište može krenuti negativnom putem, ali uzriok tome ne leži u samoj prirodi tržišta, već u određenoj ideologiji koja ga usmjerava. Važno je zapamtiti da tržište ne postoji u vakuumu; ono je oblikovano, definirano i vođeno kulturnim okolnostima.“
Ključna je moralna kultura unutar koje se tržište razvija. Politička zajednica ima odgovornost usmjeriti logiku tržišta prema služenju općem dobru. Autentični ljudski odnosi, kao što su prijateljstvo, solidarnost i uzajamnost, trebaju biti vođeni unutar gospodarske aktivnosti, a ne postojati izvan nje ili nakon nje.
„Socijalni nauk Crkve uvijek je smatrao da pravednost nerazdvojno pripada svim fazama ekonomske djelatnosti, jer je ona trajno vezana uz čovjeka i njegove potrebe.“
Zahtjev ekonomske logike, kao i zahtjevi čovječnosti, ljubavi i istine, zahtjevaju vrlinu razuma i ljubavi, te dar bratskog osjećaja, koji moraju biti prisutni u okviru normalne ekonomske aktivnosti.
Papa Benedikt XVI. naglašava potrebu za „dubokim promjenama u poimanju poduzeća“, unutar ekonomije gdje se često „zanemaruje društvena vrijednost poduzeća“, fokusirajući se „isključivo na odgovornost prema onima koji u njega ulažu“. Zato se
„pri upravljanju poduzećem ne može voditi računa samo o interesima njegovih vlasnika (misli se ovdje i na dioničare!), nego je nužno ozbiljno uzeti u obzir i sve druge kategorije osoba koje pridonose životu poduzeća: radnike, klijente, dobavljače raznih elemenata za proizvodnju te uključenu zajednicu.“
Papa također upozorava na negativne posljedice koje donosi „premještanje proizvodne djelatnosti u druge zemlje“ na štetu mnogih, a na korist dioničara:
„Međutim, nije dopušteno izmještati proizvodnju samo zato da bi se uživali povlašteni uvjeti ili, što je još gore, isključivo radi izrabljivanja, a da se pritom ne doprinosi razvoju dotičnog društva.“
Papa naglašava neprijeporno pravo radnika da osnivaju sindikate, što je pravo kojem „valja iskazivati počast više nego ikad ranije“. Uočava da se u svijetu učinkovitost sindikata namjerno umanjuje:
„Sindikalne organizacije u obavljanju svoje zadaće, zastupanja interesa radnika, suočavaju se sa sve većim teškoćama; razlog tome je dijelom i činjenica da vlade zemalja zbog ekonomske koristi često ograničavaju sindikalne slobode, odnosno moć pregovaranja koju imaju sindikati. Tradicionalne mreže solidarnosti na taj način nailaze na sve veće zapreke koje je potrebno nadvladavati“.
Stvara se tržište rada koje se zasniva na ideji „zaposli pa otpusti“. Papa Benedikt XVI. svjestan je tih promjena:
„Kad nesigurnost u pogledu uvjeta rada, što je posljedica procesa radne pokretljivosti i smanjenja broja zakona o radu, postane endemijska, nastaju novi oblici psihološke nestabilnosti i teškoće oko utiranja vlastitoga životnog puta, uključujući odluku o zasnivanju braka. To pak vodi prema rasipanju snaga društva, a i prema obezvrijeđivanju čovjeka.“
Neprijeporno je, dakle, da su u današnjem globaliziranom svijetu neprestano potrebni novi pokreti solidarnosti radnika i solidarnosti s radnicima.
Papa Benedikt XVI. vrlo jasno sažima stajalište o ulozi države u gospodarstvu, koje, kako kaže, mora biti „strukturirano i uređeno na etički način”:
„Ekonomska djelatnost ne može riješiti sve socijalne probleme pomoću puke primjene logike tržišta. Nju valja usmjeriti prema postizanju zajedničkoga dobra, oko kojega se također i prije svih mora založiti politička zajednica. Zato je potrebno posvijestiti si da se odvajanjem ekonomskog djelovanja, na koje spada isključivo stvaranje bogatstva, od političkog djelovanja, na koje spada da preraspodjelom ostvaruje pravednost, stvara velika neravnoteža.“
Premda Papa, općenito, vidi vladu kao pozitivnu snagu za društvene i ekonomske promjene, jasno postavlja prostor u kojem se građani, nevladine organizacije i korporacije moraju također zauzimati za promicanje dobrobiti za sve. Vrline ljubav i solidarnost trebaju biti uzgojene u području kulture i školovanja. Uz to treba uzeti u obzir da razvitak društava, osim o ekonomskom pristupu, ovisi značajno i o dva druga institucionalna podsustava, političkom (zakoni, regulacija i javne obveze), te moralno-kulturnom (obitelj, školstvo, religija, mediji, itd.).
Zanimljivo je da katolički neokonzervativni krugovi u SAD-u, koji su danas neopravdano vrlo kritični prema papi Franji, nisu prihvatili ni stajališta pape Benedikta XVI. iznesena u enciklici „Caritas in Veritate“. Iako su ta stajališta u skladu s mišljenjima njegovog prethodnika, pape Ivana Pavla II., koji nije bio pristaša neoliberalnog kapitalizma, niti je smatraoda kapitalizam, trenutno, ispunjava potrebe ljudske obitelji. Treba napomenuti da to nije prvi put da neokonzervativnikatolički krugovi pogrješno razumiju i/ili tumače papina razmišljanja o ekonomiji. Slične reakcije nerazumijevanja pojavile su se i nakon enciklike „Centesimus Annus“ pape Ivana Pavla II., a ne tako davno i u kontekstu enciklike „Evangelii Gaudium“ pape Franje.
Zaboravlja se upozorenje pape Pia XII. iz enciklike „Humani generis“:
„Ne smije se misliti, da ono što je izneseno u encikličkim pismima također ne zahtjeva, samo po sebi, prihvaćanje, zato jer pape u pisanju takvih pisama ne primijenjuju vrhovnu moć svog učiteljskog autoriteta. Oni ta pitanja poučavaju običnim autoritetom poučavanja, za koja vrijedi: Tko vas sluša, mene sluša.“
Ugledni američki katolički konzervativni laik George Weigel napisao je 2009. analizu enciklike u časopisu „National Review“. Nezadovoljan većinom sadržaja, koji nije bio u skladu s njegovom neokonzervativnom ideologijom, osmislio je vlastitu hermeneutiku kako bi razdvojio dijelove koje je podržavao od onih s kojima se nije slagao. Weigel je ponudio zaista upečatljivu procjenu. U članku je razlučio „zlatne” dijelove enciklike, za koje je tvrdio da su autentično Papino djelo, od „crvenih” dijelova, za koje je tvrdio da su uradak marksistički orijentiranog Papinskog vijeća za pravdu i mir. Tvrdio je da je papa Benedikt XVI., u želji za očuvanjem „mira u kući“, popustio i dopustio uključivanje stajališta koja su bila marksistička. Weigel je zaključio da je enciklika nalik „čudnovatom kljunašu“.
Jedan od razloga za kritike, koje Weigel i slični konzervativci upućuju na encikliku „Caritas in Veritate“, leži u činjenici da papa Benedikt XVI. izražava duboko poštovanje prema enciklici „Populorum progressio“ („Napredak naroda“) pape Pavla VI., težnjom da odaje „počast uspomeni na tog velikog papu“. „Caritas in Veritate“ na više mjesta reafirmira stajališta enciklike „Populorum progressio“, što izaziva otpor kod nekih katolika, posebice onih s neokonzervativnim uvjerenjima. Enciklika „Populorum progressio“ često je podcijenjena u određenim krugovima zbog percepcije njezinih navodno ljevičarskih ekscesa.
Nažalost, „suvremeni čovjek“, kaže papa Benedikt XVI., „ponekad živi u lažnome uvjerenju da je tvorac samog sebe, svojega života i društva.“ S druge strane,
„razvoj je nemoguć bez čestitih ljudi, kao i bez djelatnika u ekonomskom i političkom sektoru koji u svojim savjestima beskompromisno slijede zahtjeve zajedničkoga dobra.“
A zajedničko dobro pripada svima.
„Tvore ga pojedinci, obitelji i manje skupine koje se ujedinjuju u društvenu zajednicu. Zajedničko dobro nije nešto što pojedinac traži samo za sebe, već za one koji pripadaju društvenoj zajednici, jer samo u toj zajednici mogu stvarno i što učinkovitije postići svoje dobro.“
U pogledu sveobuhvatne moralne odgovornosti pojedinca i institucija, enciklika „Caritas in Veritate“ naglašava važnost uravnoteženja dvaju temeljnih načela:
„Načelo supsidijarnosti treba ostati čvrsto povezano s načelom solidarnosti i obratno, jer supsidijarnost bez solidarnosti upada u društveni partikularizam, dok solidarnost bez supsidijarnosti upada u sustav pomoći koji ponizuje potrebitog.“
U pogledu sveobuhvatne moralne odgovornosti pojedinca i institucija, enciklika „Caritas in Veritate“ naglašava važnost uravnoteženja dvaju temeljnih načela:
Ne shvate li to, i ako ne prigrle ta dva ideala, pojedinci i ustanove, neće postići, kako smatra papa Benedikt XVI., „temeljnu kulturnu obnovu“ nužnu za izgradnju bolje budućnosti. Sekularno društvo živi u svakodnevnom nasilju, nasilju prema stvarnosti. To nasilje pokazuje da nihilizam i relativizam ne mogu odgovarati ljudskom biću. Enciklika pokazuje da to sve više dolazi do izražaja u ekonomiji, politici i kulturi:
„Može li nas uopće čuditi ravnodušnost kojom se ophodimo prema različitim situacijama u kojima ljudski život biva ponižavan, kad ta ravnodušnost obilježava čak i naš stav o tome što jest, a što nije ljudsko. […] Čini se da mnogi, iako se spremno sablažnjavaju nad sasvim sporednim stvarima, mirno podnose nečuvene nepravde. Iako siromasi ovoga svijeta još uvijek kucaju na vrata onih koji žive u preobilju, ovi ih više gotovo i ne mogu čuti, jer njihova svijest više nije sposobna prepoznati ono ljudsko.“
Važan čimbenik u razvoju je i „pitanje poštovanja života“, odnosno „u središtu istinskog razvoja jest otvorenost životu“, jer ono „kali moralne snage i ljude čini sposobnima za uzajamno pomaganje.“ Nažalost „na popisu onih područja u kojima se osjete iznimno pogubni učinci grijeha, već se dugo vremena nalazi i ekonomija.“
Papa Benedikt XVI. obraća se izravno političarima. Ponajprije skreće pažnju na to da kršćanska vjera može dati velik doprinos razvitku, te da stoga
„Bog ima pravo biti nazočan u javnosti. Nijekanje prava na javno ispovijedanja vlastite religije, te prava da se vjerske istine izražavaju u javnom životu(!), negativno utječe na istinski razvitak. Isključivanje religije iz javnosti, ili drugi ekstrem, vjerski fundamentalizam, slabe susret između osoba i njihovu suradnju glede napretka čovječanstva.“
Papina poruka svim političarima svijeta, pa i hrvatskim političarima.
„Želio bih svima, a osobito onima na vlasti, koji su zaduženi iznova oblikovati ekonomski i društveni red, dozvati u pamet da je prvi kapital, koji treba sačuvati i dati mu vrijednost sam čovjek, odnosno osoba u svojoj cjelovitosti: Čovjek je, naime, začetnik, središte i svrha svega gospodarsko-društvenog života.“
U Zaključku enciklike Papa navodi nešto što bi svi katolici trebali hrabrije i djelotvornije iznositi u javnosti:
„Čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još je manje sposoban razumjeti tko je on sam. Dok se suočavamo s golemim problemima razvoja naroda, koji nas obeshrabruju i nukaju na odustajanje, u pomoć nam priskače i osvješćuje Gospodinova riječ: „bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv, 15:5), dok nam druga njegova riječ donosi ohrabrenje: „ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt, 28:20). […] Humanizam koji isključuje Boga nehumani je humanizam. Samo nas humanizam, koji je otvoren Apsolutnome može voditi promicanju i ostvarivanju oblika društvenog i civilnog života“.
Usto,
„razvoj treba kršćane čije su ruke u molitvi uzdignute k Bogu, kršćane koje pokreće svijest da ljubav ispunjena istinom, caritas in veritate, iz koje proistječe autentičan razvoj, nije naš proizvod, nego nam je darovana“.
Potrebni su kršćani skloni „opraštanju, prihvaćanju bližnjeg, pravdi i miru“. U enciklici „Caritas in Veritate“ papa Benedikt XVI. ohrabruje vjernike da primjenjuju inovativne načine razmišljanja u vezi s istraživanjem i definiranjem značenja ekonomije i biznisa kako bi potaknuli temeljito novi način razumijevanja poduzetništva.
Enciklika predstavlja veliki izazov prevladavajućem pogledu na svijet nadahnutom ekonomskim liberalizmom ifilozofskim libertarijanizmom u kojima se osobna sloboda uzdiže do apsoluta. Kategorički odbacuje stajalište prema kojem je ekonomski život autonoman i može biti neovisan o moralu. Enciklika predstavlja veličanstven dar svijetu, a „ljubav je najizravniji put“ do tog nauka.
„Ona oživotvoruje osobni odnos s Bogom i bližnjim, ona je načelo odnosa ne samo među prijateljima, članovima obitelji i manjih grupa (mikrorazina) nego, pače, načelo društvenih, ekonomskih i političkih odnosa (makrorazina).“
Međutim, ako ljubavi nedostaje istine ona
„biva izgnana u skučen prostor, lišena svake relacijalnosti, te isključena iz projekta i procesa ljudskog razvoja od univerzalnog značenja, u dijalogu između saznanja i primjene. Istina je svjetlo koje ljubavi daje smisao i vrijednost. Ljubav bez istine upada u sentimentalizam, postajući praznom ljušturom koju je moguće ispuniti kako se komu prohtije.“
Princip “Caritas in Veritate” iznimno je relevantan danas. „Ljubav puna istine”, rekao je papa Franjo,
„zapravo je temelj na kojem se gradi mir koji je posebno poželjan i potreban danas za dobrobit svih. S ovim principom mogu se prevladati opasni fanatizmi, sukobi oko posjedovanja resursa, migracije biblijskih razmjera, neprekidne epidemije gladi i siromaštva, trgovina ljudima, društvene i ekonomske nepravde i razlike, te nejednak pristup kolektivnim dobrima.“
Enciklika ima neizmjernu vrijednost za sadašnji svijet i čovjeka. Ona svojim promišljanjima zadire duboko u pore svekolikog ljudskog društva. Daje upute i smjernice ljudskoj osobi za život. Ona je argument za kršćanski humanizam i promicanje ispravnog gledišta na aktualna društvena pitanja. I od hrvatskih katolika traži da izađu iz bunkera i počnu učinkovito djelovati u društvu! Ljubav u istini! (fratellanza.net).