Enzo Bianchi – osamdesetogodišnji monah, teolog, proučavatelj Crkve, utemeljitelj Zajednice iz Bosea – ne traži pompozne izraze da kaže što misli. Ne pribjegava odmjeravanju ni kad govori o papi Franji: bez zadrške ga kritizira i brani. No glavna mu je misao, objašnjava, Crkva, njezina budućnost u svijetu koji se brzo mijenja. Tome je posvećena njegova najnovija knjiga „Kamo ide Crkva?”. („Dove va la Chiesa?”, edizioni San Paolo). Za Corriere della Sera s njim je razgovarao Giampiero Rossi.
Enzo Bianchi, pitanje je obavezno. Kamo ide Crkva?
Crkva ide prema Isusu Kristu, prema Kraljevstvu. Ili je to barem njezin poziv, njezino poslanje.
Međutim…?
No, posljednjih desetljeća ona je sebe stavila u središte, previše se govori o Crkvi, a manje o Isusu Kristu i Evanđelju.
Kada je, po Vašem mišljenju, počeo takav stav?
S Drugim vatikanskim koncilom došli smo do reforme Crkve kako bismo svijetu donosili evanđelje, no potom smo se jako usredotočili na samo djelovanje Crkve koja se uvijek postavljala kao vladarica povijesti, vjerujući da sve ovisi o njoj samoj, zaboravljajući na izbor oplijenjivanja (tal. spoliazione) koji je čak i Krist napravio iz svog statusa Božjeg sina. Ovdje, umjesto da Crkva ima tvrdnju da mora i može reći sve o svima i svemu, da je učiteljica i da vodi ljude, Crkva bi se trebala vratiti da oplijeni sama sebe i da hodi uz ljude, sa suosjećanjem i poniznošću, kako bi svima ponudila veliku nadu u uskrsnuće.
Ne mislite li da su od pape Lucianija naovamo učinjene mnoge geste i korake u tom smjeru?
Sve sam ih poznavao izbliza i mogu reći da je Ivan Pavao I. činio geste oplijenjivanja, koje su potom potpuno izostale u sljedećem pontifikatu, a također i u Ratzingerovom, koji nije imao dovoljno snage ni unutar Crkve ni prema Božjem narodu. Potom je Franjo imao hrabrosti i odlučnosti, ali moramo reći istinu koju nitko ne želi otvoreno reći…
Koju?
Franjo je izoliran, osim najbližih, ne prate ga kardinali, biskupi, svećenici, a i sam narod Božji kao da se oglušio na njegov sinodalni prijedlog, gotovo ravnodušno pušta da sve prođe. I tako se nalazimo u takvom prekidu, između proročkog Pape i njegovog naroda, i to me jako zabrinjava jer je potom u komunikaciji putem društvenih mreža tradicionalističko krilo puno življe.
Dakle, branite put koji je zacrtao papa Bergoglio, iako ste s njim imali prilično otvorene i oštre nesuglasice?
Kritizirao sam sve, nikad nisam bio sklon idolizirati nijednog papu, ali sada vidim vrlo tešku situaciju. Ne vjerujem da idemo prema raskolu, ali bojim se da Crkva klizi prema opasnom gubitku.
Ali nije li već stvorio konklavu kako bi se u budućnosti nastavio put koji je naznačio ovaj Papa?
Ma ne, uopće nije točno da je Franjo stvorio konklavu na svoju sliku, on je također imenovao dosadne, neosobne (tal. scialbi) i tradicionalističke kardinale, tako da je rizik za budućnost upravo u tome da konklava završi tako da zadrži ravnotežu između različitih duša, birajući dosadnog (scialbo) papu. Štoviše, vidjeli smo kako je u isto vrijeme odabrano da se istovremeno beatificira Ivana XXIII. i Pija IX.: da bude vuk sit i ovce na broju.
Kad smo već kod kardinala, ovdje u Milanu ponetko ciklički postavlja pitanje neimenovanja nadbiskupa Marija Delpinija. Što mislite?
Franjo ne bira velike gradove, velike karaktere, nego radije slijedi logiku predgrađa. Sjetimo se samo imenovanja biskupa iz Mongolije, na krajnjoj periferiji svijeta i s više ili manje tri tisuće vjernika. Jer želi poručiti da je i malo, pa i ono jako maleno bitno. I to nije politički izbor, nego evanđeoski. Inače bi sve svoje ljude učinio kardinalima.
Drugo vrlo osjetljivo pitanje u Ambrozijanskoj biskupiji i u cijeloj Crkvi je pad broja zvanja. U knjizi također govorite o tome, ali obrćete polazište.
Naravno, jer prije nego što se zapitamo o krizi zvanja, moramo se zapitati o krizi vjere. I vraćam se na početnu točku: Crkva, previše koncentrirana na vlastite aktivnosti – sve lijepe i dragocjene, koliko ih je bilo u dvije tisuće godina povijesti – izgubila je iz vida svoju temeljnu i izvanrednu poruku: nadu da smrt nema zadnju riječ, jer s Kristom postoji uskrsnuće. Vratimo se i recimo ovo čovječanstvu (milano.corriere.it; fratellanza.net).