Evo kako postupiti u slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnikâ koje su počinili klerici

Povjerenstvo HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba osnovano je 8. lipnja 2020. godine na 60. plenarnom zasjedanju Sabora HBK. Za predsjednika Povjerenstva izabran je tadašnji dubrovački biskup, danas nadbiskup koadjutor Riječke nadbiskupije i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije Mate Uzinić. Povjerenstvo je 17. prosinca objavilo prijevod važnog teksta Kongregacije za nauk vjere pod nazivom Vademecum o nekim točkama postupka u ophođenjima sa slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnikâ koje su počinili klerici. Evo kratkog prikaza.

Zahvaljujući Povjerenstvu HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba sada je na stranicama HBK (vidi OVDJE) objavljen prijevod tog Vademecuma na hrvatski jezik.

“Priručnik je to koji objašnjava kako postupiti kada se prijavi zlostavljanje”, pojasnio je ranije, prigodom predstavljanja smjernica u Rimu, tajnik Kongregacije za nauk vjere Giacomo Morandi, koji naglašava da rane zlostavljanja neće zacijeliti “bez odgovarajuće formacije” i “odlučne prevencije”. Vademecum je izradila Kongregacija za nauk vjere te ga objavila 16. srpnja 2020. godine. U njemu se nalaze prakične upute koje biskupi i redovnički poglavari imaju slijediti u slučajevima seksualnog zlostavljanja kojeg su nad maloljetnicima ili ranjivim osobama počinili klerici. Tekst je koristan, ne samo poglavarima, nego i svima drugima u cilju zaštite maloljetnika i ranjivih osoba. U njemu se, primjerice, u broju 17 navodi da “čak i bez izričite zakonske obveze, crkvena vlast podnosi pritužbu nadležnim civilnim vlastima kad god to smatra ključnim za zaštitu oštećene osobe ili drugih maloljetnika od opasnosti od daljnjih kaznenih djela”. Istodobno se podsjeća da se “istražna aktivnost mora se provoditi u skladu s civilnim zakonima države”.

U Vademecumu se također donosi novi stav prema anonimnim prijavama, koje su nekad bile jednostavno odmah odbacivane. S druge strane, mora se uzeti u obzir i notitia de delicto koja, čak i ako je anonimna, sadrži određene dokaze (npr. fotografije, videozapise, poruke, audio …) ili barem konkretne i vjerojatne tragove da je počinjeno seksualno zlostavljanje. “Ignoriranje toga – objasnio je Morandi – bilo bi nepravedno. S druge strane: kako prihvatiti sve prijave, čak i ona generička i bez pošiljatelja? U ovom bi slučaju bilo neprimjereno nastaviti. Stoga je potrebno pažljivo razlučivanje. Općenito govoreći, anonimnim se pritužbama ne daje važnost, ali se a priori ne odbija njihova prva procjena kako bi se utvrdilo postoje li objektivni i evidentni odlučujući elementi, što u našem jeziku nazivamo fumus delicti”.

Nadbiskup Morandi također je, u intervjuu s Andreom Tornieliem za Vatican News, precizirao da se “markantni slučajevi tretiraju na isti način kao i oni manje poznati, uvijek u skladu sa zakonskim propisima. Pred nama nisu “važne ličnosti” nego ljudi: optuženi, navodne žrtve, mogući svjedoci… općenito uvijek postoji slika određene patnje. Svakako je pažnja medija prema problemima o kojima je riječ posljednjih godina jako porasla, a to je daljnji poticaj Kongregaciji za nauk vjere da nastoji činiti pravdu na što ispravniji i učinkovitiji način. I zbog toga bi Vademecum mogao biti od pomoći”.

U svojim općim crtama, Vademecum prije svega predviđa zaštitu ljudske osobe. “Crkvene vlasti moraju osigurati da se s navodnom žrtvom i njezinom obitelji postupa dostojanstveno i s poštovanjem”. Nužno im je ponuditi “pružiti gostoprimstvo, saslušati ih i dati im podršku, također putem određenih usluga, kao i duhovnu, medicinsku i psihološku pomoć, ovisno o konkretnom slučaju (usp. čl. 5 VELM-a). Isto se može učiniti i u slučaju optuženoga. Međutim, potrebno je uvijek izbjegavati ostavljanje dojma da se žele anticipirati rezultati istrage” stoji u Vademecumu. Također se podsjeća na važnost zaštite “dobrog glasa osoba”, čak i ako se, u slučaju opasnosti za opće dobro, naglašava da širenje vijesti o postojanju optužbe ne predstavlja narušavanje ugleda.

Čak i ako je “počinjenje kažnjivog djela očito”, optuženom se uvijek mora zajamčiti ostvarivanje prava na obranu. Istodobno, u 9. se poglavlju naglašava da “čim je zaprimljena notitia de delicto, optuženi ima pravo podnijeti zahtjev za oduzećem svih obaveza povezanih s njegovim statusom svećenika, uključujući beženstvo, i ako se radi o redovniku, svim redovničkim zavjetima. Ordinarij ili hijerarh moraju ga jasno obavijestiti o ovom pravu”. Ako se svećenik odluči podnijeti taj zahtjev, “isti će se dostaviti KNV-u, popraćen mišljenjem ordinarija ili hijerarha. KNV će ga zauzvrat proslijediti svetom ocu i – ako ovaj prihvati zahtjev – proslijedit će otpis oduzeća ordinariju ili hijerarhu, tražeći od njega da legitimnu obavijest preda podnositelju zahtjeva”.

Drugi aspekt koji proizlazi iz Vademecuma je potreba da ordinarij pažljivo i brižno provjeri sve primljene informacije o navodnom slučaju zlostavljanja. Čak i ako nije bilo formalne prijave, čak i ako je notitia de delicto “distribuirana od strane masovnih medija (uključujući i društvene medije); doći do njegovog znanja raznim glasinama i na bilo koji drugi prikladan način”, dokument sugerira pažljivu i temeljitu procjenu svake primljene informacije.

Treći se aspekt odnosi na komunikaciju: u nekoliko točaka Vademecuma podsjeća se na obvezu poštivanja “službene tajne”. Ipak, “potrebno je imati na umu da osoba koja prijavljuje kažnjivo djelo, osoba koja tvrdi da je povrijeđena i svjedoci ne mogu biti podvrgnuti bilo kojoj obvezi šutnje u vezi sa činjenicam”. Međutim, “valja pripaziti na izbjegavanje neprimjerenog ili nezakonitog širenja informacija u javnosti koje bi mogle ugroziti moguću naknadnu prethodnu istragu ili stvoriti dojam da su već sa sigurnošću definirane činjenice ili krivnja dotičnog klerika”. Istodobno se pojašnjava da Crkva “u slučaju sudskog oduzimanja ili naloga za dostavljanje istražnih dokumenata od civilnih vlasti”, “više neće moći jamčiti povjerljivost iskaza i dokumentacije stečene u kanonskoj istrazi”. U svakom slučaju, pogotovo kada se moraju dati javna priopćenja o tom pitanju, “potreban je oprez pri davanju podataka o činjenicama, na primjer korištenjem poopćene i jezgrovite forme, izbjegavanjem senzacionalnih najava, potpunim suzdržavanjem od bilo kakve prethodne prosudbe o krivnji ili nevinosti prijavljene osobe”.

Na koncu, Vademecum podvlači i druge posebne smjernice. Prva se odnosi na mjere predostrožnosti: one nisu kazne, već administrativni čin koji se može izreći od početka preliminarne istrage radi zaštite dobrog glasa uključenih ljudi i javnog dobra ili zbog izbjegavanja skandala, prikrivanja dokaza ili moguće prijetnje navodnoj žrtvi. Nakon što prestanu uzroci pokretanja postupka ili nakon što on završi, mjere predostrožnosti mogu se opozvati, no pritom se preporučuje “razboritost i razlučivanje”.

Druga indikacija odnosi se na upotrebu terminologije “suspenzije a divinis” kako bi se ukazalo na zabranu vršenja svetih redova nametnutu svećeniku kao mjera predostrožnosti: Vademecum predlaže “izbjegavanje ove denominacije” kao i “suspenziju ad cautelam”, jer je u važećem zakonodavstvu suspenzija kaznena mjera i u ovoj se fazi još uvijek ne može izreći. “Pravilno će se odredba nazvati, na primjer, zabranom ili ograničavanjem vršenja svetih redova”. Također se traži da se tijekom preliminarne istrage izbjegnu premještaji dotičnog svećenika.

Cjeloviti prijevod Vademecuma o nekim točkama postupka u ophođenjima sa slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnikâ koje su počinili klerici kojeg je objavila Kongregacija za nauk vjere može se pronaći na stranicama HBK, gdje se nalaze i drugi dokumenti koje je ponudilo Povjerenstvo HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba (fratellanza.net).

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom ovdje ili našu Fb stranicu klikom ovdje.