Vjerovanje kako je svijet nastao sukladno biblijskom opisu stvaranja i danas je snažno prisutno kod mnogih kršćana, a posebno se ističe i propagira unutar nekih protestantskih zajednica. Prvenstveno se to odnosi na denominacije nastale posljednjih stoljeća (prema podacima Svjetske kršćanske enciklopedije iz 2001. god., na svijetu je postojalo 33.000 protestantskih denominacija, a svake godine ih nastane 270-300 novih), te posebno na one bazirane u SAD-u. Takvo učenje nazivamo kreacionizam, a njegovu moderniju inačicu, koja ide za dokazivanjem Božje intervencije u procesu stvaranja, nazivamo teorija inteligentnog dizajna.
Nakon objavljivanja Darwinove teorije evolucije u drugoj polovici 19. st., u SAD-u dolazi do konflikta dviju krajnosti u odnosu na tu problematiku. S jedne strane se događa zdušno prihvaćanje evolucionizma shvaćenog u materijalističko-redukcionističkom smislu, što dovodi do negiranja ideje Boga, protivljenja svakoj religiji te identificiranja čovjeka s animalnim svijetom. Kao posljedica takvog shvaćanja javljaju se eugeničke ideje koje idu prema uvođenju mjera kojima bi se poboljšala genetička struktura ljudi. Tako se od kraja 19. st. uvode zakoni koji zabranjuju ženidbu mentalno hendikepiranim osobama, a 1907. god. Indiana postaje prva od ukupno više od 30 država u kojima se zakonski odobrava prisilna sterilizacija određenih pojedinaca. Do 1963. na taj je način sterilizirano 63.000 osoba. Eugeničkim potrebama, a sve utemeljeno na mnogobrojnim “znanstvenim istraživanjima”, opravdavali su se i zakoni o rasnoj čistoći koji su zabranjivali ženidbu Afroamerikanaca s bijelcima, jer se time navodno oštećuje genetsko blago tobože superiornije rase. Zanimljivo je da će na suđenju u Nürnbergu njemački časnici suočeni s optužbama za genocid kao opravdanje koristiti upravo ove podatke.
Strujanja u SAD-u
Dok s jedne strane u SAD-u teorija evolucije kao svoj nusprodukt stvara i provodi eugeničke ideje, kao opreka se s druge strane javlja negiranje evolucije i propagiranje kreacionizma. Uviđajući naime u praksi kobne posljedice evolucionizma po društvo, mnogi kršćani, umjesto kritike spram pogrešnog shvaćanja evolucije, kritiziraju samu teoriju evolucije. Tako, dok su s jedne strane mnoge države prihvaćale eugeničke zakone, druge savezne države, u kojima je prevladavao puritanski stila življenja, podupiru kreacionizam. Posebno je kao rani zagovornik kreacionizma ostao upamćen William J. Bryan, trostruki kandidat na američkim predsjedničkim izborima, koji je izjavljivao da je I. svjetski rat produkt darvinizma. Tvrdio je da darvinizam uništava demokraciju i kršćanstvo te da je odgovoran za sve zločine, jer vodi do gubitka povjerenja u Bibliju. Diljem SAD-a vodio je kampanju za zabranu podučavanja teorije evolucije u školama. Stekao je mnoge pristalice, tako da je krajem 20-ih godina teorija evolucije bila zabranjena u javnim školama u više od 20 saveznih država.
Bryan je predvodio optužbu i u poznatom sudskom slučaju Johna Scopesa, srednjoškolskog nastavnika koji je bio optužen zbog podučavanja teorije evolucije, što je bilo suprotno zakonu države Tennessee. Tzv. “Majmunski proces” iz 1925. privukao je dotad neviđenu medijsku pažnju. Vrhunac je dosegnut kada je obrana predložila Bryana za svog svjedoka, s namjerom da ga ispita o znanstvenosti Biblije. Bryan je na to pristao, pa je morao odgovarati na pitanja “kako je moguće da je Eva nastala iz Adamova rebra” i “gdje si je Kajin našao ženu” (vidi o tome ovdje). Prvostupanjski postupak je konačno završio time što je Scopesu odmjerena kazna od 100 dolara, no u drugom stupnju je ta kazna ukinuta zbog procesnih nepravilnosti.
Teorija evolucije u udžbenicima biologije
Teorija evolucije je tek 70-ih godina XX. stoljeća ponovno našla svoje mjesto u udžbenicima biologije u onim državama iz čijih ih je nastavnih planova bila isključena. Kreacionisti su se tada preorijentirali na borbu za znanstveno izjednačavanje njihovih teorija s evolucijom. 1970. godine je u San Diegu osnovan Creation Science Research Center (danas Institute for Creation Research – Institut za istraživanje stvaranja), cilj kojega je traženje znanstvenih “dokaza” koji potkrepljuju biblijsko učenje da je svijet nastao u 6 dana prije 6.000 godina. U praksi su to uglavnom argumenti kako je evolucija nedokaziva, odnosno nije ništa više znanstvena od kreacionizma. Inače, dobar primjer za to koliko je učenje ICR-a zasnovano na znanosti je njihova teza da je Grand Canyon nastao tek prije nekoliko tisuća godina, i to u svega nekoliko dana, kao posljedica općeg potopa opisanog u Bibliji.
Teorija inteligentnog dizajna
Novi poticaj kreacionizmu dala je teorija inteligentnog dizajna. Taj se termin prvi put javio 1987. godine, a označava učenje prema kojem evolucija ne može objasniti sve značajke svemira i živih bića, već su te značajke objašnjive jedino ako iza njih stoji određeni inteligentni uzrok. To je, dakle, modernija verzija kreacionizma, koja je manje eksplicitna u svojim tezama, no očito je kako se pod “inteligentnim dizajnerom” misli na Boga. Glavni promotor inteligentnog dizajna je Institut Discovery u Seattleu, koji je također pokušava progurati svoje teze kao legitimnu alternativu evolucionizmu. Za sada je kulminacija tih nastojanja nastupila u sudskom slučaju Kitzmiller protiv škole Dover iz 2005., kada je sud presudio da je neustavno u školama predavati biologiju koristeći se teorijom inteligenstnog dizajna.
Ključ teorije inteligentnog dizajna je pronalaženje dokaza o “znakovima inteligencije”, tj. o fizikalnim svojstvima predmeta koja bi upućivala na dizajnera. Iako takav dokaz nisu uspjeli pronaći, zaslužni su za širenje mnijenja o tome kako je teorija evolucije navodno u krizi, što se posebice u SAD-u ali i drugdje, očituje u nevjerovanju u evoluciju kod značajnog dijela stanovništva. Tako je npr. u Srbiji 2004. godine ministrica obrazovanja obvezala škole da uz evoluciju moraju podučavati i kreacionizam, no zbog pritiska znanstvenika je nakon tjedan dana nakon toga morala ukinuti tu odluku i dati svoj otkaz u Vladi. S druge strane, “znanstveni dosezi” američkih kreacionista imaju značajnog odjeka i u većinski muslimanskim zemljama, pa se tako u Turskoj vodi žučna rasprava po tom pitanju.
Rahner: Božje djelovanje nije jedan trenutak u našem iskustvu
Ono što je najtragičnije kod kreacionizma i inteligentnog dizajna jest okolnost da zastupnici tih učenja misle kako čine uslugu kršćanstvu, dapače, smatraju da ga čuvaju od propasti. No, kao što smo vidjeli ovdje, evolucija nije u nikakvom konfliktu s ispravno shvaćenim kršćanstvom. Dapače, u konfliktu s kršćanstvom su učenja koja, poput inteligentnog dizajna, Boga predstavljaju kao zakrpu koji intervenira tamo gdje mi nešto ne možemo objasniti. Nasuprot tome, ozbiljna teologija danas uči kako je Bog temelj prirode, a ne njezin dio (vidi tome ovdje). Bog nikada nije unutarsvjetski dio stvarnosti, već je on transcendentalni temelj cjelokupne stvarnosti u njezinom bivstvovanju i postojanju. On je metafizički temelj zbivanja i ne ulazi kao jedna karika u sam lanac zbivanja u svijetu. Ponajveći katolički teolog 20. stoljeća Karl Rahner kaže kako “Božje djelovanje nije jedan trenutak u našem iskustvu, nego je kao implicitni su-potvrđeni temelj svake nadošle i potvrđene stvarnosti, kao bitak, temelj svakog bića, koji je uvijek prisutan posredovan kroz konačno”. Stoga možemo zaključiti kako protestantski fundamentalizam o kojem smo raspravljali predstavlja tešku degradaciju ne samo bogate protestantske intelektualne misli razvijane od Leibniza do Bonhoeffera, već i užasnu degradaciju cjelokupnog kršćanstva. Najironičnije je to što ti ljudi uz pomoć laži misle da brane onoga koji je rekao “Istina će vas osloboditi”. Iako treba imati na umu da se njihovo inzistiranje na kreacionizmu razvilo prvenstveno kao opreka socijalnom darvinizmu i materijalizmu kao nusproduktima teorije evolucije, takvo inzistiranje učvrstio je u mnogih kršćana i ateista primitivnu sliku Boga koji ili mora pobiti Darwina ili ne može postojati.
Katolički pogled na evoluciju
Na kraju se možemo dotaći i katoličkog pogleda na evoluciju. Neposredno nakon izdavanja Darwinovog O postanku vrsta putem prirodnog odabiranja (1859. god.), njemački biskupi isprva osuđuju evolucionizam na Provincijskom saboru u Kölnu (1860. god.). Iako većinski, takav stav ipak nije bio općeprisutan u Crkvi, pa je tako poznati engleski kardinal sveti John Henry Newman 1868. kazao da “Darwinova teorija, istinita ili ne, nije nužno ateistička; štoviše, ona nam možda jednostavno sugerira veću ideju o Božjoj providnosti i vještini”. Shodno tome, papa Leon XIII. je u svojoj enciklici Providentissimus Deus iz 1893. god. zahtjevao od biblijskih stručnjaka poznavanje prirodoslovnih spoznaja. Tu se tvrdi da ne može biti bitnog protuslovlja između teologije i prirodoslovnih znanosti, ukoliko se obje strane zadržavaju unutar svojih metodoloških granica. Kod mogućih protuslovlja, ili onih koja se takvima samo čine, kaže Papa, potrebno je intenzivirati istraživanje, jer “istina istini ne može protusloviti”.
Na formalnoj razini Katolička crkva sve do 1950. god. nije iskazivala službena stajališta u vezi evolucije, a tada papa Pio XII. izdaje encikliku Humani generis u kojoj dopušta mogućnost porijekla ljudskog tijela “iz već postojeće žive tvari”. Nakon te enciklike, kako je naglašavao naš ugledni teolog Vjekoslav Bajsić, nitko nema pravo u ime Katoličke crkve nastupati protiv teorije evolucije. Svaki katolik, kao slobodna osoba, može biti i kreacionist, no to učenje nema pravo, poput protestantskih fundamentalista, nametati u ime vjere u Boga. Danas se tako u svim katoličkim školama na svijetu podučava teorija evolucije, a posljednja trojica papa su u više navrata potvrđivali kako između teorije evolucije i kršćanstva nema konflikta. Također, posljednji crkveni dokument koji se bavio tumačenjem Biblije – Tumačenje Biblije u Crkvi, koji je izdala Papinska biblijska komisija 1993. godine, kaže da je “prihvaćanje kao istinite drevne nadiđene kozmologije zato što se nalazi izrečena u Bibliji” zapravo “fundamentalizam koji dovodi do suženja mišljenja” (responder; fratellanza.net).