Federico Lombardi: Neke pouke iz slučaja McCarrick

Isusovački časopis La Civiltà Cattolica u siječanjskom broju 2/2021 donosi i tekst naslovljen: Izvještaj McCarrick. Tražiti istinu kako bi se obratili kojeg je napisao p. Federico Lombardi, SJ, bivši glasnogovornik Svete Stolice. Ovdje donosimo prijevod zadnjeg dijela teksta iz podnaslovâ: Neke pouke i Zaključni osvrti.

Federico Lombardi

Očito je da se u središtu problema i Izvještaja nalaze informacije o McCarrickovom seksualnom ponašanju koje su, nažalost, vrlo dugo ostale uglavnom anonimne ili smatrane neutemeljenima – nejasne vjerodostojnosti. Međutim, u nekoliko slučajeva one su bile očito podcijenjene ili čak jednostavno prešućene, kako ne bi dosegnule najviše razine u procesu donošenja odluka.

Anonimnost nekih optužbi, koje će se pokazati osnovanima – poput prve, već u 1980-im godinama, jedne majke zabrinute za svoje sinove – aspekt je koji treba pažljivo promisliti. Koliko god bilo pošteno zahtijevati da se za optužbe uvijek jasno preuzme odgovornost, ne može se poreći da je ponekad izuzetno teško, ako ne i nemoguće, imati hrabrosti iznijeti ozbiljne optužbe protiv ljudi na vlasti s moći daleko iznad one optužiteljeve, koji uz to ima utemeljen strah da mu se ne vjeruje ili da će biti podvrgnut odmazdama. Evidentno je to bio slučaj u aferi McCarrick.

Stoga nas novi – iščekivani Vademecum glede tretmana slučajeva seksualnog zlostavljanja, kojeg je Kongregacija za nauk vjere objavila u svojoj prvoj verziji prošlog 16. srpnja – s pravom poziva da ne odbacujemo automatski anonimne pritužbe, već da vidimo sadrže li moguće elemente.

Drugi su problemi jako podcijenjeni, poput poznatog nepromišljenog ponašanja prema bogoslovima ili mladima. Činjenica da uglavnom nije bilo eksplicitnih seksualnih činova i da u to ne bi bivali uključeni maloljetnici, apsolutno nije dovoljna za opravdanje njihove produljene tolerancije, koja je u to vrijeme bila pogodovana vrlo dvosmislenom neugodnom klimom o odnosima između spolova općenito, a posebno o homoseksualnim odnosima. I s tim u vezi, stanje autoriteta nadbiskupa naspram bogoslova ili mladih svećenika dalo je iznimnu težinu tim činjenicama, a istodobno je vrlo otežalo njihovo prijavljivanje. Vrlo je vjerojatno došlo do zlouporabe moći. Također treba dodati da je bilo potpuno naivno i nevjerojatno misliti da bi se kod učestalog ponašanja takve vrste uvijek radilo o ispravnim odnosima bez prelaska granice do spolnog odnosa, kao i dobne granice uključenih osoba.

Stoga norme sadržane u nedavnom motupropriju Vos estis lux mundi, iz svibnja 2019. godine, inzistiraju da svi klerici i redovnici imaju obavezu prijaviti slučajeve zlostavljanja, i one koje su počinili hijerarhijski nadređeni, pa i sve one slučajeve kada je riječ o seksualnom zlostavljanju odraslih osoba, te o organizaciji u svim biskupijama glede ureda u kojima svi (a ne samo crkvenjaci) mogu iznijeti svoje pritužbe u sigurnim uvjetima.

Strah od skandala vrši jak negativan pritisak na onoga tko treba ili bi morao informirati ili na onoga koji bi o tome trebao donositi odluke. I to je shvatljivo. Često se radije ublažava iz razboritosti ili iz pogrešno shvaćene dobrohotnosti prema optuženom ili se radije šuti u nadi da se problem neće ponoviti. I to se dogodilo u slučaju McCarrick. Izvještaj opisuje očitu nelagodu onih koji, unatoč visokim odgovornostima, nisu znali upravljati situacijom pred pojavom optužbi, te su ih iz tog razloga i pozivali da odustanu od optužbi ili su pružili nepotpune ili netočne informacije onima koji su ih tražili s gornjih razina. No, posljedice ovih ponašanja i propusta, kao što znamo, bile su vrlo ozbiljne, toliko da smo danas, u svjetlu stečenog iskustva i svijesti, naučili smatrati da za takva ponašanja i propuste nema isprike i da ih se mora sankcionirati.

Zato je nedavni Vademecum neophodan alat za pomoć svim biskupima i drugim odgovornim osobama da jasno znaju kako postupati u slučajevima zlostavljanja. Tako nedavni zakoni ne obvezuju da se prijave samo počinjena zlostavljanja, već i njihova zataškavanja i propusti crkvenih poglavara, što se također smatra iznimno teškim nedostatkom.

Kako je McCarrickova crkvena karijera napredovala na sve više razine, rizik od skandala postajao je sve veći, a primjena sankcije s ​​vremenom sve teža. Na koncu, tek je hrabrost jedne žrtve da otvoreno izađe s detaljnim izvještajem omogućila rješavanje pitanja u svoj njegovoj težini – prikupljanjem i drugih vrlo teških svjedočenja – te da se shvati veličina problemâ zataškavanja koji su, osim seksualnih zlostavljanja i zloporabe moći, uključivali i zloporabu savjesti u vrlo ozbiljnom obliku zloporabe sakramenta ispovijedi.

Zaključni osvrti

Hrabrosti žrtava – koja je i u ovom slučaju, mora se priznati, imala odlučujuću ulogu – valja nadodati i hrabrost autoriteta Crkve, ne zaboravljajući, kako je to više puta spomenuo papa Franjo, da se oni trebaju osjećati podržanima solidarnošću i odgovornošću članova crkvene zajednice u teškom zadatku borbe protiv zlostavljanja i zloporaba svake vrste.

Na sada već dugom crkvenom hodu svjesnosti i pročišćenja pred zločinom seksualnog zlostavljanja i patnjom koju ono uzrokuje, Izvještaj o slučaju McCarrick predstavlja se kao novi važan korak. To je hod koji proširuje i produbljuje vlastite perspektive, uzimajući u obzir ne samo maloljetnike, već i ranjive osobe, ne samo seksualno zlostavljanje, već i njegovu povezanost sa zlouporabom savjesti i moći. Ovaj je Izvještaj u osnovi sam po sebi čin hrabrosti i poniznosti. Pokazuje da ispitivanje savjesti u Crkvi danas uključuje njene najviše razine, ona se obvezuje da neće imati strah od istine, ne ograničava se na govor o accountability, već efektivno pokušava dati račun za pogreške koje su se dogodile i objasniti njihove uzroke, čak i ako je to teško i bolno. Istodobno, kao što je objašnjeno, to doprinosi tome da norme postaju pozornije i poboljšavaju se, što je potrebno kako bi bilo sve teže da se dogode skandali i zločini ove težine.

Da to bude sve teže, ali ne i nemoguće, jer se na ovoj zemlji uvijek moramo nositi sa zlom i grijehom. Već prije tisuću godina, 1051. godine, sveti se Pier Damiani u svom Liber Gomorrhianus snažno okomio na pošasti nemoralnog ponašanja među pastirima Crkve, osuđujući posebno raširenu homoseksualnu praksu, ali ne samo to, nego i grešnu toleranciju poglavara prema nedostojnim klericima, tražeći drastičnije intervencije. Dramatični skandali koji su izašli na vidjelo posljednjih godina u vezi sa seksualnim zlostavljanjima, od kojih su najviše odjeknula ona Marciala Maciela, Fernanda Karadime i Theodora McCarricka, ali koje nažalost prate i mnogi drugi, još nas više osvještavaju da je borba protiv zla užasno teška i nailazi na podmuklost. Stvarnost neprestano premašuje našu maštu. Postoji “misterij zla” s kojim se moramo obračunavati s neumoljivim duhovnim moralnim zalaganjem, a da se ne obeshrabrimo i ne ostanemo bez pouzdanja u Boga, u njegovu milost i njegovo milosrđe (laciviltacattolica.it; fratellanza.net).

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom ovdje ili našu Fb stranicu klikom ovdje.