Firentinski bilježnik Francesco sve je vrlo pomno isplanirao za svoje najmlađe dijete Filipa (1515.-1595.): nakon školovanja kod dominikanaca poslao ga je svom ujaku Romolu bez djece u San Germano.
Tu je Filip naučio trgovački zanat i jednog će dana naslijediti stričevo nasljedstvo. Ali do tada je Filip već odavno upoznao samostanski život u obližnjem Montecassinu – i želio se potpuno staviti u službu Bogu. Preselio se u Rim, gdje je studirao teologiju i financijski se uzdržavao kao privatni učitelj.
Mistični nadareni tragalac noći je provodio u molitvi. Dobrih 30 godina nakon reformacije, potreba za promjenom u Rimu više se nije mogla ignorirati. Filip više nije htio čekati te je, još kao laik, osnovao zajednicu za brigu o siromašnim i bolesnim hodočasnicima. Ovako popraćena hodočašća prerasla su u prava masovna događanja.
Kasnije je kao svećenik utemeljio red oratorijanaca koji su radili kao dušobrižnici u službi redovničke obnove. Filip je promicao osobno čitanje Biblije, držao živopisne propovijedi za djecu i pisao talijanske crkvene pjesme. Pučanstvo je posebno voljelo “Pippo buono” zbog njegovog nekonvencionalnog ponašanja i toplog humora.
Kako bi naviještao svoju vjeru, nije se ustručavao izložiti se javnom ruglu, čak ni na samoprijekoran način. Međutim, Filip je nekoliko puta odbio postati kardinal. Još za njegova života Rimljani su “Božjeg šaljivca” štovali kao sveca. Filip je umro 26. svibnja 1595. u Rimu. Papa Grgur XV. proglasio ga je svetim 1622. Spomendan mu je 26. svibnja (katholisch.de; fratellanza.net).