Foto: © KNA (ilustracija)
Za časopis Staze piše fra Ivan Tučić, bosanski franjevac i župnik u Bihaću u Bosni i Hercegovini, gdje surađuje u aktivnostima JRS-a. Jedan je od urednika web portala Polis.ba, koji obrađuje društvene, religijske i kulturne teme. Tekst prenosimo u cijelosti.
Fra Ivan Tučić
Dolaskom na službu u župu Bihać u ljeto 2020. godine prvi sam put došao u dodir s migrantima u BiH. Za mene su oni bili stranci koji su samo na proputovanju kroz našu zemlju. Ali ne bilo kakvi stranci. Bili su, što se itekako kod mnogih moglo primijetiti, nepoželjni stranci, ljudi koji su nenadano ušli u naše živote, gradove i dvorišta.
Vjerujem da su i oni mogli primijetiti da su nepoželjni. Uglavnom su izbjegavali poglede, žurili su s ruksacima na ramenima, istrošenoj obući i odjeći, svome cilju: tamo gdje su pogledi topliji, tamo gdje će naći svoj mir. Ima li uopće takvih mjesta? Vjerujem da ih ima, ali zašto „ja“ nisam takvo mjesto, pitanje je koje se u susretima s migrantima stalno pojavljuje. Nemoguće ga je izbjeći. Odgovoriti, čini mi se, još je teže. Međutim, postoji ljudi koji na njega iznova i iznova odgovaraju i od kojih se možemo učiti kako da i mi odgovorimo.
U tim sam se vremenima prvi put susreo s djelatnicima i volonterima Isusovačke službe za izbjeglice, ženama i muškarcima koji su na različite načine bili angažirani oko migranata. Njihov pristup, jednostavan i evanđeoski, učio me da se kršćanstvo ne živi samo u utabanim formama pastorala, nego ponajprije tamo gdje čovjek trpi. Njihova blizina ljudima koji su često doživljeni kao „problem“, bila mi je podsjetnik na Isusove riječi: „Bio sam stranac i primili ste me.“
Shvatio sam kako suradnja s JRS-om može biti dragocjeno iskustvo. Uči nas da socijalni angažman nije dodatak evanđelju, nego njegova srž. Stoga franjevačka župa, po svojoj karizmi, ne može ostati zatvorena za problematiku migranata. Sveti Franjo nas poziva da evanđelje naviještamo životom, a ne samo riječima, i to ponajprije kroz blizinu siromašnima, marginaliziranima i ranjenima.
Migranti su nas u tom smislu doveli pred izazov vlastite vjere. Pokazali su koliko često vjerujemo u „etničkog Boga“, Boga koji pripada samo našem narodu, jeziku i vjeri, umjesto u Boga koji je Otac svih ljudi. U susretu s migrantima nestaju naše redovne pastoralne sheme, jer oni ne pripadaju našim župnim granicama, ne pripadaju našoj vjeri, ali duboku u sebi znaju da im možemo pomoći i kucaju na naša vrata. Traže čovjeka. I to je upravo ono mjesto gdje naš klasični pastoral zapinje. Kao da smo ugasila čovjeka u sebi, kao da smo ljuštura ispunjena predrasudama. Volonteri i djelatnici JRS-a mogu nas učiti kako opet doći do čovjeka u sebi.
Čovjeka, koji postaje svjestan da evanđelje postaje vjerodostojno tek kad se prevede u geste blizine, solidarnosti i zajedništva. Ono nas poziva da Boga tražimo u licu onoga koji pati, jer upravo tamo Gospodin prolazi. Vjera nije bijeg od svijeta, nego ulazak u njegovu ranjivost s nadom i povjerenjem.
Migranti su, paradoksalno, dar nama u Crkvi. Oni nas vraćaju izvornosti evanđelja, oslobađaju nas od duhovne komocije i podsjećaju da vjera nije etnička oznaka, što se posebno u zadnje vrijeme sve češće tako manifestira, nego odnos ljubavi prema Bogu i čovjeku. Migranti nas uče da različitost nije prijetnja, nego prilika da se vjera pročisti i produbi. U licima migranata Crkva prepoznaje svoje vlastito lice, lice hodočasnice, putnice, zajednice koja nikada ne smije zaboraviti da je i sama „migrantica“ u ovom svijetu, na putu prema Ocu.
Susret s migrantima otkriva nam koliko je evanđelje stvarno živo: ne kao skup propisa, nego kao prostor gdje se Bog utjelovljuje u našoj konkretnoj ljudskosti. U njihovim pričama o gubitku, strahu, ali i nadi, prepoznajemo vlastite čežnje za smislom, sigurnošću i domom. Možda upravo zato Gospodin dopušta da nam dođu, da nas probude, da nas iscijele od zatvorenosti i da nas podsjete da se spasenje ne događa u izolaciji, nego u zajedništvu. Papa Franjo je tako često govorio da smo svi na istoj lađi i samo se svi zajedno možemo spasiti.
Jesmo li mi u Crkvi migrantima „mjesto utjehe“? Jesmo li Crkva koja prima, koja grli, koja sluša i dijeli? Ako nismo, možda smo zaboravili da nas je Krist poslao da budemo njegovi svjedoci ne toliko riječima, koliko toplinom srca, otvorenošću doma i hrabrošću da pogledamo čovjeka, ne kao stranca, nego kao brata. Jer, na kraju, migranti nas ne pitaju samo tko su oni za nas, nego i tko smo mi za Krista (fratellanza.net).