Francis Sullivan
Skandal upletenosti klerika u slučajeve seksualnog zlostavljanja razotkrio je razmjere zločina i suučesništva unutar Katoličke crkve. Ne samo da je omjer zlostavljanja bio prikrivan nego i držanje samih biskupa i njihovih nadređenih. Duboko ukorijenjeni instinkt za institucionalnim preživljavanjem dominirao je mentalitetom i pristupom crkvene hijerarhije skandalu seksualnog zlostavljanja. I sam se Papa Franjo borio kako bi se oslobodio ovakva načina razmišljanja. Solidaran je i sućutan sa patnjama zlostavljanih, ali je prečesto izražavao naklonost i bio popustljiv prema biskupima, bez promišljanja kako takav stav utječe na one koji su preživjeli zlostavljanje. Tek nakon izljeva bijesa javnosti koja je zahtijevala drugačiji stav, Papa je promijenio stav, ponekad na brzinu, zbrda-zdola, ali bar u pravom smjeru.
Prijašnji su pontifikati nastojali upravljati skandalom i njegovim učincima kroz minimalističke strategije. Rijetko kada su bili pro aktivni, a još manje spremni priznati domašaje neodgovornosti i suučesništva biskupa. Nastojali su prikriti razmjere zlostavljanja sve dok nisu pod neumornim pritiskom javnog mijenja morali promijeniti smjer i svu krivnju prebaciti na zabludjele svećenike.
Priznanje otvorenog prikrivanja i zataškavanja sve kako bi se zaštitili ugled i slika Crkve, a ponekad i sami počinitelji, bio je put koji sami nisu prešli.
Papa Franjo je u ranim danima svoga pontifikata poduzeo promišljene korake kako bi Crkvu usmjerio na pravi put u rješavanju skandala. Znao je kako same riječi neće biti dovoljne pa je 2013. godine utemeljio Papinsko povjerenstvo za zaštitu maloljetnih osoba. Iako je ono postiglo skromne rezultate pokazalo je njegovu odlučnost u poticanju institucionalnih promjena. Još u lipnju 2014., Papa je priznavao do kojega su stupnja biskupi loše upravljali krizom. Na misi u Domu sv. Marte kojoj su nazočile žrtve svećeničkog zlostavljanja rekao je: “Molim za vaš oprost, za grijehe nečinjenja crkvenih otaca, jer nisu primjereno odgovorili na izvješća o zlostavljanju… to je vodilo još većoj patnji zlostavljanih žrtava i dovelo u opasnost druge maloljetne osobe“. I tu je stao. Nije priznao postojanje kulturoloških faktora u Crkvi koji pod svaku cijenu štite karijere onih na pozicijama privilegija i moći. Nakon obećavajućeg “starta” promatrače je zbunio Papin povratak unatrag, u obrambenu “prvo institucija“ poziciju. Osjetilo se to tijekom obraćanja američkim biskupima 2015. godine. Kao da se nastojao prikloniti mukama biskupa, namjesto biti uz nevolje žrtava. “Znam koliko su za vas bile bolne posljednje godine”, rekao je pa nastavio: “podržavao sam vašu velikodušnu predanost u iscjeljivanju žrtava, jer znamo, iscjeljujući druge i sami sebe liječimo. Podržavao sam i vaš rad i predanost da se ovakvi zločini više nikada ne ponove”.
Zanimljivo, dok je grdio svećenike zbog grijeha klerikalizma, nije iskoristio velika javna događanja da isprovocira sam episkopat i propita povijest poricanja i prikrivanja koja je uništila sliku Crkve koju su toliko željeli očuvati. Možda je to i pokazatelj količine otpora prema njegovim reformama unutar same Kurije zbog kojih je Papa zapeo u zbrkanim odnosima s njima i javnošću. Namjerno ili slučajno bio je slabo savjetovan. Osjećaj popustljivosti u slučaju talijanskog pedofila Maura Inzolija ili čileanskog biskupa Juana Barrosa teško da može uvjeriti kako Vatikan shvaća svu težinu i ozbiljnost situacije. Osim toga, kontradiktorno je kad neki svećenici budu lišeni službe dok se druge potjera u samostane na pokoru i molitvu za naizgled slične zločine protiv djece. Čini se kako se malo promišlja o tome što bi Papa trebao reći i učiniti ljudima koji su zbunjeni vatikanskim porukama o moralnom integritetu i dobrobiti djece. Ili se opet radi o očuvanju institucije po svaku cijenu. Priča o Papi Franji i skandalu još uvijek se razvija i raspliće. Čudno je da tako vješt komunikator nije govorio dovoljno često o najvećem crkvenom skandalu u zapadnom svijetu. Niti je sebi pružio priliku da se susretne sa žrtvama zlostavljanja tijekom i na svojim putovanjima. Nažalost, izostalo je i simboličko pranje nogu žrtvama tijekom obreda Velikog Četvrtka.
Ipak, uravnotežena procjena Papine perspektive treba mu priznati napor da potakne biskupe na odgovornost i zaštitu dobrobiti djece. Napokon, trčao je uz vjetar. Prvo, unutar Kongregacije za nauk vjere, a potom i mlakog odgovora svjetskih biskupskih konferencija. Valja mu priznati, ustrajao je, i samo će vrijeme pokazati je li imao strategiju mimo ove koju smo već vidjeli. Mora se kazati da za primjeren i pravedan odgovor na klerikalno zlostavljanje kojim bi se prošlo na ispitu moralnog integriteta, čestitosti i poštenja, sama Crkva mora proći inspekciju. Sporno je zapravo koliko Papa Franjo razumijeva kulturološke čimbenike i mehanizme koji su doveli do zločina i skandala te iste prikrivali. Poduzimanje presudnih koraka kojima bi se pokazalo da to nije “posao kao svaki drugi“ trebalo bi postati karakteristika njegova stila.
Na kraju svega, ima nade. Bio to znak njegova osobna buđenja ili pokazatelj njegovih frustracija, Papa je s vremenom postao jasniji, izričitiji i iskreniji u vezi neodgovornosti Crkve u skandalu zlostavljanja. Bilo je to više nego očito u njegovu pismu od 28. prosinca 2016., upućenom biskupima: “grijeh je to koji nas posramljuje. Osobe odgovorne za zaštitu djece uništile su njihovo dostojanstvo. Duboko zbog toga žalimo i molimo za oprost. Zajedno patimo sa žrtvama i oplakujemo ovaj grijeh. Grijeh zločina koji se dogodio, grijeh propusta da se pomogne, grijeh zataškavanja i nijekanja, grijeh zlouporabe moći“.
Bile su to riječi na koje je svijet čekao. To su riječi vođe koji ne samo da osjeti bol i patnju žrtava nego je spreman nositi sramotan grijeh licemjerja njegove Crkve. Govoreći na ovaj način, Sveti Otac pokazuje kako ova velika rana na tkivu Crkve jedino može biti izliječena tek kada sva istina izađe na vidjelo, a uzroci skandala se prokažu i razotkriju te se s njima ozbiljno i suoči (fratellanza.net).
Izvor: A Pope Francis Lexicon (ur. Cindy Wooden – Joshua McElwee, 2018., str. 18-22.)
Francis Sullivan, teolog i politolog, profesor na Katoličkom Univerzitetu u Canberri, te izvršni direktor Australskog Vijeća za Istinu, Pravdu i Iscjeljenje.
P.S. Dug put kojim je Papa prešao od vremena pisanja ove natuknice svjedoči skup o svećeničkom seksualnom zlostavljanju u veljači 2019. godine jer su, prema papinim riječima, žrtve tražile konkretne mjere, a potom je uslijedilo nedavno pooštravanje Kaznenoga prava Katoličke crkve i jasnijih propisa u vezi sa seksualnim zlostavljanjima. Ima nade kada se Crkva suočava sa vlastitim zlima.