Molitva je povezana s činjenicom da smo Božja stvorenja: papa Franjo je skrenuo pozornost na to ove srijede u svojoj virtualnoj općoj audijenciji. Iako je moguće ne vjerovati u Boga, gotovo je nemoguće ne vjerovati u molitvu – uostalom, čak i životinje mole na svoj način.
Papine se misli u katehezi u srijedu 9. prosinca odnose na molitvu, osobito na molitvu čitavog stvorenja. “Mi, ljudska bića, zajedno sa svim stvorovima, vapimo za pomoć. Nismo jedini koji ‘molimo’ u ovom beskrajnom svemiru: svaki djelić stvorenoga svijeta u sebi nosi utisnutu želju za Bogom”. Papa se osvrnuo na retke iz Pavlove poslanice Rimljanima, koji se uvijek navode u ovom kontekstu: “Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo” (Rim 8, 22-24). Sljedeći je redak (Ta u nadi smo spašeni!) – usput rečeno – bio nadahnuće Franjinom prethodniku Benediktu XVI. za njegovu encikliku Spe Salvi.
“Moli svaki stvor, mole se i prigibaju koljena životinje i zvijeri. Kad izađu iz staja ili brloga dignu glavu prema nebu i ne ostanu zatvorenih usta, nego se glasaju prema svojim navikama. Pa i ptice čim uzlete vinu se prema nebu i rašire svoja krila kao da su ruke u obliku križa, cvrkućući nešto što zvuči kao molitva“ (De Oratione, XXIX) – naveo je papa misli drevnog kršćanskog pisca Tertulijana. “To je pjesnički izraz koji služi kao tumačenje onoga što je rekao sv. Pavao kad kaže da ‘sve stvorenje zajedno uzdiše i moli’, ali jedino mi, ljudi, svjesno molimo znajući da se obraćamo Ocu, da ulazimo u dijalog s Ocem” – kazao je Papa.
Ljudsko biće je zaziv koji ponekad postane, često zatomljen, vapaj.
“Ali u Očenašu molimo također za najjednostavnije i najobičnije darove kao što su kruh svagdanji što podrazumijeva također zdravlje, dom, posao, a i euharistiju, koja je nužna za život u Kristu, jednako kao i za oproštenje grijeha – što je nešto svakodnevno, uvijek nam je potrebno oproštenje – a zatim za mir u našim odnosima, te, na kraju, da nam bude na pomoć kad na nas navale napasti i da nas izbavi od zla.
“Moliti, upućivati prošnje. To je vrlo ljudski… Ako se netko loše osjeća zato što je učinio ružne stvari – jer je grešnik – kad moli Očenaš već se približava Gospodinu. Ponekad možemo misliti da ne trebamo ništa, da smo sami sebi dovoljni i da živimo u najpotpunijoj samodostatnosti. To se događa ponekad. Ali prije ili kasnije ta se opsjena raspline. Ljudsko biće je zaziv koji ponekad postane, često zatomljen, vapaj. Duša je nalik suhoj, žednoj zemlji (usp. Ps 63, 2). Svi mi doživimo, u ovom ili onom času našega života, trenutke sjete, melankolije, samoće. Biblija se ne srami pokazati ljudsko stanje označeno bolešću, nepravdama, izdajom prijatelja ili prijetnjom neprijatelja. Ponekad se čini da se sve ruši, da je dosadašnji život bio uzaludan. U tim, naizgled bezizlaznim situacijama, ima jedan jedini izlaz, a to je vapaj, molitva: „Gospodine, pomozi mi!“. Molitva i u najdubljoj tami otvara prostore kroz koje se probijaju zrake svjetla (vatican news; fratellanza.net).