Foto: Franz Böckle © KNA-Bild (arhiv)
Na današnji dan prije 100 godina rođen je poznati švicarski teolog Franz Böckle. Iskustva u ispovjedaonici i u bolničkom pastoralu u Rimu bili su njegovi važni koraci na putu da postane jedan od najutjecajnijih moralnih teologa u Njemačkoj. Od 1983. do 1985. Böckle je bio i rektor Sveučilišta u Bonnu.
Jochen Sautermeister
Da je živ danas bi, 18. travnja 2021., moralni teolog Franz Böckle imao 100. rođendan. On je na njemačkom govornom području imao znatan utjecaj na moralnu teologiju sa svojim zahtjevom za socijalnom i crkvenom odgovornosti u službi čovjeka. U nekrologu ubrzo nakon njegove smrti 8. srpnja 1991., jedan od njegovih učenika je zapisao: “Smrću moralnog teologa Franza Böcklea, važna epoha moralne teologije dolazi svom kraju. […] Moralna teologija uspjela je izaći iz svog anakronističkog neoskolastičkog obruča i postala je teološka etika koja je konačno prihvatila povijesno duhovni razvoj od prosvjetiteljstva i […] mogla se suočiti sa suvremenim etičkim diskursom. Ovaj proboj je napravio Franz Böckle, na međunarodnoj razini […]” (Hans Halter).
Franz Böckle rođen je 18. travnja 1921. u Glarusu u Švicarskoj. Nakon njegovog srednjoškolskog doba u Stansu, studirao je filozofiju i teologiju na teološkoj školi St. Luzi u Churu, današnjoj višoj teološkoj školi Chur.
Susreti s Hans Urs von Balthasarom
Nakon njegova svećeničkog ređenja 1945. godine radio je do 1950. godine kao kapelan u Zürichu. Kao i mnogi moralni teolozi njegove generacije, njegovi brojni govori za konferecijskim stolom učinili su ga kritičnim glede neusklađenosti s tadašnjim crkvenim stavovima i krutim seksualnim moralom. Potreba ljudi s moralnim grijehom u sakramentu pomirenja postala je za njega važno teološko iskustvo. Nadalje, u to vrijeme na njega su utjecali prijateljski teološki susreti s teologom Hans Ursom von Balthasarom, što ga je motiviralo za temeljitije studije Biblije i teologije crkvenih otaca, kao i na suradnju u ekumenskoj radnoj skupini što je potaklo njegov interes za suvremenu protestantsku teologiju, posebno za Karla Bartha. Tu su postavljeni važni temelji za njegove naknadne nastavne i istraživačke aktivnosti.
Od 1950. do 1952. Franz Böckle trebao je po uputi biskupa zaključiti svoje studije na disertaciji. Njegova disertacija je bila na biblijskoj temi “Ideja plodnosti u Pavlovim poslanicama” – tema koja još nije ni blizu ozbiljnoj teološkoj karijeri. Tijekom njegova boravka u Rimu, Böckle je istovremeno djelovao u bolničkom pastoralu. Tamo se uspio povezati sa svojim nekadašnjim interesima za medicinu, suočivši se s vrlo konkretnim medicinskim etičkim izazovima. Važnost tih iskustava opisao je neposredno prije svoje smrti: “Bio sam dvije godine bolnički kapelan u klinici Quisisana u Rimu, živjeli smo u kući, jeli s liječnicima i razgovarali s njima o praktičkim konkretnim zahtjevima glede njihove odgovornosti. Načela našeg fundamentalističkog crkvenog morala, koja sam morao slušati u svakodnevnom obrazovanju, dovodila su me da na praktična pitanja liječnika osjećam gorku bespomoćnost. […] Ovo iskustvo na početku moje karijere bilo je iznimno oblikovanje mojeg daljnjeg razvoja. Bilo mi je jasno: moral se ne čini odozgo. Mudro znanje raste kroz nastojanje da se traži sveobuhvatni ljudski odgovor na konkretne izazove života”.
Biografski zaokret u životu moralnog teologa dogodio se 1952. godine. Zbog smrti dotadašnjeg profesora moralne teologije u Churu, njegov je dijecezanski biskup iznenađujuće na to mjesto imenovao Franza Böcklea. Prije nego što je Böckle preuzeo katedru, proveo je godinu dana pripremnih studija s minhenskim moralnim teologom Richardom Egenterom. S njim je upoznao napore glede moralne teološke obnove. Zaokupljenost fenomenologijom vrednota i psihologijom bili su teoretski okvir za reviziju morala iz dotadašnjih neoskolastičko-kazuističkih priručnika. Krenulo se prema teološkoj etici te se moralno iskustvo konačno isticalo kao važan izvor etičkog znanja. Od 1953. godine Böckle predaje i istražuje kao profesor moralne teologije u Churu, sve dok nije imenovan na katedru moralne teologije na Sveučilištu u Bonnu 1963. godine, kao nasljednik poznatog moralnog teologa Wernera Schöllgena.
Kao glavni grad Savezne Republike Njemačke, Bonn je bio središte političkog života i od međunarodnog značaja. Hans Halter prikladno opisuje: “Svojom otvorenošću za interdisciplinarnu razmjenu, nosom za trenutne probleme i rješenja problema, s talentom za brzu procjenu situacije i često s eksplozivnim prvim izjavama u medijima, ova je stolica upravo prilagođena Böckleu. Od tada je moralna teološka agenda još više nego ranije određivana aktualnim akademskim problemima, ali i društvenim i crkvenim događajima i razvojem”.
Intenzivna zaokupljenost temama vezanim uz brak i obitelj
Konkretno, početak Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) i prekretnica u enciklici Humanae vitae (1968.) Pape Pavla VI. dovela je do njegove intenzivne zaokupljenosti pitanjima braka, obitelji, reprodukcije i seksualnosti. Kao predsjednik “Tehničkog povjerenstva IV: Brak i obitelj” sinode u Würzburgu, na kojoj su biskupije Savezne Republike Njemačke željele napraviti recepciju Drugog vatikanskog koncila u njemačkoj Crkvi, bio je prvenstveno odgovoran za sinodsku rezoluciju Brak i obitelj. Dokument Smisao i dizajn ljudske spolnosti, koji je također razvijen u ovom povjerenstvu i koji je, u pozadini tadašnjih humanističkih znanstvenih saznanja i teoloških razmišljanja, razvio razborite perspektive za obnovljeni seksualni moral, dobio je tek status radnog dokumenta.
Teološko-etički, Böckle se bavio središnjim pitanjem kako teološki tumačiti ljudska slobodu i odgovornost. Njegova razmatranja o “teonomnoj autonomiji” rezultirala su knjigom Fundamentalmoral, koja je imala velik utjecaj na daljnji razvoj teološke etike.
U kontekstu socijalnih, političkih i socio-etičkih pitanja, Böckle je bio jedan od najtraženijih glasova tijekom njegova boravka u Bonnu. Komentirao je praktički sva glavna društveno-politička pitanja (seksualno kazneno pravo, pitanja glede trudnoće, razvod), te medicinsko-etička (abortus, eutanazija, doniranje organa, reproduktivna medicina, AIDS), mirovno-etička (NATO rezolucije, nuklearno naoružanje) ili razvojno-politička (populacijska politika, razvojna suradnja, okoliš) i etičko-istraživačka pitanja (genetski inženjering, procjene rizika) njegova vremena. U Crkvi, društvu i politici bio je aktivan u brojnim tijelima i povjerenstvima kao teološko-etički član i savjetnik. Njemačko liječničko udruženje prihvatilo je Böcklea za svog člana. Uz to, niz godina je bio šef znanstvenog povjerenstva “Razvoj i mir”, kao i član njemačke sekcije “Iustitia et Pax” te je odigrao ključnu ulogu u pastoralnom pismu “Pravda stvara mir” njemačkih biskupa.
Od 1983. do 1985. Franz Böckle bio je i rektor Sveučilišta u Bonnu. Od 1985. do 1987., nakon umirovljenja 1986. godine, preuzima ulogu prorektora. U to vrijeme već je bolovao od raka, koji je neočekivano brzo doveo do smrti 8. srpnja 1991. nakon dvije operacije. 1991. godine Medicinski fakultet Sveučilišta u Bonnu dodijelio mu je počasni doktorat. 1986. odlikovan je Velikim križem zasluga Savezne Republike Njemačke, a 1989. počasnom značkom Njemačkog liječničkog zbora.
Bez straha pred izazovima
Široki i dojmljivi društveni, politički i crkveni angažman Franza Böcklea nije bio bez napetosti i sukoba. Tadašnji dekan fakulteta u Bonnu Heinz-Josef Fabry je na fakultetu povodom Böckelove smrti rekao: “Franz Böckle upozoravao je na vrijeme, ali morao je s dubokim osobnim razočaranjem promatrati kako se Crkva, njegova Crkva, u velikoj mjeri katapultirala iz društvenog prihvaćanja”.
Franz Böckle, koji je cijelo vrijeme boravka u Bonnu radio i kao župnik u župi Kristova uskrsnuće u Bonn-Röttgenu, odlikovao se velikom spremnošću na dijalog te političkom i društvenom predanošću i osjećajem odgovornosti motiviranim kršćanskom vjerom, zainteresiran za daljnji razvoj teologije i Crkve. Böckle se stoga nije klonio rješavanja eksplozivnih izazova. U jednom intervjuu Böckle je rekao: “Najvažnija stvar u teološkoj etici je oslobađanje ljudskog bića kako bi bilo slobodno donijeti odluku u odgovornoj savjesti. Čovjek može djelovati slobodno samo ako djeluje iz razloga, naime iz objektivnih razloga. […] Znanje o ispravnom i pogrešnom putu osobne odgovornosti čovjek mora tražiti vlastitom snagom i usuditi se ići!” (katholisch.de; fratellanza.net).