Foto: KNA, ilustracija
Euharistija je „izvor i vrhunac svega kršćanskog života“, no nje nema bez svećenika. Kako onda omogućiti slavlje tog „središta života Crkve“ u mjestima u kojima danas nedostaje svećenik? Je li realno očekivati skoru promjenu prakse u rimskom obredu Katoličke crkve, odnosno svećeničko ređenje oženjenih muškaraca, i je li to rješenje za sve prisutniji pad odziva na svećenički poziv u celibatu?
Branko Jurić
Vrijedi pogledati kako je na ovo posljednje pitanje odgovorio jedan biskup čiji je prijedlog nedavno spomenuo i papa Franjo. Rimski biskup je tom prigodom ponovio da osobno „nije za opće dopuštanje opcionalnog celibata“ u rimskom obredu Katoličke crkve te da je „celibat dar Crkvi“. No, osim toga, Papa je već nekoliko puta kazao da glede možebitnih ređenja oženjenih muškaraca u nekim iznimnim okolnostima „postoje zanimljivi prijedlozi“ kao što je onaj umirovljenog južnoafričkog biskupa Fritza Lobingera. Riječ je o svećeničkom ređenju „starješina“, odnosno obiteljskih ljudi (ali i celibataraca) koji bi bili organizirani u svojevrsnu „ekipu starješina“, a ista bi ministerijalno služila isključivo u župi iz koje potječu njezini članovi.
Lobinger tvrdi da je njegova ideja usidrena u praksi poznatoj u prvim stoljećima kršćanstva, no da je ta ista praksa ređenja mjesnih starješina kroz daljnju povijest Crkve bila posve zanemarena. Kao potvrdu on piše da prema Djelima apostolskim, Sveti Pavao i drugi misionari prilikom posjeta novoformiranim zajednicama „u svakoj od njih postavljaju starješine“ (usp. 14,23) kako bi mogli slaviti Euharistiju. Izraz u množini svjedoči da u svakoj od tih zajednica ili Crkvi nije bio postavljen tek jedan voditelj, nego više njih. Iako nitko od njih nije bio plaćen, nastavili su vjerno vršiti svoje službe. Stoljećima su, ističe, postojali svećenici koji nisu bili poslani u zajednicu, nego su iz nje proistekli.
Isti sakrament, ali različit način služenja
Prije svega valja istaknuti da Lobinger u svojim djelima polazi od mišljenja da bi Crkva trebala imati „dvije različite vrste svećenika“. Prva skupina su oni kakve poznajemo i danas: u celibatu, obrazovani, meterijalno uzdržavani od biskupije, premjestivi iz jedne župe u drugu. Biskup Lobinger ih u svojim djelima jednostavno naziva „svećenicima“. Oni bi, kao i do sada, cijeli život posvetili svećenstvu, no južnoafrički biskup predlaže da žive po dvojica ili trojica u svojevrsnom duhovnom centru formirajući zajednicu nalik redovničkoj. Druga vrsta nazivana „starješine“ bili bi obiteljski ljudi s vlastitim sekularnim zanimanjem, koji na taj način ne bi ekonomski ovisili o Crkvi. Sljedeći bitan element je da ova druga vrsta svoju ministerijalnu svećeničku službu ne bi vršila u individualnom obliku, nego uvijek u ekipama (èquipe) od tri ili više osoba, i samo u zajednici ili župi iz koje potječu. Obje vrste ili skupine primile bi isti sakrament svetog reda, no živjeli bi ga s različitim pozivom i poslanjem: „starješine“ bi izvršavali sve redovite pastoralne zadaće, vodili sva liturgijska slavlja njihove zajednice te administrativno njome upravljali, dok bi svećenici kakve i danas poznajemo povremeno dolazili održavati duhovne vježbe i formirati mjesne pastoralne radnike, počevši od samih „starješina“.
Ideja rođena u misijama
Misionar Lobinger ove ideje razvija već desetljećima, a tvrdi da ga je na to potaknula činjenica da mnoge zajednice vjernika bez rezidencijalnih svećenika predvode brojni volonteri laici koji su „uvijek dobro obavljali povjerene im zadatke“. Primijetio je kako je svećenik u praksi od „raznositelja vjerskih rituala“ na njegovo veliko zadovoljstvo postao „svećenik formator“, što ga je dovelo do pomisli da bi bilo moguće zarediti i lokalne voditelje laike kako bi mogli predvoditi Euharistiju.
Potrebno je pripremiti i zajednicu
Prije uvođenja bilo kakvih promjena važna je priprema, a Lobinger naglašava da bi župna zajednica prije svega trebala u Svetom pismu proučavati život prve Crkve u kojoj su kršćanske zajednice same osiguravale svoje mjesne ministerijalne službe. Zatim bi kandidati uz svećenika trebali proći formaciju za najjednostavnije zadatke kao što su predvođenje nedjeljne mise ili sprovoda. U početku probacije kandidati ne bi smjeli ciljati isključivo na ređenje, nego prije svega učiti na koji način pomagati jedni drugima kako bi zajednicu učinili aktivnom. Potom bi, tek dosta kasnije, neki od njih mogli biti zaređeni. Ovaj prijedlog vrijedi za cijelu Crkvu, no Lobinger priznaje da se ne može odjednom provesti u svim zajednicama, jer „u mnogim župama prevladava pasivan stav i ideja da svaku ministerijalnu službu treba obavljati svećenik kojega pošalje biskup i s punim radnim vremenom“. Potrebno je, stoga, započeti stvarati snažan duh zajedništva te čitajući evanđelje u malim skupinama raspravljati o problemima i „zajedno donositi odluke sve do točke sazrijevanja unutarnjeg uvjerenja da smo svi mi Crkva i da su zadaci Crkve i naši zadaci“. Lobinger smatra da su zajednice u južnom dijelu svijeta danas mnogo spremnije za ovaj prijedlog jer one „nikada nisu imale rezidirajućeg svećenika koji je sve za njih činio“, pa i ono što su mogli i bez njega.
Đakoni i dalje imaju svoje poslanje
U maloj župi postojala bi samo jedna ekipa starješina koja bi podjeljivala sve sakramente i sakramentale pridržane svećeničkoj službi, dok bi svećenik kakvog poznajemo danas dolazio s vremena na vrijeme održati biblijski tečaj i duhovne obnove. Većina današnjih đakona, koji imaju posao s nepunim radnim vremenom, mogli bi biti zaređeni za ministerijalno svećeništvo i postati članovi „ekipe starješina“. Netko bi se međutim – naglašava Lobinger – htio posvetiti socijalnim i karitativnim aktivnostima te bi stoga radije ostao đakon.
Zašto „ekipe starješina“?
Pojašnjavajući ovo, biskup ističe da je glavni razlog u tome što su „starješine zapravo volonteri, a ne svećenici s punim radnim vremenom“. Oni koji su dobri voditelji volonteri ne vole raditi sami niti se previše isticati iznad drugih članova zajednice. Oni, također, ne bi smjeli biti preopterećeni obvezama. Osim toga, „timski rad privlači kandidate s nesebičnim zajedničarskim mentalitetom i odbija prevarante“. To po njemu može uključiti i mlade ljude, a timski rad omogućuje i to da „kada netko postane manje prikladan, može napraviti korak unatrag“, odnosno ne biti više aktivan u službi. Uz to postojalo bi više raznolikosti uzme li se u obzir rotacija osoba u slavljenju liturgije.
Brojni drugi prijedlozi o ređenju viri probati pretpostavljaju da bi samo jedan oženjeni lokalni voditelj mogao biti zaređen za zajednicu koja više nema rezidirajućeg svećenika. Vodeći se takvim prijedlogom, ostaje samo popuniti upražnjeno župničko mjesto, no Lobinger je mišljenja da „takve ideje moramo potpuno odbaciti, a u ekipama starješina uvidjeti jedan drugačiji oblik prezbiterata“. Imati uvijek jednu ekipu starješina, a ne tek jednog „najučinkovitiji je način uspostavljanja jednog neklerikaliziranog ministerijalnog služenja“ budući da je „poseban položaj zaređenog službenika polazna točka klerikalizma“. Biti jedina zaređena osoba u zajednici poticalo bi starješinu da se „osjeća posebnim, te bi takav bio u iskušenju da se ponaša prepotentno“. Umjesto toga, ako bi bila zaređena grupa osoba, takva opasnost bi se smanjila.
Aktivni svećenici otvoreni su za prijedlog
Na južnoj hemisferi već danas svaki svećenik podučavaju 100 ili 200 laika voditelja da propovijedaju, nose bolesnima pričest, u ekipama predvode nedjeljna Službe Riječi ili sprovode te vode župna vijeća. Lobinger je uvjeren kako će ti svećenici nastaviti činiti istu stvar i onda „ako bi najbolji od tih laika voditelja bili zaređeni za starješine“. „Svećenicima koji nikada nisu radili kao formatori laika ove ideje se ne sviđaju, ali vremenom će ih i oni moći razumjeti i prihvatiti“, tvrdi. Slično je i s biskupima, no zabrinjava ga što neki od njih, osobito na sjeveru, žele imati samo „rezervne svećenike“ kako bi popunili slobodna radna mjesta. Neki biskupi u razvijenim zemljama njegov prijedlog smatraju nerealnim jer kažu da nemaju izgrađene zajednice i da ljudi ne žele vršiti ministerijalne službe, nego ih samo primiti. Također, neki od njih se boje da bi to ugrozilo sadašnji oblik svećeništva i da bi ređenjem („klerikaliziranjem“) odvratili laike od obveze preobrazbe svijeta, iako je vizija po kojoj bi Crkva bila podijeljena između laika koji se bave društvom i klerika posvećenih bogoslužju rezultat jedne potpuno pogrešne ekleziologije.
Cilj je oživjeti participativnu Crkvu
Biskup Lobinger zaključuje da bez međusobnih razgovora i molitve nema ni dobrih rješenja. On također podcrtava da njegov prijedlog nije usmjeren samo na puko prevladavanje nedostatka svećenika, već da njime želi učiniti zajednice aktivnima jer je izgradnja dobrih zajednica važnija od traženja prikladnih kandidata. Njegov je konačni stav da svuda treba podučiti voditelje laike, čak i tamo gdje još uvijek ima dovoljno svećenika, te ih potaknuti na izgradnju zdravih zajednica u kojima će se učenjem dijeljenja zadataka prevladati klerikalizam. Cilj je zapravo oživjeti participativnu Crkvu.
Biskupske konferencije pripremaju prijedloge?
Papa Franjo pročitao je španjolski prijevod Lobingerove knjige El altar vacío (Prazan oltar) u kojoj je opisan ovaj zanimljivi prijedlog. Spomenuo ga je i 28. siječnja 2019. tijekom intervjua na letu iz Paname (vidi ovdje), kao i njegovu knjigu Preti per domani [Svećenici za budućnost, Emi, 2009.], a 2014. je u razgovoru s još jednim biskupom misionarom Erwinom Kräutlerom rekao da glede ređenja onih koji nisu pozvani na celibat, ne želi odlučivati sam. Papa je stoga pozvao različite biskupske konferencije da raspravljaju o tim idejama i priprave prijedloge kao odgovor na današnje i buduće izazove, pa i na sve očitije ukupno smanjenje odziva na svećenički poziv u celibatu. To se, dakako, najprije odnosi na sudionike ovogodišnje Sinode biskupa o Amazoniji gdje je djelovao i biskup Kräutler, a budućnost će pokazati hoće li i biskupi nekih drugih krajeva svijeta potražiti slična rješenja. Sigurno je da svi slobodno mogu i trebaju iskazati svoje prijedloge jer ih je na to potaknuo i sam Rimski biskup, a time se i ovaj put vidi Papino nastojanje da sinodalnost i pluralnost mišljenja imaju zajamčeno mjesto u Katoličkoj crkvi.
Tko je Fritz Lobinger?
Fritz je rođen 22. siječnja 1929. u Passauu u Njemačkoj. Za katoličkog svećenika zaređen je 29. lipnja 1955. u Regensburgu. Već kao bogoslov otkrio je poglavarima da osim svećeničkog osjeća i misionarski poziv. Uz prvotno protivljenje ordinarija, 1956. je ipak dobio suglasnost te je otišao u misije u dijecezu Aliwal u Južnoj Africi. U misijama je razvijao pastoralni model „Malih kršćanskih zajednica“ koje su zajednički „lomile Riječ“, odnosno proučavale Bibliju i tako tumačile liturgijsko služenje, organizirale katehezu i različite socijalne aktivnosti. Od 1987. do 2004. bio je biskup Aliwala. Doktorirao je teologiju 1986. godine. Napisao je nekoliko knjiga: Like his brothers and sisters. Ordaining Community Leaders (1998.); Priests for Tomorrow. A plea for teams of “Corinthian Priests” in the parishes (2004.), Teams of Elders. Moving beyond Viri probati (2007.) i Every Community its own Ordained Leaders (2008.). Danas u 91. godini živi u misionarskom samostanu Mariannhill u Durbanu (fratellanza.net).