Foto: © Hart Worx – berufen.de / ilustracija
Svaki šesti svećenik u Njemačkoj dolazi iz inozemstva. To može dovesti do sporova jer se sudaraju vrlo različita samorazumijevanja i poimanja Crkve. Strani pastiri mogu također postaviti nove naglaske u novoj sredini. U svakom slučaju, treba im podrška.
Benedikt Heider
U Njemačkoj djeluje oko 13 000 svećenika, od kojih više od svakog šestog dolazi iz inozemstva. Otprilike polovica od ovih 2 271 stranih svećenika pripada nekoj redovničkoj zajednici. Kad se o njima govori, često se koriste riječi poput “gastarbajteri” ili “uvozni svećenici”. Profesor misiologije Klaus Vellguth vjeruje da biskupi sa stranim svećenicima zapravo moraju popunjavati rupe u osoblju jer im nedostaje svećenika, a to je zbog – kako kaže – pristupa svećeničkom ređenju koje je omogućeno isključivo ljudima u celibatu.
Ursula Hinterberger, službenica za odnose s javnošću u nadbiskupiji München i Freising, inozemne pastire naziva “dobrodošlim dodatkom našem pastoralnom osoblju”.
“Iste dužnosti i obveze”
P. Jis Mangaly upravitelj je župe u nadbiskupiji München i Freising. Prije više od deset godina njegova indijska redovnička zajednica poslala ga je u Njemačku. “Ja sam misionar i radim kao i svaki drugi svećenik u Njemačkoj. Imam iste zadatke i obveze kao i njemački svećenik”, objašnjava. Kao misionar, međutim, također želi postaviti nove impulse i svoju radost vjere unijeti u drugu kulturu.
P. Astery Mushi iz nadbiskupije Köln na sličan način shvaća svoje poslanje. Svećenik iz Tanzanije sebe u Njemačkoj ne doživljava kao stranca, jer je kao redovnički svećenik svugdje kod kuće. “Moj posao je prenijeti svoja uvjerenja u drugu kulturu”, kaže. Baš kao što su europski misionari ugradili vjeru u njegovu domovinu, on bi sada želio svojom vjerom potaknuti oduševljenje u Njemačkoj.
Prije svega, obojica svećenika morala su naučiti puno o njemačkoj kulturi. I tu počinje problem. To je zato što u mnogim biskupijama nedostaju odgovarajuća priprema i pratnja, kritizira misiolog Vellguth. Dok, na primjer, Kölnska nadbiskupija već uredno priprema strane svećenike u svojoj zemlji s “jezičnim i kulturnim” tečajevima, na drugim mjestima često nedostaje potpore.
U nadbiskupiji München i Freising, kao i u Kölnu, velika se važnost pridaje brizi za strane svećenike – prije i tijekom boravka u Njemačkoj. Nakon intervjua za odabir, prate ih i podržavaju u nadbiskupiji u Münchenu “poput bilo kojeg drugog pridošlice u pastoralu”. Budući da strani svećenici u bavarskoj biskupiji gotovo uvijek pripadaju nekoj redovničkoj zajednici, nakon jednogodišnje faze aklimatizacije potiče se i unutarnja mreža među svećenicima. Čak i ako se razlikuju “ovisno o redovničkom poretku”, imali su dobra iskustva, kaže Hinterberger.
Potrebna je temeljna priprema i obuka
Drugi vatikanski koncil u Dekretu o misijskoj djelatnosti Ad Gentes utvrđuje potrebu za temeljitom pripremom i obukom misionara za jezik, kulturu i vjersku praksu zemlje u kojoj su imenovani. U tom kontekstu osnovan je 1971. godine Melanezijski institut u Papui Novoj Gvineji. I danas ga pohađaju razne kršćanske Crkve. Dvadeset godina ranije (1951.) u Južnoj Africi je osnovan pastoralni institut Lumko, koji je nakon Koncila također pogurao provedbu zahtjeva Koncila za osiguranje kvalitete u misijama.
Senzibilizacija misionara na unutarnju vrijednost strane kulture i danas postavlja standarde, kaže profesor misiologije Vellguth. “Nakon odluka Drugog vatikanskog koncila, tamošnji svećenici mjesecima su upoznavali jezik i kulturu te su bili pripremljeni za život i socijalne procese svog novog mjesta djelovanja. To je bio jedini način na koji su mogli svoju službu učiniti ispravnom”. Profesor opisuje ponude Instituta za univerzalnu Crkvu u Frankfurtu. Kao i tamo, stranim svećenicima svugdje treba pružiti priliku da razmisle o očekivanjima i problemima – ne smiju ostati sami.
P. Astery živi i radi u Bonnu. U Njemačku je došao prije jedanaest godina. Čini se da se redovnik dobro snalazi u njemačkoj kulturi. Prije njega u Njemačkoj su već bili redovnička braća iz njegova reda, što mu je znatno olakšalo dolazak, kaže. Naravno, život i pastoral u Europi su različiti, ovdje se sve precizno planira i manje je spontano – ali s tim se dobro uklapa. “Općenito se puno može postići planiranjem i strukturom,” dodaje. S druge strane, otac Mangaly je u Bavarskoj ponekad sumnjičav prema njemačkoj ljubavi prema planiranju. U njegovoj matičnoj zemlji Indiji vjernicima nije potreban sastanak za sve – na primjer da unaprijed razgovaraju o krštenju. Možda zato što svake nedjelje već postoji dva i pol sata kateheze, nagađa.
Kulturne razlike imaju mnogo utjecaja – na primjer na pastoral i slavlje liturgije. Kada se radi s vjernicima u Njemačkoj, to ponekad može dovesti do neugodnih nesporazuma i – u najgorem slučaju – do uvreda. “Jednom su me pitali kakvu to ‘nerazumljivu Misu’ slavim”, kaže Mushi. To ga je povrijedilo. Jer čak i ako svoju vjeru ponekad izrazi drugačije, to ostaje katolička vjera. Takvi su incidenti sve rjeđi, kaže i zadovoljan je što je gospel-kor u njegovoj zajednici u Bonnu potpuno uspio.
Strani svećenici u pravilu doživljavaju priznanje i uvažavanje, kažu u nadbiskupiji München i Freising. Bavarska biskupija predobro zna da je stvarnost pojedinih svećenika posve drugačija. Prije nekoliko godina ondje su se pojavili čak i rasistički incidenti u Zornedingu (2016.). Slučaj iz biskupije Speyer (2020.) bio je sličan. Šef za pastoralne službe u nadbiskupiji Köln nedavno je osudio strukturni rasizam.
“Mnogi se tada osjećaju usamljeno i potišteno”
Za misiologa Vellgutha postoji više čimbenika koji mogu dovesti do zabune. Primjerice, europsko pastoralno djelovanje nema nikakve veze s familijarnošću koju mnogi svećenici poznaju iz svoje domovine. U njihovim matičnim zemljama često postoji “izraženi klerikalizam kojeg ovdje nema”, kaže Vellguth. Ovaj kulturološki šok predstavlja izazov za svećenike i zajednice. “Strani pastiri moraju raditi u okruženju koje nema poseban ugled svećenstva i bez familijarnih struktura u pastoralu. Mnogi se tada osjećaju usamljeno i potišteno”, kaže Vellguth.
Teolog dio krivnje vidi u redovničkoj zajednici. Svećenici koji su došli u Njemačku osigurali su redovničkoj zajednici financijski opstanak. “A takvom praksom pojedini svećenici su izgubljeni.” Nakon kratkog vremena, međutim, svećenici se nađu usamljeni u župnoj kući u Njemačkoj a rijetko “u središtu živahnog zajedničkog života”. Nadbiskupija München i Freising proturječi sumnji na eksploataciju. Budući da su redovnički svećenici dobrovoljno odlučili živjeti u skladu s pravilom redovničke zajednice, poslušnost nadređenima također igra središnju ulogu u njihovoj službi.
Unatoč svim kritikama koje Vellguth iznosi, uvjeren je da Crkva u Njemačkoj može učiti i od stranih svećenika – na primjer na Sinodalnom putu. Katolici u Njemačkoj trebali bi shvatiti da u svom reformskom procesu ne mogu stvoriti rješenja za cijelu Crkvu. Na primjer, glede pitanja svećeničkog ređenja. Strani pastiri mogli bi pomoći usredotočiti se na sveopću Crkvu – tako pluralizam Crkve postaje opipljiv. “Moramo pronaći odgovarajuće strukture za svoje probleme u Njemačkoj – pojedinačna pravna rješenja”, zahtijeva Vellguth. “Strani svećenici razmišljaju o tome je li ono što s pravom želimo uvesti za Njemačku u ovom trenutku ispravno za cijeli svijet”. Na taj se način također može naučiti duhovna pluralnost.
Na pitanje o situaciji u svojoj zemlji, p. Astery prvo sagledava noviju europsku povijest. U Tanzaniji se društvo razvija na sličan način kao u Europi, kaže. Individualizacija se sve više povećava, obitelji više nemaju toliko djece kao nekada. Zbog toga je u njegovoj domovini problematičnije ako dijete želi postati svećenik. Situacija je slična onoj u Europi.
Statistički gledano, manjak svećenika je veći u Africi nego u Europi
Taj se razvoj još ne odražava u crkvenoj statistici: u Aziji i Africi povećava se broj svećenika, kao i broj vjernika. U odnosu na stanovništvo u cjelini, trebalo bi zapravo govoriti o nedostatku svećenika tamo, a ne u Europi, gdje se stalno na to žalimo.
Statistički gledano, afrički svećenik “brine” za oko 5 088 katolika, dok u Europi na svakog svećenika dolazi tek 1 672 katolika – oko trećine. Vellguth ne vjeruje da će se situacija u budućnosti preokrenuti: “Demografske promjene svugdje napreduju”. Afrika i Azija postale su slične srednjoeuropskim uvjetima. “Već postoji masovni pad svećeničkih i redovničkih zvanja u Kerali”, kaže on. Isto se može primijetiti i u nekim afričkim zemljama. Iz tog razloga, on je siguran da model budućnosti nije da se “uvoze svećenici iz drugih zemalja poput legije stranaca”.
Ako se razgovara sa stranim svećenicima i o njima, rasprava se brzo okreće pluralizmu sveopće Crkve. Čak i ako se percepcija sebe i drugih posebno razlikuje, može se reći da je više pluralizma dobro za Crkvu. “Univerzalna Crkva nudi mnoge prednosti za sve uključene”, kaže misiolog Vellguth. Na koncu, i njemački su svećenici odlazili u inozemstvo. Međutim, ne treba zaboraviti da svaki kontekst ima svoju hermeneutiku i istinu. Također, pitanje prijema u svećeništvo, kao i novih oblika prenošenja vjere i kršćanskog života nikako ne bi trebalo maskirati funkcionaliziranjem ljudi kao “gastarbajtera” – to ionako ne uspijeva, upozorava (katholisch.de; fratellanza.net)