Deklaracija Dikasterija za nauk vjere Fiducia supplicans koja otvara mogućnost za blagoslov parova u „neregularnim situacijama“ pokazuje da naši suvremenici u sekulariziranom društvu još uvijek osjećaju potrebu za „posvećivanjem“ važnih životnih trenutaka
Isabelle de Gaulmyn | La Croix
To je u najmanju ruku paradoksalno. Jer Crkva je diskreditirana, u krizi. Ali od Crkve se sve više traži blagoslov. Znakovito je vidjeti da je javnost – ne samo katolička – s odobravanjem primila vatikanski tekst koji dopušta blagoslov „neregularnih“ zajednica, osobito homoseksualnih ili pak rastavljenih parova. Ponad složenog teološkog i liturgijskog aspekta, ovaj tekst odgovara i na dublja očekivanja šire javnosti: antropološku potrebu da se važan trenutak obilježi, da se drugost izrekne pozivanjem na transcendenciju, na priznanje koje ih nadilazi, a koje vjernici i teolozi zovu Bog.
Crkva nije samo institucija sa svojom organizacijom, a time i sa svojim nedostatcima. U očima naših suvremenika Crkva je tu i radi ovoga: ona pruža oblik jamstva za važne životne trenutke. To je još očitije u sekulariziranom društvu u kojem je Bog gotovo odsutan ili pak vrlo dalek. Dokaz tomu je izuzetno kreativno osmišljavanje najrazličitijih vrsta obreda za vjenčanje koji, uzimajući u obzir najrazličitije prohtjeve, želje i vjerske situacije, drže do „svetog“ prostora: obred pod drvetom, gesta prisutnih prijatelja koji blagoslivljaju zajedništvo, šator pretvoren u prijenosni religijski prostor…
Kad se sve mijenja, uz nestalne obiteljske strukture i strah od ne baš tako vedre sutrašnjice s klimatskom krizom, treba li se čuditi da toliki ljudi traže opipljive znakove transcendencije koja ih neće napustiti? Neku vrstu hridine na koju se može osloniti. Papa Franjo, koji dolazi iz Latinske Amerike, uvidio je da ova potraga za Božjom blizinom povezuje društva u kojima je pučka pobožnost vrlo jaka, kao u njegovoj zemlji, s onima iz kojih se Bog potiho udaljio, kao kod nas. Mi zapravo živimo u neopoganskim društvima u kojima religijska praksa ne iscrpljuje sve oblike duhovnosti.
Vidi se do čega je Papi stalo: da Crkva i tamo bude prisutna. Inače na to mjesto dolaze drugi. Potraga za „sakralizirajućim“ alteritetom može vrlo brzo pasti u idolopoklonstvo. Tako blagoslov postaje paravan iza kojeg se traži „osiguranje od svih rizika“, Boga se instrumentalizira traženjem „usluge“ ili se vlastita sloboda stavlja u ruke nekog gurua. Crkva ozbiljno shvaća potrebu za blagoslovom upravo zato da se izbjegnu ovakve konfuzije, zato što uviđa da se i ovdje radi o pitanju spasenja.
Dovoljno je otvoriti Bibliju. Božji blagoslov je znak Saveza, bilo da je riječ o Abrahamu, Mojsiju ili drugim osobama iz Svete Knjige. Savez Boga koji dolazi u susret ljudima, oživljava ih, „podiže iz smrti“. Naime, Krist u Evanđelju ne pristupa ljudima (Zakeju, Mariji Magdaleni itd.) sa stajališta grijeha, nego sa stajališta poziva svake osobe na spasenje, a stoga i na Božji blagoslov. Susret s Kanaankom, ne-Židovkom, koja uporno inzistira da se Isus obrati njoj i njezinoj bolesnoj kćeri, pokazuje da ovo inzistiranje označava prekid s običajima, s ohološću ili još gore, sa šutnjom etabliranih religija. Spasenje je doneseno svima, uključujući strance i „pogane“, stoga im Crkva ne smije okrenuti leđa i nastaviti sama svojim putem. Ovim tekstom Franjo nas podsjeća da u našim postmodernim društvima ova „pučka pobožnost“, ova potreba za Božjom blizinom ima prevagu nad liturgijom, u tom smislu što predstavlja ulazna vrata (la-croix.com, kta; fratellanza.net).
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra