Kontroverze oko blagoslova homoseksualnih parova u Africi i papinska diplomacija prema Ukrajini, svjedoče o promjenama koje se događaju u katoličkom svijetu i koje idu u prilog Juga. Ovo bi trebali uzeti u obzir katolici Starog kontinenta, u Crkvi koju je stoljećima vodila Europa.
Isabelle de Gaulmyn, glavna urednica La Croix
U posljednjih nekoliko mjeseci, barem dva događaja pokazala su razmjere podjela koje nastaju između katoličanstva na Sjeveru i na Jugu: prije svega tekst Dikasterija za nauk vjere koji otvara mogućnost blagoslova za homoseksualne parove (Fiducia supplicans) i koji je jako loše primljen na afričkom kontinentu. A onda i pozicioniranje pape Franje prema ruskoj invaziji na Ukrajinu.
Što se tiče ovog drugog, malo je reći da su izjave argentinskog pape koji je odbio jasno stati na stranu Ukrajine i podržati njen vojni otpor, zasmetale europskim katolicima. Istina, ovaj apsolutni „pacifizam” je u skladu s doktrinom prethodnih papa: Benedikt XV. koji je zagovarao primirje tijekom Prvog svjetskog rata 1914.-1918., bio je kritiziran i s francuske i s njemačke strane. Katolička doktrina nastavila se razvijati, polazeći od definicije „pravednog rata” koji bi bio moralno prihvatljiv, sve do odbijanja bilo kakvog rata, uključujući i oružani otpor. Pavao VI. zavapio je pred Ujedinjenim nacijama: „Nikada više rata”. Papa Franjo nastavio je ovim putem, smatrajući da nema „pravednog rata” i da je svaki rat beskoristan.
Ovo Papino gledište može se također objasniti i time što on dolazi s Juga. Konkretnije, time što je on papa Crkve u kojoj je Jug sada u većini. U njegovoj viziji od sada bi se zacijelo mogla prepoznati većina katolika: radi se o sukobu u kojem Zapad vrlo brzo intervenira, braneći svoje vitalne interese, dok u drugim dijelovima svijeta ne pokazuje istu odlučnost. To je ona poznata optužba za „dvostruke standarde”, koja je još snažnija nakon užasnog bombardiranja stanovništva Gaze od strane Izraela. Izgleda kao da je sukob Rusije i Ukrajine, za jedan dio svijeta, stvar Zapada.
Od sada treba računati s ovom novom ravnotežom unutar Katoličke crkve. Kao Europljani mi smo u manjini, ne samo kao katolici u zapadnom svijetu, nego i kao Zapadnjaci u katoličkom svijetu. Ovu činjenicu potkrepljuje važnost Afrike koja i dalje raste, kao i dinamizam Južne Amerike. No jesmo li doista svjesni što to implicira? Stoljećima, ili barem nakon Carigrada, živjeli smo u vrlo „rimskoj” Crkvi u kojoj su poticaji dolazili iz Zapadne Europe, bilo da se radilo o misijama koje su išle pod ruku s politikom kolonizacije ili o umjetnosti, teologiji, itd. Gravitacijsko središte se promijenilo. Godine 1963., prilikom izbora pape Pavla VI, 68% kardinala izbornika dolazilo je iz Europe. Za izbor pape Franje bilo ih je tek 38%…
Težište Crkve sada je na Jugu. To je nova paradigma za europske katolike. Trebat će prihvatiti da su u manjini. Uostalom, i katolici drugih zemalja jako dugo su bili u manjini. Trebat će se potruditi da svijet gledaju s druge strane, da slušaju i uče od tih Crkava, čak i ako ne misle kao oni. S obzirom na ove datosti, usudimo se reći da katoličanstvo može biti proročko ako uspije sačuvati jedinstvo i sa težištem na južnom dijelu svijeta (la-croix.com; fratellanza.net).
S francuskog prevela: Isusova mala sestra Vesna Zovkić