Kada se u listopadu u Rimu sastane 378 članova svjetske Sinode, među njima će biti i šef Renovabisa dr. sc. Thomas Schwartz. U intervjuu 4. rujna za KNA govori o svojoj tamošnjoj zadaći, Jeruzalemskom apostolskom koncilu kao modelu i Sinodalnom putu. S njim je razgovarala Barbara Just, a intervju prevodimo u cijelosti.
Skupština svjetske Sinode zasjedat će u Vatikanu od 4. do 29. listopada. S pravom glasa sudjelovat će 378 članova, uključujući biskupe i svećenike, te 70 nezaređenih žena i muškaraca. Ali ima i posebnih „gostiju“. Jedan od njih je Thomas Schwartz (59), voditelj njemačke humanitarne organizacije za Istočnu Europu – Renovabis. U intervjuu svećenik Schwartz govori o svom statusu i ulozi Pape.
Poštovani gospodine Schwartz, kako ste dobili poziv na sinodsku skupštinu?
Proljetos sam bio prisutan na kontinentalnoj fazi sinodalnog procesa u Pragu. Predstavnici istočnoeuropskih biskupija zatražili su da se pridruži netko i iz dobrotvorne organizacije Renovabis. Očito sam dobro obavio posao slušanja i posredovanja. Zato što me primijetio kardinal Mario Grech, jedan od glavnih organizatora svjetske Sinode.
Što se očekuje od „gosta“?
Glavno je slušati sudionike. Zbog nepristranosti gosti nemaju pravo glasa i trebali bismo pokušati graditi mostove. Namijenjeni su i onima koji možda na prvi pogled nisu skloni tome. No, ipak im treba dati priliku za razmjenu ideja. Jer Sinoda djeluje samo ako su svi na istom putu.
Je li to Vaše tumačenje zadatka?
Rimski predstavnik rekao mi je da im je važno da sudjelujem kao čovjek u sredini koji može slušati i posredovati. To smo u Renovabisu naučili tijekom godina. Ne radi se o nametanju vlastitih ideja. Umjesto toga, trebalo je zajedno s partnerima razmotriti kako se projekt u dotičnoj zemlji može osmisliti na održiv način za ljude i Crkvu. Prvenstveno sam pozvan kao generalni direktor organizacije za pomoć (Renovabis), a ne kao Thomas Schwartz kao privatna osoba. Vidim ovo kao veliku čast za svoju kuću.
Radni dokument za Sinodu sastoji se od 71 stranice. Jeste li ga već pročitali?
Naravno. „Instrumentum Laboris“ sastoji se od teološkog i metodološkog dijela. Nakon toga slijedi popis pitanja. Tijekom svog odmora pročitao sam i knjižicu od 100 stranica Međunarodne teološke komisije o temi sinodalnosti. Pritom sam postajao svjestan da u Franjinu pontifikatu nastaje uzbudljiv razvoj glede sinodalnosti Crkve.
Što se podrazumijeva pod metodološkim?
Radi se o tome kako treba ići putem. Svakako ne kao u parlamentu gdje se za mišljenje mora tražiti većina. Uzmimo pitanje kako bi žene trebale biti tretirane u Crkvi u budućnosti. Svi kršćani imaju to pitanje, ali daju različite odgovore. Neki imaju posebnu ulogu jer kao biskupi u svojim biskupijama moraju voditi Božji narod i osigurati provedbu onih zajedničkih odgovora koji se traže. Ali to mogu samo s Papom. Jer on osigurava očuvanje jedinstva Crkve.
Što sada?
Ono što je uzbudljivo jest da oba dokumenta podsjećaju na Apostolski sabor u Jeruzalemu opisan u Novom zavjetu. Tamo je svatko imao pravo govoriti i mogao je iznijeti svoje mišljenje, čak i ako se nekome nije sviđalo. Poslije se ipak šutjelo, jer tek tada je Duh Sveti mogao djelovati. Ovo je također bitan element ignacijanske duhovnosti. Ponekad Duh ne govori na uhodan način, već iznenada donosi rješenje koje sami niste vidjeli. No, to funkcionira samo ako odmah sve ne komentirate ili odbacujete, nego šutite, slušate i procesuirate izrečeno.
Apostolski koncil u Jeruzalemu kao uzor sinodalne Crkve?
Bio bi to model pronađen u ranoj Crkvi. No ovo bi se moralo ponovno prakticirati. Zato su čitanje Biblije i bogoslužja sastavni dio Sinode. Predviđena su četiri tjedna – dugo vrijeme. Mole se sudionici da se za to vrijeme ne vraćaju u svoje biskupije. Trebaju se uključiti u susrete, razgovore i rasprave te ih ostaviti kako bi Duh Sveti mogao djelovati u miru. Dobro je da se na ovom sastanku ne donose nikakve odluke. Možete razgovarati bez straha.
Kako se mogu integrirati i brige njemačkog reformskog projekta Sinodalni put?
S obzirom na aferu zlostavljanja i zloporaba, Sinodalni je put tražio odgovore kako se može redizajnirati budućnost Crkve. To je dovelo do strukturalnih pitanja, o kojima su donesene rezolucije, primjerice u pogledu uloge žene ili preispitivanja seksualnosti. Na taj su način postavljene teme koje se tiču ne samo zapadne Europe, nego sveopće Crkve. Bio bih jako sretan da je na Skupštinu pozvana i predsjednica Središnjeg odbora njemačkih katolika i sumoderatorica Sinodalnog puta Irme Stetter-Karp. Tu je barem njezin zamjenik, teolog Thomas Söding.
Oni koji su krenuli putem mogu posrnuti. Koje su posljedice za Crkvu?
Povijest Crkve pokazuje da je bilo neželjenih događaja. Bilo je svađa, čak i prekida relacija. Ali u 2000 godina dogodili su se i novi odlasci. Nakon reformacije dolaze velike ličnosti kao što su Ignacije Loyola, Ivan od Križa i Terezija Avilska. Tako se Crkva nastavila kretati. U nevolji je tražen dobri pastir. Tako vidim i Franju. On će biti prepoznat u budućnosti. U žurnoj situaciji mora nositi one koji su prestali hodati iz straha ili drugih razloga. On ih ne tjera na put, već ih nosi na svojim ramenima. To bi mu trebao u nadolazećim godinama biti pravi jaram (kna; kta; fratellanza.net).