Piše: Andrea Grillo
Dragi Massimo,
Kad sam pročitao tekst tvog posljednjeg istupa na Settimana News pod naslovom „Ženski đakonat, dva opreza” („Il diaconato femminile: due cautele“, vidi OVDJE), nisam želio povjerovati u ono što sam pročitao i iz tog razloga sam ti odlučio pisati otvoreno, da ti kažem svoje potpuno neslaganje. To se ne tiče stvari koje govoriš, već kako ih govoriš. I nije riječ samo o specifičnoj temi, nego o općenitijem načinu razumijevanja tradicije. Posve je razumno da se mogu imati različita mišljenja o stvarima koje ne uključuju konačne istine. Međutim, kako bi podupro svoju tezu, ne ustručavaš se „demonizirati“ i strogo osuđivati svaku mogućnost stvarne promjene. Problem je što ono što nije odlučujuće činiš konačnim i to me ne samo pogađa, već me tjera da ti jasnije kažem što mislim o onome što si napisao.
Prije svega o „oprezu“. Čak si to stavio u naslov i tvoj članak predstavlja dva trenutka opreza. No oprez je sastavni dio razboritosti. Ono što umjesto toga čitam, pod imenom oprez, nije oprez, već strah, ludi strah, koji te nije doveo do razboritosti, nego do nerazboritosti, do kratkih prosudbi, pa i do grubijanskih prosudbi. Koristim ovaj izraz jer ono što me tjera da pišem je reakcija na nepravdu koju možda nisi ni shvatio. Čin je to nepravde prema tradiciji i prije svega prema ženama. Htio bih bolje objasniti razlog svoje reakcije.
Tradicija i novost
Tvoj prvi oprez/strah ne tiče se ništa manje nego tradicije, zapravo. Smatraš da tradiciju treba nametnuti čak i ako je više ne razumijemo. I prije svega ta je tradicija autonomna s obzirom na tumačenje koje joj možemo dati. Prije svega zbog činjenice da ti se svaka instanca koja proizlazi iz „svijeta“ prikazuje, i ti je tako prosuđuješ, kao oblik izdaje tradicije. Budući da si također mnogo toga napisao o Drugom vatikanskom koncilu, ovo me jako čudi: jesi li ikada čuo da se govori o „znakovima vremena“? Možda misliš da je upravo neki oblik „antropocentrizma“ naveo Ivana XXIII. da govori o „ulasku žena u javni prostor“? Možda misliš da Crkva nema što naučiti iz povijesti? Možda je sadržaj Dignitatis humanae i priznavanje vjerske slobode kao općeg načela također antropocentrizam?
Što ti nedostaje da odmah nakon Koncila polako prigrliš Lefebvreove pozicije? Vjerujem da si u prvom iskazanom „oprezu-strahu“ izgubio kontrolu nad riječima koje si upotrijebio te si se doveo u poziciju koja se ne razlikuje od tradicionalizma, kada tradiciju poistovjećuješ s prošlošću. Ne, tradicija je upravo mogućnost novosti. S druge strane, tebi je, čini se, stalo samo da se stvari ne promijene, a ne da budu opravdane.
Jer ti koristiš samo najslabiji argument: „ako nije bilo prije, ne može biti ni danas“. Ali ako za to ne nađeš razlog, ako ne kažeš zašto, nego se sakriješ u puku prošlost, govoriš samo iz straha, ostavljajući po strani i razum i vjeru. Čiji je najgori neprijatelj strah. Ispitajmo bolje srž tvojeg razmišljanja: kažeš, pitanje je razumjeti „kako je tradicija normativna“. Istina.
Ali onda dodaješ da „stvari komplicira“ to što postoji antropocentrična teološka vizija, odnosno, po tvojem mišljenju, teološka perspektiva koja afirmira čovjeka, a niječe Boga. Ovdje postaješ ne samo nepravedan, nego i slijep. Pokušaj pogledati ono što se nije dogodilo u svetom redu, već u ženidbi. Zašto je ritual prstenja, koji je 350 godina bio samo jedan, onaj koji suprug stavlja na prst svoje supruge, 1969. godine postao „razmjena prstenja“? Zbog antropocentričnog pomaka? Ili zato što smo mukotrpno izborili da muškarac i žena, a ne samo muškarac i žena, imaju jednaka prava u obitelji? Zašto ne podereš svoju odjeću zbog ovog gubitka tradicije? Zašto ne reagiraš tako oštro na činjenicu da je Ivan XXIII., u Pacem in terris, prvi papa koji je rekao da izvor ove evolucije nije Sveto pismo ili crkvena tradicija, nego Deklaracija o temeljnim ljudskim pravima? Zašto se ne pridružiš Lefbvreu u osuđivanju ovoga kao „antropocentričnog pada“?
Umjesto toga, radije skrivaš svoj strah od „autoritativne žene“ na crkvenoj razini govoreći da „u katoličanstvu nema zajedničkog stava“. Ni u SAD-u 1860-ih nije postojalo zajedničko stajalište da robovi moraju biti priznati kao ravnopravni građani pred zakonom. Bi li to bio dobar razlog da se ropstvo nastavi? Ovdje oprez znači samo strah. Što za teologa nikad nije dobar savjetnik. Optužuješ one koji govore o „đakonatu žena“ da žele dekonstruirati normativnu vrijednost tradicije. Jer si već zaključio, bez ikakvih dokaza, da je ta tradicija nepomična. Ali ovo je najgori način gledanja na tradiciju.
I nije baš da se puno napreduje slijedeći Papin primjer. Blondel je to shvatio već prije 120 godina, ali ti ustraješ u razmišljanju kao i mnogi teolozi 19. stoljeća, jer uzor po kojem se papa tek krajem 19. stoljeća smatrao apsolutnim suverenom koji u sebi okuplja svu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, moderan je, suviše moderan, način razmišljanja o episkopatu i rimskom biskupu. Naspram tome sakramentalnost episkopata koju je potvrdio Koncil i „sinodalnost“ o kojoj raspravljamo posljednjih godina istinski je ispravak, koji nastoji izaći iz plitkoće apsolutne koncepcije moći.
To nije dekonstrukcija, nego hermeneutika tradicije, koja se može ocijeniti kao „antropocentrizam“ samo ako se umjesto razboritosti prepušta strahu. Stoga tvoj argument mora biti obrnut: smatraš da je svaka izmjena tradicije razdor, što tumačiš kao „popuštanje antropocentrizmu“. Ja kažem da definicija muškarca i žene, nad kojom Crkva nema vlast, redefinira uloge autoriteta u Crkvi. A zadatak je tradicije s velikim T da sluša povijest, a ne da je rekonstruira za radnim stolom. Danas izaziva podjele razmišljati o prosuđivanju crkvene i službene stvarnosti s razumijevanjem muškarca i žene od prije 800 godina. A miješanje vjere s kulturom jednoga doba doista je opasan antropocentrizam, čak i kad se to svečano zaodjeva i sakralizira. Pogreške u prosudbi nikada nisu svete.
Strah od ženskog vodstva u Crkvi
Ali nažalost nisi prestao. Išao si dalje i otišao čak toliko daleko da vjeruješ da bi eventualno otvaranje đakonata ženama bilo nepopravljivo slabljenje samog đakonata. Da bi došao do ovog zaključka, ti prije svega đakonat promatraš na prisilan način, to jest kao svojevrsni „napad“ na naravnu krsnu ministerijalnost.
Govoriš mnoge stvari koje se same po sebi također čine razumnima, ali ih postavljaš na obzor u kojem se đakonat ne smije smatrati „služenjem“, već vodstvom. To je tvoja legitimna vizija, koju ne samo da koristiš dijalektički u odnosu na krsnu službu, već koju potom dovodiš do potpuno neprihvatljivih posljedica kada kažeš: „Po mom mišljenju, ako papa Franjo odluči to odobriti [đakonat i za žene], vjerojatni snažan otpor ženskom vodstvu u Katoličkoj crkvi mogao bi potaknuti da se đakonska služba još više izjednači s onom krsnom. Tako i đakoni i đakonice ne bi imali nikakvu autoritativnu ulogu, nego bi jednostavno bili muškarci i žene koji su se istaknuli svojom službom i koji su stoga nagrađeni ređenjem“.
Ne shvaćaš da iza svih tvojih rezoniranja stoji, na ne previše skriven način, ključni argument kojim je srednji vijek iz temelja isključio svako moguće zaređenje žena: to jest nemogućnost žena da javno obnašaju vodstvo. Tvoj oprez, kojim bi čak želio zaokupiti i Papu, zapravo je rezultat straha i teologije koja je ne samo zastarjela, nego koje se trebamo sramiti. Umjesto toga, ne samo da to ne osporavaš, već to koristiš kao „argument“.
Kažeš, u biti: đakonat je već vrlo slab, unatoč tome što ga imaju „jaki muževi“; ako ga povjerimo slabim ženama, onda ga stvarno želimo pokopati… Ovdje su te strah i predrasude natjerali i napisao si stvari za koje bih se ja osjećao dužnim ispričati svim ženama koje čitaju takav tekst. Oprosti ako ovako kažem: a zar ti trebaju tolike godine proučavanja tradicije, dokumenata i teologije da bi pričao kafanski vic? Teolog govori s najboljom mogućom refleksijom, ali ne dok igra karte (očito samo s tri druga muškarca).
Muzej ili vrt?
Pitam se kako sve ovo možeš shvatiti kao „oprez u tradiciji“. Kvalificirajuću točku pristupa žena đakonatu (jedinom đakonatu zajedničkom za muškarce i žene) treba shvatiti upravo obrnuto. Upravo prisutnost žena u ministerijalnoj službi može omogućiti veliku reinterpretaciju jedne „manje službe“, koja je takva ostala upravo iz više razloga kojih si se uspio prisjetiti, a koji se nalaze upravo u padu „muške rezerve“, ne kao udarac milosti (u pravnom smislu riječi) nego kao dar milosti novog horizonta.
Tradicija može biti zastrašujuća jer je načelo promjene. Ako postane polica osiguranja, samo umirujuća, iskrivljena je i uljuljana. Tradicija mora biti strašna jer je zahtjevna: u središtu je sloboda kojom Duh vodi povijest i pomiče naše planove. Neophodan oprez je stoga sposobnost suočavanja s promjenom koja se nameće, a ne uvijek izmišljanje novih trikova kako bi se ona izbjegla.
Dopusti mi da zaključim slikom. Nakon čitanja tvog teksta pojavljuje se osjećaj potištenosti i zatvorenosti, izlazi se iz muzeja neutješen „mramornim kipovima“ koje je čovjek upravo posjetio. Tradicija je prije vrt, a ne muzej.
Vrt koji može ponovno procvjetati, sve dok se čovjek ne boji sunca, vode, vjetra, životinja, muškaraca i žena. Muzej „štiti“ i „čuva“, ali bez cvijeća i bez plodova; vrt te eksponira i izlaže opasnosti, ali daje cvijeće i voće. Mislim da je antropocentrična teologija ta koja podrazumijeva boravak samo u zatvorenom prostoru muzeja ili ispruženih nogu ispod barskog stola, kartajući samo među muškarcima. Bog je uvijek u opasnosti za život (settimananews.it; fratellanza.net).