Kamo ide Crkva? Svaki dan do izbora novog pape, La Croix diskutira o glavnim izazovima sljedećeg pontifikata s nekom poznatom osobom iz Crkve diljem svijeta. Danas razgovaramo s češkim teologom i sociologom religije Tomášem Halíkom.
Malo Tresca, La Croix, 5. svibnja 2025.
Gubitak kredibiliteta, nezadovoljstvo vjernika, sablazan seksualnog nasilja i duhovnog zlostavljanja, manjinski položaj u društvu u kojem dominiraju nevjera i ateizam… U Vašoj knjizi „Poslijepodne kršćanstva“ postavljate, bez filtera, dijagnozu aktualnog stanja u Crkvi. U kojoj se etapi svoje povijesti ona danas nalazi?
Tomas Halik: U ovoj knjizi na povijest kršćanstva primjenjujem metaforu koju je Carl Gustav Jung koristio u svom tumačenju razvoja osobe: djetinjstvo i mladost su “jutro života”, potom dolazi “podnevna kriza”, kriza srednje dobi, a njezino prevladavanje omogućuje prijelaz u “poslijepodne života”, vrijeme zrelosti. Napisao sam da je predmoderno doba bilo “jutro”, vrijeme izgradnje doktrinarnih i institucionalnih struktura. U slijedećim razdobljima, uključujući prosvjetiteljstvo, moderno doba, sekularizaciju, kritiku religije i nedavne skandale, poljuljale su se mnoge od tih sigurnosti. Sad je vrijeme da se probudimo iz „pospanosti“, da iz kriza učimo i krenemo prema dubljem, zrelijem obliku kršćanstva. A to nije nostalgija za srednjovjekovnim kršćanstvom, ni „kulturološki rat“, ali ni jeftino „progresivno“ prilagođavanje vanjskom svijetu, nego „put prema dubini“.
Kako bi slijedeći papa mogao doprinijeti ovoj preobrazbi?
Napisao sam knjigu fiktivnih pisama upućenih sljedećem “Papi Rafaelu”, koji bi trebao biti ne samo poglavar Katoličke crkve, već i sluga jedinstva svih onih koji žele štovati Boga, ne samo u ovom ili onom svetištu (Crkvi, kulturi, religiji), nego “u Duhu i istini”. Ovo se jedinstvo nikada ne može u povijesti čovječanstva potpuno ostvariti. Možemo biti tek zajednica hodočasnika koji, kroz međusobno slušanje i poštovanje, nastoje proširiti svoje nužno ograničene perspektive i uzajamno se obogatiti svojim razlikama. I uvijek moramo odbacivati iskušenje “kolektivnog narcizma”, ideju da postoje monopolisti koji posjeduju svu istinu.
Ovaj zajednički put (sinodalnost) kojeg je pokrenuo papa Franjo, treba ići dalje od komunikacije unutar same Katoličke crkve i unutar kršćanstva. A to zahtijeva dinamično i procesno razumijevanje Boga koji je “sve u svima”, i koji isto tako, kao neiscrpni misterij, beskonačno nadilazi sve kategorije naših definicija, teorija i koncepata. Razvoj kršćanstva pretpostavlja razumijevanje povijesti Crkve kao “kontinuiranog događaja uskrsnuća”. „Sve veći Krist“ predstavlja i „sve veću Crkvu“, sada ne više u smislu teritorijalnog širenja, nego u duhu neprestanog širenja svojih mentalnih granica i sve dubljeg razumijevanja svog identiteta. Ponavljam: na sinodalni način, kršćanstvo može izaći iz svoje „pospanosti“ i probuditi se za jedno zrelije, „popodnevno“ poglavlje svoje povijesti.
Kakvu ravnotežu Crkva na Zapadu može pronaći između prilagodbe sekulariziranom društvu i očuvanja svoje specifične poruke, a da pritom ne upadne u sterilnu kontra-kulturu ili razvodnjavanje svog identiteta?
Tijekom modernog doba, Crkva je izgubila sposobnost kreativne komunikacije s drugim društvenim sustavima, s obzirom na razvoj znanosti, filozofije i umjetnosti. Na Drugom vatikanskom koncilu pokušala je izaći iz zatvorenog sustava katolicizma prema katolicitetu, prema univerzalnosti, ekumenskoj otvorenosti i dubljoj inkulturaciji kršćanstva u neeuropskim kulturama. Međutim, ovaj pokušaj pomirenja s modernitetom i integracija pozitivnih vrijednosti moderne kulture došao je prekasno, u vrijeme kada se moderno doba bližilo svome kraju. Osim toga, mnogi progresivci su poziv na aggiornamento shvatili površno, kao puko nekritičko prilagođavanje duhu vremena i kao jeftinu rasprodaju tradicije. Tradicionalisti, s druge strane, nisu shvatili da je tradicija živi proces odgovorne rekontekstualizacije i kreativne reinterpretacije vjere, te kontinuirano, sve dublje razumijevanje dinamičnog identiteta kršćanstva.
Oba krila prenaglašavala su institucionalne i doktrinarne strukture, podcjenjujući potrebu za razvojem duboke duhovne dimenzije vjere. Jezik Crkve (u najširem smislu) postao je nerazumljiv izvan jezičnog kruga institucionalne Crkve, a klerikalizam – shvaćanje po kojem se duhovni autoritet temelji na moći – doveo je do skandaloznih slučajeva zloporabe te moći. Sve je to doprinijelo gubitku kredibiliteta Crkve i kontinuiranoj eks-kulturaciji kršćanstva.
Kako uspostaviti autentičan dijalog s duhovnim tražiteljima i onima koji ne vjeruju?
U sve brojnijoj zajednici onih „bez“ (osobe koje se ne identificiraju s organiziranom religijom), potrebno je razlikovati uvjerene ateiste od agnostika, apateiste (ljude ravnodušni prema religiji) od duhovnih tražitelja. U direktnom kontaktu između Crkve i ovih skupina, Crkva ne može koristiti klasične metode poslanja. Dakle, treba započeti sa slušanjem i traženjem zajedničkog puta (syn-hodos, sinodalnost) u duhu enciklike Fratelli tutti. Crkva treba biti sakrament (simbol i učinkoviti instrument) jedinstva ljudskog roda i harmonije čovječanstva s drugim vrstama života na našoj planeti. To će se jedinstvo u potpunosti ostvariti tek in eschato („ne usred povijesti“), ali na tome treba raditi već sada, nadilazeći mentalne i kulturne granice. Pierre Teilhard de Chardin je napisao: „Vjerujem da je Crkva još uvijek dijete. Krist od kojeg živi, neizmjerno je veći od onoga što Crkva uopće može zamisliti.“ (Srce materije). Ova rečenica bit će mi inspiracija za moju slijedeću knjigu.
Porast nacionalizma, populizma… Kako Crkva može nastaviti svoju proročku ulogu u ovoj geopolitičkoj nestabilnosti?
Proročka uloga leži u umijeću čitanja znakova vremena, u sposobnosti teološkog tumačenja aktualnih događaja u društvu i kulturi. To znači tražiti dublje, često skriveno značenje tih događaja, prepoznajući u njima božanski trag. Treba ih razlikovati od njihovog površnog tumačenja, od stila ovog svijeta, Zeitgeista – koji se izražava u ideologijama poput nacionalizma, populizma, prevladavajućeg mišljenja, kojima često manipuliraju populisti i demagozi.
Koji resursi u tome mogu pomoći?
Ignacijanska isusovačka duhovnost, u procesu individualnog promišljanja kršćana, stavlja poseban naglasak na duhovno razlučivanje koje vodi do donošenja odluke. Sada ovu metodologiju duhovnog razlučivanja i čitanja znakova vremena treba primijeniti na život kršćanske zajednice i Crkve u cjelini.
To je ključni element za proces sinodalne obnove kojeg je pokrenuo papa Franjo, proces koji uključuje međusobno slušanje, zajedničko donošenje odluka i dijeljenje odgovornosti. Ova metoda svojim kontemplativnim pristupom stvarnosti predstavlja nadopunu, a ne zamjenu racionalne analize. A to podrazumijeva otvorenost prema aspektima stvarnosti koji često izmiču analizi, koja stvarnost svodi na status quo ili je ograničava na ono što je svjesno, razumljivo u okvirima našeg govora i uobičajenim kategorijama našeg razmišljanja.
A što je s hermeneutikom, znanošću tumačenja tekstova?
Za razliku od fundamentalista, koji misle da znaju Božje nakane i religiju pretvaraju u ideologiju, teološka hermeneutika treba neprestano, ponizno i samokritično, preispitivati i nadilaziti mentalne granice, postavljajući nova pitanja. Bog je neiscrpni misterij, izvor dinamike ovog svijeta koji se neprestano mijenja i preobražava. Isusovi učenici trebaju biti budni, u iščekivanju, otvorena uma i osjetljiva srca. Povijest nije niti slijepi niz slučajnosti, niti produkt samo ljudskih napora, već stalni dijalog i suradnja s Gospodarom povijesti, u kojem naša sposobnost i spremnost da slušamo, razumijemo i pronalazimo odgovore, igraju značajnu ulogu. Bog ne prebiva iza povijesti, nego u njoj.
Katoličanstvo je danas duboko podijeljeno i unutar i između nacionalnih Crkava, između eklezioloških i političkih vizija koje su ponekad teško pomirljive… Je li sinodalni pristup kojeg je zastupao Franjo ovaj jaz povećao ili je pomogao da se zaustavi njegovo daljnje produbljivanje?
Integracija ovih novih elemenata u život Crkve i tokove tradicije, često je bila povezana sa sukobima. Jasno je da će proces sinodalne obnove biti proces s više brzina, proces koji zahtijeva decentralizaciju Crkve, međusobni dijalog, toleranciju i priznavanje legitimnosti različitih oblika kršćanstva. Neke mjesne Crkve spremne su za specifične reforme, druge nisu. Prevelika napetost u odnosu na kulturni kontekst i dominirajući mentalitet, može dovesti do eks-kulturacije kršćanstva. Preveliki konformizam, s druge strane, može dovesti do gubitka identiteta. Traganje za identitetom kršćanstva, usred stalnih promjena u kulturnim kontekstima, to je, dakako, trajna zadaća Crkve (la-croix.com; fratellanza.net).