Foto: Tomáš Halík, pfarrbriefservice.de/Peter Weidemann
Je li korona kazna od Boga? Nema šanse, kaže Tomáš Halík. Međutim, poznati teolog u pandemiji vidi upozorenje: Prazne crkve tijekom lockdowna mogle bi postati slika budućnosti Crkve. Da se to ne bi dogodilo, važno je hrabro se oprostiti od svega što više ne ide. Intervju.
Benedikt Heider
Tomáš Halík u svojoj novoj knjizi Vrijeme praznih crkava pronalazi neobično oštre riječi. Ne mora se mijenjati svijet, već Crkva, piše Halík. Praški teolog kritizira “nedostatak mudrosti” u crkvenom vodstvu. Pogađa ga strah za moć i crkvena egocentričnost, kao i ideja spašavanja Crkve kroz getoizaciju. Oponašanje “predmoderne pobožnosti” za njega je “sramota za žaljenje”. Pa što se mora dogoditi? O tome razgovara s Benediktom Heiderom za katholisch.de. Prijevod ovog opširnog intervjua o krizama i prilikama za Crkvu donosimo u cijelosti.
Gospodine Halík, objavljivali ste svoje propovijedi od početka koronakrize. Čini se da i u krizi možete izvući dobre stvari.
Svaka kriza je izazov i prilika. Pandemija nije izazov samo za društvo već i za Crkvu i vjeru. Crkvi pomaže da razmišlja o patološkim i primitivnim slikama Boga. Moramo se odmaknuti od Boga koji kontrolira svjetsko kazalište poput redatelja ili koji kažnjava grijehe pandemijom. Korona je također kriza neozbiljne pobožnosti.
U svojoj knjizi pišete da je Bog potresao svijet pandemijom. Ali sada kažete da on ipak ne kontrolira svijet. To je proturječno.
Ne, Bog ne djeluje izravno. Ne djeluje mehanički, “odozgo i izvana”. On nadahnjuje ljude, u ljudima djeluje kroz vjeru, nadu i ljubav. Podsjetio sam na Božju prisutnost u solidarnosti ljubavi ljudi tijekom pandemije. To je bilo nešto “sveto”, tu možemo susresti volju i prisutnost Boga. Ne vjerujem u boga osvete prirodnim katastrofama.
Postoji teza da krize vode socijalnim poboljšanjima. U svojoj knjizi pišete da bi odricanje od primanja euharistije zbog korone trebalo dovesti do solidarnosti s ljudima u neredovitim situacijama koje je “Crkva odgurnula od božanskog stola”. Koga imate na umu?
Prije svega, to su kršćani ne-katolici, ali i razvedeni i ponovno vjenčani ljudi. Mislim da se odricanje od euharistije povezano s koronom može shvatiti kao solidarnost s tim ljudima.
Koje su posljedice?
Trebali bismo shvatiti da euharistija nije nagrada, već jačanje za nas slabe i za tražitelje. S druge strane, to ne znači poziv za sve. Ali ne možemo jednostavno isključiti sve koji žive u “neredovitim situacijama”. Među njima su mnogi na putu vjere koji su gladni i čeznu za panis viatorum. U biti, uvijek bismo se trebali usredotočiti na ljude na marginama. Oni koji stoje na rubu često sve vide više i dalje: i prema unutra i prema van.
Tko je još uvijek po strani u Crkvi?
Mnogo je onih koji se ne identificiraju u potpunosti s crkvenim zakonima i crkvenom praksom, a koji se ne osjećaju prihvaćenima. To također uključuje mnoge LGBT osobe. Gledati ljude u “graničnim situacijama” znači proširiti vlastite mentalne granice. Duhovno iskustvo tražitelja mora imati mjesta u Crkvi – ne kao “predvorje za pogane” kako je to predložio Benedikt XVI., to danas više nije dovoljno – već kao obogaćivanje vjere i prakse Crkve.
Kako bi onda mogla izgledati tako obogaćena Crkva?
Teolozi nisu futurolozi, ali: potrebne su promjene. Duhovno produbljivanje i institucionalne promjene. U Njemačkoj je fokus često previše na strukturama. To ne znači da ne trebamo razgovarati o ređenju žena ili celibatu, ali bilo koja autentična reforma treba duhovnu i teološku dubinu.
Što to znači u praksi? Za mjesnu Crkvu?
Nemam nade u to da će svećenici iz istočne Europe, Afrike, Azije ili viri probati održati trenutni župni sustav na životu. Oni ne rješavaju naše probleme. Prvo, Crkva se mora odmaknuti od svog egocentrizma. Župni pastoralni rad pojede previše resursa. Drugo, Crkva se mora odreći fantazme klasične misije. Mnogi su ljudi potpuno pogrešno shvatili zabrinutost Ivana Pavla II. za novu evangelizaciju. Prozelitiziraju poput protestantskih evangelikanih skupina. No to zapravo ne uspijeva. Ono što je sada potrebno jest duhovna pratnja tragatelja – tu leži budućnost Crkve. Nije dovoljno samo zbrinuti vjernike, ali ni rast članstva nije cilj. Respektabilan dijalog i duhovna pratnja potrebni su svima, kao u pastoralu po kategorijama: u vojsci, zatvorima, bolnicama i sveučilištima. Kapelani nisu tu samo za vjernike, već i za sve. Potrebna su nam duhovna središta za susret i razgovor.
To zvuči poput temeljitih promjena. Može li se Katolička crkva sa svojom dugom tradicijom promijeniti na taj način?
Promjena nije laka. Ali Crkva je jedna ecclesia semper reformanda. U povijesti Crkve bilo je toliko promjena paradigmi. Ponekad je bilo jako teško. Ali mi sami danas drugačije razumijemo vjerovanje nego prije tisuću godina. Postoji obveza rekontekstualizacije. To je jedini način da ostanemo vjerni tradiciji. Kontekst moramo shvatiti posve ozbiljno ako želimo zadržati autentičnost. Autentičnost nije u reakcionarnoj nepokretnosti. Moramo se stalno pitati o identitetu kršćanstva: to nije nešto što je dano jednom zauvijek.
To su oštri tonovi. U svojoj knjizi također ćete pronaći vrlo jasne riječi. To nema u svim Vašim knjigama. Je li se Vaš odnos prema Crkvi i tradiciji promijenio?
Ne, moj odnos s tim se nije promijenio. Ali s obzirom na Crkvu, promjena ima. Sve je jasnije koliko su važna iskustva ljudi izvan Crkve. Napokon ih moramo shvatiti ozbiljno. Crkva nije sama sebi svrha. Potrebno je samo više dijaloga i poštovanja. Papa Franjo daje te poticaje.
Koji su to poticaji?
Preobrazba, produbljivanje i pokajanje. Moramo prevladati egocentrizam. Ne samo svi osobno, već i kao Crkva. Crkva se mora odreći svog egocentrizma i “kolektivnog narcizma”. Crkva mora doći do srži. Mora se odmaknuti od institucionalnih interesa moći prema društvu. U Češkoj su pravna i ekonomska sigurnost Crkve dovele do crkvenog egocentrizma. Čineći tako, izgubili smo iz vida odgovornost Crkve za društvo u cjelini. Mora se raditi na onome što Crkva može dati društvu, a ne obrnuto.
“Struktire Crkve toliko su uništene da nije ostalo više od zida plača” – slika je koju koristite u svojoj knjizi. Što je uništeno u Crkvi?
Njezin monopol na vjerovanje. Njezina moć upravljanja vjerom. Vjera je tu, ona je vitalna. Poput rijeke koja traži svoj put kroz zidove crkve.
Tko je uništio Crkvu?
Ona sama sebe, točnije: njena strukturna nesposobnost fleksibilnog reagiranja na promjene u društvu i kulturi. Ali stvari poput zlostavljanja također su uništile Crkvu.
Crkva je strukturirana strogo hijerarhijski. Pa jesu li biskupi zakazali?
To je kvar u sustavu. Papa Franjo s pravom govori o klerikalizmu.
U Njemačkoj biskupi trenutno pokušavaju riješiti neuspjeh sustava zajedno s laicima u procesu reformi. Koji je Vaš savjet za Sinodalni put?
Morate povezati reforme i duhovne temelje.
Cilj su reforme – na primjer i s obzirom na položaj žena u Crkvi. Mislite li na tu reformu?
Uvjeren sam da je sada čas žena. Ne možemo propustiti ovaj trenutak. Crkva je prečesto gubila važan trenutak, “kairos”. U 19. stoljeću izgubila je radničku klasu; zatim mnoge intelektualce kroz svoj jednostrani antimodernizam; mlade u 1960-ima kroz paničnu reakciju na “seksualnu revoluciju”. Sad vidim opasnost od gubitka žena. Njena karizma mora biti više integrirana u služenje.
Što to znači?
Moramo ići korak po korak, u Crkvi je toliko stereotipa i predrasuda. To je vrući krumpir. Svi to znamo. Ovdje prijeti raskol. Za to nam treba mudrost. Mali – vrlo mali – korak bila je ova izjava Pape za lektorat i akolitat.
S jedne strane, kažete da ćemo, ako ne poduzmemo ništa, izgubiti žene. S druge strane, kažete da će, ako nešto poduzmemo, doći do raskola.
Ne, ne baš. Raskol će doći ako sada budemo prebrzi. Reforma pretpostavlja mirno, ali duboko ozračje dijaloga u Crkvi. Na tome moramo sada poraditi. Ustrajno, korak po korak.
Što bi bio sljedeći korak?
Sljedeći korak morale bi biti propovijedi žena.
U Njemačkoj kažu: “Ne možete stajati na jednoj nozi.” Koji je drugi korak?
Tada dolazi đakonat i za žene. To su dva koraka koja se sada mogu učiniti. Ređenje za svećenike teško. S moje strane nema ništa protiv. Argumenti protiv toga me ne uvjeravaju. Kad kažemo da je Isus samo pozivao muškarce, moramo reći i da je Isus samo birao Židove. Ovom logikom ne možemo zarediti ni Slavene, Nijemce ili Kineze. Ali to je pitanje navike, ne stvarno teološko pitanje. Ivan Pavao II. je to odlučio. Ovaj korak nije lak.
Nije lako ili je nemoguće?
Toliko se toga promijenilo u Crkvi. Mnoge stvari protiv kojih je autoritet učiteljstva bio histeričan i ogorčen danas su prirodni dio kršćanske svijesti i crkvenog nauka. Usporedite Syllabus Pija IX. s Gaudium et Spes. To su dva svijeta. Jednostavno se moramo odgovorno nositi s promjenama. Ne uspijeva sve u jednom trenutku.
Pišete o crkvenom odnosu prema rodnoj teoriji da će se za deset godina Crkva na nju osvrtati s istim sramom kao što se osjeća danas čitajući izjave iz 19. stoljeća o slobodi tiska, slobodi savjesti i slobodi religija. Čega ćemo se sramiti za deset godina?
Oh, naša perspektiva je ograničena. Međutim, mislim da je Papa dao veliki zamah Crkvi kao instrumentu za kulturu bratstva. Neki kršćani i crkvene skupine to ne prihvaćaju i smiju mu se. Sramota. Sramit ćemo se što smo imali poticaje pape Franje i nismo ih realizirali. Tako je bilo i s Paktom iz katakombi. Neki su koncilski biskupi imali vrlo važne poticaje za svoju subraću. Nisu bili slušani. Papa Franjo shvatio je nešto od toga u svom vlastitom načinu života. Takvi znakovi utječu na stilove razmišljanja ljudi. Zato nam Bog šalje proroke.
Tko je takav prorok?
Na primjer papa Franjo ili zajednica u Taizéu. Taizé pokazuje: Moramo produbiti i širiti ekumenizam. Suočeni smo s odlukom: postoji li Kulturkampf ili novi ekumenski pokret? (katholisch.de; fratellanza.net).
Tomáš Halík (*1948.) potajno je zaređen za svećenika 1978. godine i bio je bliski suradnik kardinala Tomaseka i Vaclava Havela. Profesor je sociologije i kapelan praške akademske zajednice gdje je temeljito pripremao i krstio više od 200 odraslih osoba. Papa Benedikt XVI. dodijelio mu počasni naslov papinskog prelata. Godine 2010. dobio je nagradu Romano Guardini, a 2014. nagradu Templeton.