Hans Zollner, čelnik Safeguarding instituta na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, u intervjuu za tjednik biskupije Osnabrück govori o učincima münchenskog izvješća, o ponašanju Benedikta XVI. i o tome što sada očekuje od biskupa.
Poznati isusovac i čelnik međunarodnog Safeguarding instituta u Rimu Hans Zollner u novom intervju za njemački tjednik biskupije Osnabrück ponovno izražava svoja očekivanja nakon objave Izvješća o zlostavljanjima u nadbiskupiji München. U intervjuu jasno govori što očekuje od biskupa, Crkve kao i od umirovljenog pape Benedikta XVI.
Što razlikuje izvješće neovisnog odvjetničkog ureda Westpfahl Spilker Wastl (WSW) u nadbiskupiji München-Freising od drugih?
Najvažnija razlika za njemačko govorno područje je u tome, što su saslušani suvremeni svjedoci i žrtve. Za žrtve je najvažnije da se njihov glas čuje. Neophodno je, dakle, da ovo izvješće nadilazi crkveno kao i građansko pravo.
Izvješće je naručila nadbiskupija, ali je ono neovisno. Ipak, mnogi kažu da Crkva ne može provesti istinski neovisnu istragu. Treba li država preuzeti taj zadatak?
Kao što možemo vidjeti iz ovog primjera, nije točna tvrdnja da odvjetnički ured kojeg je naručila Crkva nije mogla provesti neovisnu istragu. U tom pogledu, općenito se ne slažem s time. Ipak, vjerujem da bi bilo potrebno da se država posveti obrazovanju društva u cjelini. Ne bi morala biti uključena samo Katolička nego i Evangelička Crkva, škole Kur’ana, sport, domovi, javne škole i obiteljski kontekst, u kojem se, prema svim stručnjacima, događa najviše nasilja i zlostavljanja.
Veliki zadatak.
Upravo tako. Nekoliko zemalja u kojima je država preuzela obradu u potpunosti, zemlje su anglosaksonskog pravnog sustava kao Australija, Novi Zeland ili pak Engleska. Financiranje je također jedno važno pitanje. Ovakva komisija u Australiji je koštala 528 milijuna dolara, tako da kod ovakvih brojki nisu oprezni samo političari.
Iz pravnih i financijskih razloga nam je, stoga, teško provesti državnu obradu?
U 2020. sam godini pokušao razgovarati s parlamentarcima u Berlinu o mogućem osnivanju jedne tzv. enquete komisije [op. međustranačka radna skupina koju njemački Bundestag osniva za rješavanje opsežnih i značajnih pitanja]. No na političkoj razini postoji velika suzdržanost po tom pitanju. Takva bi komisija inače morala imati odgovarajuća prava. Postoje osobna prava koja se moraju poštivati, i naravno prava glede arhiva. Ne možete se boriti protiv nepravde stvaranjem nove nepravde, kao što se dogodilo u Belgiji prije dvanaest godina.
U Münchenu smo sada vidjeli neovisnu obradu. Ali to nije slučaj u svim biskupijama.
Uglavnom u Kölnu nije išlo tako jednostavno. Ostala izvješća za koja znam, čini se da funkcioniraju na način, da se Crkva ne miješa nakon što je ugovor dodijeljen. Nadbiskupija München-Freising potrošila je mnogo novaca, a stručnjaci, kao što se vidi u izvješću, vrlo oštro kritiziraju biskupiju. Ne vidim kako više postići učinkovitiju neovisnost.
Stručnjaci iz Münchena kažu da je sada vrijeme za pregled, jer su rezultati izvješća slični. Ipak, taj se posao nastavlja u mnogim biskupijama. S kojim ciljem?
Iz situacije s podacima vjerojatno nećemo otkriti neke iznenađujuće stvari. Očituje se, dakle, da je u posljednjih 80 godina bilo optužbi za zlostavljanje tri do pet posto kod dijecezanskih svećenika. Većina zločina dogodila su se 60-ih i/ili 70-ih. Najveća skupina osumnjičenih za zlostavljanje ima između 35 i 50 godina, a među djecom i mladima posvuda postoji velik broj muških žrtava, osobito u ranim godinama. Tu neće biti velikih promjena.
Koja je onda svrha daljnjih izvješća?
Poanta može biti samo u tome da se žrtvama pruži prilika da im se čuje glas. I da se jasno progovori o odgovornima, da se otkrije tko je za što bio odgovoran. To nije lako jer unutar Katoličke crkve postoji ta svojevrsna kultura otklanjanja odgovornosti. Ali se imena onih koji su zataškavali trebaju otkriti.
Odvjetnici su istaknuli kako vrijeme leti, jer počinitelji i žrtve stare i umiru.
To je tako. Naravno, to bi moralo ići puno brže. Ali također se mora biti temeljit i poštivati prava svih strana. Za to treba vremena. Tek četiri godine znamo za pitanje sustavne odgovornosti. Ta svijest nije postojala prije dvanaest godina kada je zlostavljanje na berlinskom “Canisiuskolleg” izazvalo zanimanje javnosti. Koliko dugo se prije ovog događaja većina nas bavila tom temom? Kada je to u Njemačkoj započelo? Prije točno dvanaest godina.
Kako komentirate reakcije odgovornih u Münchenu koje se može pročitati u izvješću?
Ima ljudi koji priznaju greške. Postoje i oni koji žale zbog zlostavljanja, ali ne vide osobnu odgovornost. A ima i onih koji su odbili surađivati u istrazi. Malo je svijesti o preuzimanju osobne odgovornosti u Crkvi. Uglavnom se iskoriste pogodnosti službe, no olako se zanemari da postoji i druga strana. Jedan njemački pomoćni biskup rekao mi je prije deset godina da biti biskup “više nije zabavno”. Biskup Genn iz Münstera danas govori o tome da su biskupi preopterećeni. Upravo zato moramo razmišljati o ulozi biskupa, praktički kao i teološki.
Vidite li da se katolička kultura mijenja?
Nešto se mijenja. Već tri godine imamo zakon koji po prvi put utvrđuje odgovornost biskupa za rješavanje slučajeva zlostavljanja i zataškavanja. Ova je poruka stigla do nekih biskupa i velikog broja redovničkih poglavara. Ali postoji i otpor. U Crkvi postoji tendencija da se mnogi predstavljaju kao mali kotači. Vidite to po biskupima koji kažu da bih htjeli dati ostavku, ali im Papa to, eto, ne dopušta. Umjesto toga, trebali bi biti dovoljno muško i reći: što god Papa sada rekao, ja to više ne mogu i ne želim. Točka!
Kako ocjenjujete ponašanje Pape emeritusa?
Dobro je što je ozbiljno shvatio suočavanje. On je potpisao izjavu na 82 stranice i stoga je za nju odgovoran. Očito su na tome radili ljudi koji su mu učinili medvjeđu uslugu. No, u toj izjavi postoje stvari koje se ne mogu pomiriti s njegovim teološkim stavovima.
Na primjer?
U njegovoj izjavi se navodi da ako svećenik privatno zlostavlja i nije prepoznatljiv kao svećenik, to se ne smije smatrati zlostavljanjem. To je u suprotnosti sa svime što govorimo o svećenicima. Ne mogu odbaciti svoje svećenstvo uklanjanjem svećeničkog kolara oko vrata. Zatim se Zeitgeist iz 1980. navodi kao izgovor za donošenje odluka. Kako se to slaže s činjenicom da je Benedikt XVI. napisao prije tri godine pismo u kojem napada taj duh vremena i navodi ga kao razlog za zlostavljanje 60-ih i 70-ih? Je li i on sam bio zaražen tim Zeitgeistom? Jako se nadam da će se predstaviti odgovornim za sve ono za što je bio odgovoran i vjerodostojno se ispričati.
Crkvu se više puta optužuje da je spora u obradi. Mnogo je već napravljeno, kao što su ova izvješća. Kako se biskupi mogu suprotstaviti ovoj optužbi?
Teško da je ijedna druga institucija u Njemačkoj i svijetu učinila više u borbi protiv seksualnog zlostavljanja od Katoličke crkve, kako u smislu prevencije tako i u obrazovanju i obradi. No dojam javnosti je da se ništa ne pomiče. Njemački biskupi stoga ne mogu izbjeći situaciju da pošalju jasan signal i da ozbiljno slušaju žrtve i ispituju strukture moći. Moraju pokazati da se ne usredotočuju isključivo na sebe i Crkvu, već na poruku.
Koji bi to mogao biti znak?
Kao i u Francuskoj, biskupi su mogli čuti svjedočanstva žrtava na svakom sastanku biskupske konferencije, a zatim sjesti i ući u razgovor s njima. Moglo bi se tu nešto napraviti i u financijskom pogledu. Mogu se, na primjer, osnovati neka mjesta prvog kontakta, odnosno točke u cijeloj zemlji gdje bi žrtve dobile glas i mogućnost izjašnjavanja i gdje bi im se stvarno pomoglo. Katolička crkva mora shvatiti da još uvijek mora uložiti puno više osoblja, vremena i novaca nego ranije.
Jesu li biskupi propustili pravi trenutak za takav znak?
Naravno da bi bilo bolje da je to bilo prije deset godina, ali nismo više u tom vremenu. Vjerodostojnost ponovno stječemo tek kada postoji ispit savjesti, kada se pokažu vjerodostojni znakovi pokajanja, te kada postoji priznanje nepravde i pokušaj ispravljanja. To su četiri elementa valjanog priznanja. Godinama se pitam zašto to zahtijevamo od pojedinaca, a ne primjenjujemo na sebe kao Crkvu (kirchenbote.de, fratellanza.net).