Ima li u Bibliji grešaka?

Kršćani drže da je Bibliju nadahnuo Bog. No, danas znamo da u Bibliji postoji značajan broj povijesnih i znanstvenih netočnosti, mnoštvo grešaka koje svjedoče o njezinom ljudskom porijeklu. Nisu li te spoznaje dokaz neutemeljenosti kršćanske vjere i pomanjkanja vjerodostojnosti Biblije?

Drukčije nego muslimani vjeruju za Kur’an, koji nam ovdje može poslužiti za usporedbu, za Bibliju se uvijek znalo da je nije na Nebu ispisao jedan autor, nego su je razni autori pisali na zemlji, kako to vrlo jasno svjedoče Pavlove poslanice i početak Lukina evanđelja. Iz toga logično slijedi da Biblija nije bez nedostataka i pogrešaka, nejasnoća i zamršenosti, ograničenosti i zabluda. No njezinu istinu ne jamče nepogrešivost i neobmanjivost autora, nego istina sadržaja. Biblija nema, niti joj trebaju, nikakve “izvanjske” božanske legitimacije, nego se ona sama legitimira na temelju svjedočanstava “iznutra” – kao nadahnuće za puninu života.

Biblija je izuzetno složena zbirka dokumenata vjere koji nisu jednostavno Božja objava i riječ, već u ljudskom obliku svjedoče Božju objavu i Riječ. To je u mnogim ljudskim riječima jedna Riječ Božja. Tako Biblija za razliku od Kur’ana nije nikada smatrana neprevodivom, već je gotovo otpočetka korištena u latinskom prijevodu (Vulgata). S Biblijom se nije događalo da bi njena gramatika kasnije određivala jezične standarde, kao što je to opet slučaj s Kur’anom i arapskim jezikom. Kršćanstvo, dakle, nije religija knjige u smislu kako je to islam. Ipak, to izvorno shvaćanje Biblije o njoj samoj nije se u Crkvi uvijek poštivalo pa kršćanstvo nije bilo pošteđeno mnogih konflikata s prirodnim znanostima (od Kopernika do Darwina) koji su nastajali uslijed zabluda o biblijskoj nepogrešivosti.

Tako je u značajnom periodu kršćaske povijesti kod crkvenih autoriteta postojao stav da su biblijski pisci samo pisari Duha Svetog, te stoga pišu na mehanički način, neovisno o svojoj osobnosti. Danas se takav stav zadržao samo kod fundamentalističkih kršćanskih zajednica. Takvo razmišljanje pokazuje nerazumijevanje načina kako Bog surađuje s ljudskom naravi. Bog ne opsjeda čovjeka, niti mu ulazi u um, već surađuje s čovjekom koji mu se otvorio. Svaka drugačija interakcija bila bi suprotna načelu čovjekove slobodne volje. Stoga je logično da se kroz to djelo mogu očitovati i nesavršenosti njegova autora. Danas je prevladana alternativa po kojoj je Biblija ili samo Riječ Božja i stoga obvezatna objava ili samo čovjekova riječ i stoga neobvezatno ljudsko iskustvo. Nasuprot tome, Božja Riječ dostupna je samo u čovjekovoj riječi, božanska objava prenosi se samo ljudskim iskustvom i interpretacijom.

Od evidentnih grešaka u Bibliji su uočene manjkavosti na području biologije (npr. kunić se ubraja u preživače – Lev 11,6), povijesti (u Knjizi o Danijelu stoji da je Baltazar sin Nabukodonozora, a zapravo je on sin Nabonida, četvrtog nasljednika Nabukodonozora), pa i greške u citiranju samih biblijskih knjiga (u Markovu evanđelju 2,26 Isus spominje događaj vezan uz velikog svećenika Abijatara, no riječ je zapravo o svećeniku Ahimeleku iz 1 Sam 21,2-7). Markovo evanđelje također sadrži neke pogrešne geografske podatke, koji su ispravljeni u kasnije napisanim evanđeljima po Luki i Mateju.

Stoga je u Katoličkoj crkvi pojam biblijske nezabludivosti danas napušten. Papinska biblijska komisija u dokumentu Tumačenje Biblije u Crkvi iz 1993. godine to nedvojbeno izriče kada kaže da danas samo biblijski fundamentalizam “neopravdano inzistira na nepogrešivosti detalja u biblijskim tekstovima, posebno u pogledu povijesnih činjenica ili navodnih znanstvenih istina”. No biblijska vjerodostojnost je ostala sačuvana u samoj njenoj biti. To je izrazila konstitucija Drugog vatikanskog koncila Dei Verbum koja u broju 11 kaže da Biblija “sigurno, vjerno i bez zablude poučava istinu … radi našega spasenja…”. Dakle, Biblija je pogrešiva i manjkava u mnogim svojim izričajima, ali je nepogrešiva kao Riječ koja čovjeku otkriva Božju volju i poziva ga na djelovanje. Ili, riječima Karla Rahnera, “s Isusom je dana nova, nenadmašiva blizina Boga koja se pobjedonosno održava sama od sebe i koja se ne može odvojiti od njega, blizina koju on naziva došlim-dolazećim Kraljevstvom Božjim koja čovjeka tjera na eksplicitnu odluku, hoće li ili neće prihvatiti tog tako bliskim postaloga Boga” (Karl Rahner, Temelji kršćanske vjere: Uvod u pojam kršćanstva, Ex libris, Rijeka, 2007., str. 349) (responder).

VIDEO

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.