Čini se da posebna redovnička imena pripadaju redovnicama i redovnicima jednako kao i habit – no ni habit ni ime ne čine redovnika: tradicija je mlađa i raznolikija nego što se misli – a neki povijesni ekscesi danas više ne postoje.
Otac Tarcisius [hrv. Tarzicije] iz opatije Heiligenkreuz (Sveti Križ) zapravo se zove Georg – to su ime kojim su ga krstili njegovi roditelji. Još uvijek katkad čuje da ga zovu Georg – obitelj i prijatelji iz vremena prije nego što se pridružio cistercitima i dalje ga tako zovu, a na osobnoj iskaznici i dalje piše Georg Sztubitz. U Austriji, kao i u većini zemalja, u osobnoj iskaznici ne postoji posebno polje za redovnička imena. “Moje redovničko ime je neuobičajno, ne čujete ga tako često”, kaže. U mladosti je bio glavni ministrant – Tarzicije je zaštitnik oltarskih poslužitelja. “Imao sam, dakle, osobnu poveznicu i svidjelo mi se ime. Pitao sam opata smijem li imati ovo redovničko ime i on je odmah rekao da”, govori p. Tarzicije. Ime nije tako lako spelovati ili slovkati pa ga ljudi najčešće napišu u podsjetnicima na telefonu.
Tradicija usvajanja novog redovničkog imena nije stara koliko i povijest redova. Istina je da je u povijesti Crkve u više navrata bilo primjera da novo ime označava novu fazu u životu vjere – primjerice Šimuna kojemu je Isus dao ime “Kefa”, Petar ili apostola Pavla, koji se prije obraćenja zvao Saul. Ili Winfried, koji je u 8. stoljeću postao apostol Njemačke pod svojim novim imenom Bonifatius. Otprilike u to vrijeme postoje i drugi primjeri drugih redovnika koji su dobili novo ime. No tek u srednjem vijeku promjene imena postaju sve rašireniji fenomen, koji se na kraju etablirao u 15. i 16. stoljeću.
To je iznenadilo i oca Tarzicija. Redovnik se bavio redovničkim imenima u djelu o crkvenoj povijesti, u kojem je razradio podrijetlo i značenje ove tradicije. “To je mnogo slobodnija tradicija nego što sam mislio prije pet ili šest godina kad sam počeo raditi”, kaže on. Redovnik cijeni što se njegova zajednica pridržava te tradicije – ali istodobno naglašava da novo ime nije najvažnije pri ulasku u red.
Pravno ničija zemlja
Na to ukazuje i način na koji Crkva u svom zakonu postupa s redovničkim imenima: naime, uopće ne postoji univerzalni zakon o tom imenu, Codex Iuris Canonici (Zakonik kakonskoga prava) poznaje samo odredbu da krsna imena ne smiju biti u suprotnosti s kršćanskim osjećajima. U najboljem slučaju, redovnička imena regulirana su vlastitim zakonom pojedinih zajednica. Međutim, mnoge konstitucije ne sadrže ništa o redovničkim imenima.
Redovnička imena rijetko su regulirana u svjetovnom pravu: činjenica da je u njemačkoj osobnoj iskaznici predviđeno zasebno polje za umjetnička i redovnička imena međunarodna je iznimka. Stoga u nekoliko zemalja redovnici mogu zaključiti i sekularne pravne poslove sa svojim redovničkim imenom, kao što to sasvim prirodno čine u Njemačkoj. U EU-u 2008. samo su Irska, Nizozemska, Ujedinjeno Kraljevstvo i, pod određenim uvjetima Cipar, ponudili mogućnost umetanja tog imena u osobnu iskaznicu ili putovnicu, jer je njemačka savezna vlada ove godine najavila promjene glede redovničkih i umjetničkih imena.
Velika raznolikost ovisno o redu
Nedostatak pravne osnove u kanonskom pravu dovodi do velikog pluralizma redovničkih imena. Postoje redovi u kojima promjena imena nikada nije bila uobičajena, na primjer isusovci, koji su se od svog osnutka kao zajednica potpuno novog tipa namjerno odrekli nekih karakteristika redovničkoga života – zajedničke korske molitve, habita i redovničkog imena. U mnogim redovima poglavar/ica odlučuje i danas, kao primjerice u Heiligenkreuzu – no tamo već novi redovnici imaju riječ, opat u pravilu slijedi njihove želje. U drugim zajednicama, novi članovi poglavaru prezentiraju popis od tri, od kojih on izabere jedno ime.
Kod dominikanaca redovničko ime je “dobrovoljna, osobna i autonomna odluka”, izvještava meštar novaka njemačkih redovničkih provincija, p. Laurentius Höhn. Tri od četiri novaka odabrali su ime, obično prilikom redovničkog odijevanja. Ime se kasnije može promijeniti – ali to se rijetko događa. “Iskustvo je pokazalo da se krsnoga imena ne odriče prerano te da se redovničko ime ne bira olako”, naglašava p. Laurentius.
“U 19. i 20. stoljeću korištenje redovničkih imena bilo je praktički nehumano”, kaže p. Tarzicije o ovom vremenu, kada su osobito velikom broju redovnika bila potrebna jasna imena – i dodijeljena izvana. To se promijenilo s Koncilom, osobito u ženskim redovima: Iako je ranije bilo uobičajeno da poglavarica bez pitanja odredi redovničko ime, te da se nove sestre posve iznenade kada to saznaju prilikom redovničkog odijevanja, to se od Koncila promijenilo u mnogim zajednicama. Ako se ranije dodjeljivanje imena smatralo vježbom poniznosti, sada je važniji odabir duhovnog modela. Sestra Elisabeth Kralemann, opatica benediktinki u opatiji Engelthal, kaže da je ime nove sestre prilikom redovničkog odijevanja iznenađenje – ali za sestre. Opatica i kandidatica prethodno su o tome razgovarale.
Nakon Koncila došla je velika sloboda
Moguće je i zadržati krsno ime, dodaje opatica. “Ime govori sve za novu fazu života, ali može predstavljati i kontinuitet”, objašnjava ona. Slično je i u samostanu Hegne, sestara milosrdnica Svetog Križa. “Od 1968. dotična je kandidatkinja mogla izraziti svoju želju upravi reda da krsno ime ostane kao sestarsko ili da odabere novo ime”, izvještava sestra Josefa iz Hegnea: “U moje vrijeme voditeljice novicijata, često mi je bilo dirljivo kako su mlade djevojke pronalazile svoju odluku i navodile razloge za nju. Uvijek je postalo vrlo jasno da se radi o nečemu što nije samo ‘promjena imena’, nego da izbor imena ima nešto s osobnim pozivom, da bi trebao biti ili postati poput izabranog sveca, svetice, odnosno da postoji duhovni trag”. Sama je za uzor izabrala Josipa, Marijinog zaručnika.
Sestra Maria Uttenreuther od franjevačkih sestara Dillinger govori slično. Želje su se tamo mogle izražavati do vremena Koncila, ali se nisu mogle uvijek uzeti u obzir – pogotovo jer bi se svako ime u regiji ili zajednici trebalo pojaviti samo jednom. Kad se praksa promijenila, neke od sestara vratile su se svojim krsnim imenima. Danas sestre mogu slobodno birati, a moguće je i duplicirati imena – međutim, sve sestre također imaju i ime Marija.
Želja da se izbjegne dupliciranje imena često je dovodila do čudnih rezultata, osobito u vremenima bogatim redovničkim zvanjima – ne uvijek na radost nositelja imena, koji su ponekad dobivali čudne nove kreacije poput “Agathangelus”. Brat spiritualac, koji je prije Koncila bio poznat pod ovim imenom, bio je jako sretan nakon Koncila kada mu je bilo dopušteno da se naziva “brat Hubert”, javlja glasnogovornica samostana Knechtsteden. Spirituali također razlikuju braću od otaca: Iako očevi nemaju redovničko ime i dobivaju samo dodatnog zaštitnika, braća danas još uvijek mogu slobodno birati hoće li se držati svog krsnog imena ili ne.
Martin Luther nije bio ljubitelj redovničkih imena
Vanjski određena dodjela imena proizvela je potpuno drugačije plodove. Pozivi na marijanske atribute i svetkovine dobro su poznati: Ancilla (sluškinja), Annuntiata (navještena), Assumpta (uznesena), Cordula (djevica, djevojka), Immaculata (besprijekorna), Oblata (predana) i Regina (kraljica) samo su neki primjeri. Osim svetaca, spominjale su se i vrline, primjer je Sofronija, razborita, ili Fides, Spes i Caritas (vjera, nada, ljubav). U slučaju sestara u Dernbachu, ime oca novakinje navodno je davano u ženskom obliku onda kad bi roditelji odbili odobriti ulazak u red, kao neka vrsta naknade. Ponekad su se imenovale cijele kohorte, na primjer abecednim redom – p. Tarzicije čak izvještava o cistercitima u Neuzelleu s imenima Otto, Placidus, Isidorus, Abundus, Oswaldus i tako dalje – opat je dodijelio imena tako da su prva slova bile završne riječi “Salve Regina” rezultiralo bi tako: O pia, o dulcis virgo Maria. “Posljednji novak nazvan je Marianus, nakon kojega je samostan 1817. zatvoren”, piše p. Tarzicije.
Nije ni čudo što su redovnička imena stoga uvijek bila kritizirana – osobito u vrijeme reformacije: Martin Luther nije bio prijatelj redovničkih imena. Malo je poznato da je jedno i sam nosio: Augustin. “Što može biti sramnije ili veće svetogrđe od bacanja krsnog imena zbog habita?”, napisao je pred kraj svog života. Argument krsnog imena izlaže se i danas. Glasnogovornik njemačke provincije kapucina izvještava da je kod njih početkom 1990-ih tradicija redovničkog imena ukinuta. “Danas je to izniman slučaj koji mora biti posebno odobren, a zatim se rješava srednjim imenom, a ne novim imenom”, rekao je glasnogovornik. U konačnici, to se temelji na ozbiljnom shvaćanju teologije krštenja: “Drugim riječima: redovnički život nema prednost nad temeljnim kršćanskim pozivom”.
I otac Tarzicije može naučiti nešto iz ovoga. “I dalje jako cijenim svoje krsno ime”, kaže, čak i ako ga koriste samo obitelj i stari prijatelji. U isto vrijeme zahvalan je na tradiciji svog samostana: “Ali uvijek sam se radovao novom imenu!”,kaže o svojim prvim danima u redu. “Za mene je novo ime znak novog poglavlja u mom životu. Simbol dubljeg nasljedovanja Krista” (Felix Neumann, katholisch.de; fratellanza.net).