Foto: © Canva/picture alliance/ZUMAPRESS.com/Marco Iacobucci/Captital Pictures, Montage: katholisch.de (arhivska)
„Sadržaji kršćanskog nauka praktični su sadržaji. Kršćanska misao o Bogu u sebi je praktična misao; ona ranjava interese onoga koji o njoj želi »samo« razmišljati. … Teologija se mora rastati od svoje društvene nedužnosti.“ – Johann Baptist Metz, Politička teologija
Krešimir Cerovac
Sukob između vjere kao političkog oruđa moći i vjere kao moralne savjesti danas se ne odvija u teološkim učionicama niti namarginama društva. On je u udarnim terminima, na naslovnicama, u kampanjama, na društvenim mrežama. I ima dvije točke gravitacije: Washington i Vatikan. napetost između Donalda Trumpa i pape Lava XIV. nije tek osobni animozitet dvojice moćnih Amerikanaca – jednog u Bijeloj kući, drugog na Petrovoj stolici. Jedna religiju vidi kao alat za mobilizaciju, kao simbolički kapital koji učvršćuje identitet i disciplinira biračko tijelo. Druga religiju vidi kao etičku korekciju, kao glas koji stoji iznad politike i koji ima pravo – i dužnost – reći „ne“ svakoj vlasti, pa i onoj koja se zaklinje u kršćanske vrijednosti.
U središtu sukoba nije pitanje tko je u pravu, nego što je religija: produžena ruka države ili savjest društva. Drugim riječima, vodi se borba između religije kao ideološkog štita i religije kao univerzalnog moralnog kriterija. Ono što se događa između Washingtona i Vatikana samo je najvidljiviji primjer. Ispod površine odvija se mnogo veća bitka: hoće li vjera u modernom društvu biti instrument moći ili kritika moći.
Trumpov napad na papu Lava XIV. u travnju 2026. – kada ga je nazvao „slabim“, optužio da „ugrožava mnoge katolike“ i pritom poručio da preferira papinog brata jer je „totalno MAGA“ – nije bio teološki istup. Bio je to politički signal. Trump je govorio jezikom lojalnosti i transakcije, jezikom u kojem religija vrijedi onoliko koliko služi političkom cilju. Politički komentator Mate Mijić podsjetio je na Trumpovu raniju izjavu da papa „ne bi bio papa da nije bilo njega“. To nije retorički višak, nego ključ za razumijevanje Trumpova pristupa religiji: vjerski autoriteti promatraju se kao politički dužnici, a ne kao moralni korektivi. Od njih se očekuje usklađenost, ne proročki glas. Teološki gledano, riječ je o modelu instrumentalne religije – religija kao simbolički resurs, a ne kao izvor moralnog prosuđivanja. To je suprotno katoličkoj tradiciji, koja Crkvu vidi kao savjest društva, a ne kao produženu ruku vlasti. Zato sukob između Trumpa i Lava XIV. nije osobni obračun, nego ogledni primjer šire borbe: hoće li religija u javnom prostoru biti instrument politike ili kritika politike.
U takvom okviru kršćanski identitet postaje snažno sredstvo političke mobilizacije. Religijski simboli, retorika i vrijednosti uklapaju se u nacionalni i ideološki narativ koji želi ojačati osjećaj zajedništva – i jasno odvojiti tko su ‘naši’ a tko ‘oni’. Nije slučajno da je na Trumpovoj platformi Truth Social objavljena slika generirana umjetnom inteligencijom koja prikazuje američkog predsjednika kao figuru nalik Kristu: instrumentalizacija religije ne ostaje samo na retorici, nego ulazi u simboličku ekonomiju samog identiteta.
U tom okviru religija više ne funkcionira kao prostor transcendencije ili duhovnog iskustva. Njezina se vrijednost mjeri političkom učinkovitošću: sposobnošću da ujedini biračko tijelo, potvrdi postojeći društveni poredak i opravda konkretne odluke. Umjesto da bude izvor univerzalnih etičkih zahtjeva usmjerenih prema svima – pa i prema vlastitim sljedbenicima – religija se svodi na identitetski znak koji razdvaja „nas” i „one druge”. Religiozni jezik prestaje služiti duhovnoj refleksiji i postaje alat političke strategije; svetost se politizira, a polarizacija se produbljuje.
Johann Baptist Metz, katolički teolog, u tome bi vidio ono što je u svojoj političkoj teologiji nazvao najvećom prijetnjom: ne sekularizaciju koja istiskuje vjeru iz javnog prostora, nego onu koja vjeru održava u javnosti, ali je svodi na „buržoasku religiju” – kulturni detalj koji legitimizira postojeći poredak bez ikakve kritičke oštrine prema njemu. On se protivi racionalističkim teodicejama koje pokušavaju opravdati Boga apstraktnim pojmovima, umjesto da se suoče s patnjom žrtava. Riječ je o prilagodbi Evanđelja društvu tako da se uklone sve napetosti između nasljedovanja Krista i života u svijetu, osobito u razvijenim društvima Prvog svijeta.
S druge strane Trumpova zahtjeva za lojalnošću stoji papa Lav XIV. – i to ne kao izolirani glas, nego kao nasljednik jedne vrlo jasne crkvene tradicije. Njegovo odbijanje političke instrumentalizacije nije improvizacija, nego nastavak linije koju su prije njega oblikovali pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Kada Lav XIV. ponavlja: „Ne bojim se Trumpove administracije, niti glasnog govora o evanđeoskoj poruci, za što Crkva i postoji. Nastavit ću glasno govoriti protiv rata, nastojeći promicati mir, dijalog i multilateralizam među državama u potrazi za rješenjima problema”, on zapravo stoji u istom teološkom registru u kojem je papa Ivan Pavao II. odbio podrediti Crkvu komunističkim režimima, a papa Benedikt XVI. logici relativizma i političke funkcionalizacije religije. Papa Ivan Pavao II. je Crkvu vidio kao savjest naroda, ne kao instrument države, a papa Benedikt XVI. je upozoravao da se vjera urušava kad postane „moralni servis“ politike. Papa Lav XIV. nije kolebljiv kada treba poduzeti dramatične korake. Izvanredan dokaz za to vidljiv je iz njegova odbijanja poziva predsjednika Trumpa na obilježavanje 250. obljetnice američke neovisnosti, rekavši da će toga dana posjetiti afričke izbjeglice na Lampedusi i moliti s njima. Vraćajući se u utorak 5. svibnja u Rim nakon boravka u Castel Gandolfu, a aludirajući na Trumpovu optužbu da podržava nuklearni program Irana, Papa je rekao: „Poslanje Crkve jest naviještati Evanđelje i mir. Ako me netko želi kritizirati zbog naviještanja Evanđelja, neka to učini.”
Crkva ne može biti MAGA-religija, kao što nije mogla biti ni državna religija komunizma ni dekor liberalne demokracije. Papa Lav XIV. odbija biti funkcionalan za tuđi politički projekt upravo zato što razumije što bi to za Crkvu značilo. Zato je već u listopadu 2025. migracijsku politiku Trumpove administracije nazvao „nehumanom“. Ne kao politički komentar, nego kao moralni sud koji proizlazi iz iste teološke logike koja je vodila papu Ivana Pavla II. u obrani ljudskog dostojanstva i papu Benedikta XVI. u obrani istine. Papa Lav XIV. time jasno poručuje: Crkva ne pripada nijednoj vlasti. Ona pripada Evanđelju – i zato ostaje slobodna reći „ne“ svakoj politici koja to Evanđelje ugrožava.
Ono što ovaj sukob čini teološki zanimljivim nije samo njegova sadržajna dimenzija – migranti, nuklearno oružje, vanjska politika – nego njegova strukturalna logika. Na djelu su, naime, dva modela sekularizacije koji se odvijaju istovremeno i u suprotnim smjerovima. S jedne strane, Trumpov pristup predstavlja oblik ‘sekularizacije iznutra’: religija nije istisnuta iz javnog prostora, nego je u njemu sačuvana, ali u izmijenjenoj funkciji. Ona postaje imanentna energija za povijesnu borbu, identitetsko gorivo za politički projekt. U toj logici, Civitas Dei tiho se preklapa s određenom nacijom, određenim poretkom, određenom političkom opcijom. Vjera ostaje prisutna, ali kao instrument. S druge strane, papina pozicija pokazuje kako religiozni govor može ostati u javnom prostoru, a da se ipak ne sekularizira na ovaj način. Time religija ne postaje politička ideologija – ali ne postaje ni privatni osjećaj bez javne relevantnosti. Ona ostaje ono što bi trebala biti: moralni orijentir koji može govoriti u javnosti, ali bez toga da bude zarobljen logikom bilo koje vlasti.
Odnos pape Lava XIV. i Donalda Trumpa nije samo politički sukob između dvojice Amerikanaca – otkriva dublje napetosti između moralnog autoriteta Crkve i pragmatike moderne geopolitike. Papa Lav XIV. jasno iznosi dugogodišnje crkveno učenje o ratu, migrantima i općem dobru, ali to čini s autoritetom američkog pape čiji se glas teško može odbaciti kao strani ili irelevantni. Upravo zato ovaj sukob spada među najzanimljivije odnose moći današnjice. Iza konkretnog spora između Trumpa i pape Lava stoji, međutim, nešto dublje: borba za samu definiciju uloge religije u modernom, pluralističkom i sekularnom društvu. Nije ovo rasprava o tome treba li vjera biti prisutna u javnom prostoru – ona jest, i bit će, bez obzira na ishod ovog sukoba. Rasprava je o tome kakva je prisutnost vjerodostojna: smije li religija govoriti vlastitim jezikom i iz vlastite logike, ili mora biti podređena logici moći, nacionalnog interesa i političke korisnosti?
Sloboda politike ne znači odsutnost moralnih vrijednosti, nego odgovornost prema općem dobru, dostojanstvu čovjeka i pravednosti. U dokumentu Sudjelovanje katolika u političkom životu, koji je 2002. objavila tadašnja Kongregacija za nauk Crkve, piše: „Za katolički moralni nauk, legitimna autonomija političke ili građanske sfere od religije i Crkve – ali ne i od morala – vrijednost je koju je Katolička Crkva postigla i priznala te pripada baštini suvremene civilizacije“ (fratellanza.net).