U Dublinu je 12. siječnja objavljen završni Izvještaj povjerenstva koje je istraživalo stanje u domovima za majke i djecu i socijalnim službama koje je vodila Crkva. Istražena je sudbina oko 35.000 djevojaka i žena koje su u domovima bile izložene nehumanim uvjetima i postupcima, djeca su im bila oduzeta i dana na usvajanje a neobično mnogo ih je umrlo – ukupno 9000, što je stopa smrtnosti od 15 posto, daleko viša od nacionalnog prosjeka u tom vremenskom razdoblju. Predsjednik Irske BK Eamon Martin istaknuo je da Izvještaj pokazuje kulturu stigmatizacije i odbacivanja čovjeka i da su se Crkva i društvo duboko ogriješili o žene. Iznimno važnom nam se čini Izjava biskupa Paula Dempseya (r. 1971.) iz male biskupije Achonry na zapadu Irske, koju prevodimo u cijelosti.
+ Paul Dempsey, biskup
Svjestan sam da, dok pišem ove riječi, nemam pojma, niti mogu zamisliti kako je prije samo nekoliko desetljeća moralo biti mladoj djevojci u Irskoj koja bi zatrudnjela izvan braka. Toliko mnogo njih bile su napuštene, napustile su ih njihove obitelji, njihove zajednice, njihove župe, njihovi svećenici, njihova Crkva i muškarci koji su bili odgovorni za njihovu trudnoću. Samoća, sram, strah, tjeskoba, čisti teror… nadilaze moja poimanja. Izvještaj Povjerenstva za istragu domova za majke i djecu ima tri tisuće stranica. Nemoguće mi je obuhvatiti sva pitanja koja ono pokreće. Međutim, općeniti naglasak na stranicama Izvještaja je na društvu koje je bilo hladno i nebrižno. Prelako bismo mogli kriviti “društvo”, ali kao član Crkve i poglavar te Crkve suočavam se s teškom stvarnošću da je to društvo bilo pod dubokim utjecajem Katoličke crkve.
U svojoj isprici redovnice Bon Secours Sisters, koje su vodile Dom za majke i bebe Tuam, izjavile su da “nisu opravdale svoje kršćanstvo”. Čini se da mnogi tijekom tog razdoblja irskog života “nisu opravdali svoje kršćanstvo”, iako smo bili nacija koja se ponosila time što je dobra katolička zemlja. Čini se da smo možda bili dobri katolici, ali nismo bili tako dobri kršćani. Postavljeno je pitanje: “Kako se to moglo dogoditi?” Kako smo mogli biti tako hladni, tako okrutni prema svojim kćerima, sestrama, prijateljicama, susjedama? Jedno od objašnjenja bilo je da je Crkva imala iskrivljen pogled na seksualnost koja se činila njenom opsesijom. Umjesto da na seksualnost gleda kao na prekrasan, sveti dar, koji je stvorio Bog koji ljubi, to se smatralo nečim tajnim i tabu, nečim o čemu se ne smije govoriti. Svakoga, za koga se kroz ljudsku prirodu smatralo da je pogriješio, izbjegavalo se. Činilo se da su grijesi seksualne prirode jedini grijesi koje je netko mogao počiniti, toliko se malo govorilo o drugim nemoralnim pitanjima poput obiteljskog zlostavljanja ili prijevare. Nema sumnje, i uistinu je sramotno, da je Crkva za to vrijeme izgubila fokus, koji bi uvijek trebao biti Krist. Kad se Crkva ne usredotoči na Krista, pojavljuju se sve vrste iskrivljenih praksi. Čini se da je jedna od tih iskrivljenih praksi bila korištenje nezdrave moći nad životima ljudi, posebno u najintimnijim sferama života.
Prošlost, nažalost, ne možemo promijeniti, ali iz nje možemo učiti. Tu bismo, možda, mogli potpiriti malo nade. Tánaiste (irski vice-premijer), Leo Varadkar, izjavio je da “ne bismo smjeli iz vida izgubiti nadu koja je ispričana i u Izvještaju Povjerenstva. Govori se o zemlji koja se promijenila i napredovala, koja je s godinama postajala bolja, ljubaznija i suosjećajnija, puna ljubavi, s manje osuđivanja i manje mizoginije”. Vjerujem da je to općenito točno, no u mom vlastitom služenju tijekom godina naišao sam na mnoge ljude koji žale zbog smjera kojim je krenula naša zemlja. Smatraju da je postala daleko sekularnija, s manje ljudi koji prisustvuju misi, te vjeruju da postoji agenda za oslobađanje društva od utjecaja Crkve. U svjetlu Izvještaja o domovima za majke i djecu te brojnih izvještaja koji su mu prethodili, je li uopće čudo da ljudi želje osloboditi zemlju od Crkve kakvom se pokazala? Vjerujem da postoji još poruka nade za Crkvu. Objava toliko bolnih izvještaja izložila nas je istini. Isus Krist nam govori: “Istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). Važno je priznati da je “sekularni” svijet pozvao Crkvu na odgovornost i natjerao nas da se suočimo s istinom. Sigurno je to dobra stvar i Bog u tome mora biti na djelu?
Prema mom iskustvu, [Irska] Crkva je danas postala poniznija, suosjećajnija zajednica. Više nema nezdravo, nadmoćno shvaćanje sebe nad društvom. Crkva ima svoje učenje, učenje koje je nadahnuo i otkrio Krist, ideal kojem Kristovi sljedbenici teže, ali ga ne postižu uvijek. To je nauk koji se predlaže, a ne nameće. Također je važno navesti da toliko mnogo ljudi u župama, svećenici, sestre, članovi župnih pastoralnih vijeća i brojni drugi dopiru i služe potrebama tolikog broja ljudi na tako velikodušne načine u zajednicama širom današnje zemlje. Njihov je rad presudan za živote tolikih ljudi i treba ga pohvaliti. Naš položaj Crkve nikada nije trebao biti u središtu društva na, kako kaže papa Franjo, “auto-referencijalan” način. Vjerujem da je ovo trenutak temeljnog poziva i izazova za nas kojima je Crkva pri srcu. Postoje opravdane zabrinutosti i strahovi za budućnost, ali moramo se prisjetiti da Crkva ne umire, nego je model Crkve taj koji umire. Proces umiranja je bolan, no potencijal za novi život uvijek daje nadu. Ovo je Kristova Crkva, a ne naša, on je glavni, “mi smo ministri, a ne mesije” kako nas podsjeća sveti Oscar Romero.
Izuzetno je pozitivno što su se u ovom Izvještaju sada čule priče iz stvarnog života, iskustva i boli mnogih. Država se ispričala, kao i redovničke zajednice koje su bili odgovorne. I ja se, kao poglavar Crkve, želim ispričati svima onima koji su bili tretirani na takav nedostojanstven i ponižavajući način. Međutim, kao što je već mnogo puta rečeno, isprike mogu biti lagane, akcija je izazovnija. Nadam se i molim da oni koji žele pronaći svoj pravi identitet koji bi mogao donijeti mir za kojim tragaju mogu dobiti sredstva za to.
Dok zaključujem, ističem jednu zabrinutost. Čuo sam nekoliko političara koji su ovaj tjedan davali izjave o našoj prošlosti te kako se loš tretman žena i djece više nikada ne smije ponoviti. S tim u vezi, tijekom posljednjih nekoliko godina, dok sam radio u župi, bio sam u redovnom kontaktu s ljudima iz Direct Provision Centre. Vidio sam kako su žene, djeca i drugi bili zbijeni u uske životne prostore, u kojima im nedostaje osnovno ljudsko dostojanstvo. Ovih dana razmišljam o njima. Kao što nam je rečeno, ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo promijeniti sadašnjost. Pozivam one koji su na vlasti, u svjetlu Izvještaja o domovima za majke i djecu, da se usredotoče na poboljšanje životnih uvjeta onih koji žive u našim Direct Provision Centres. Zamišljam da bi ova stvarna akcija za poboljšanje kvalitete života majki i djece danas, bila prigodna počast onima koji su u prošlosti patili u domovima za majke i djecu (catholicbishops.ie; fratellanza.net).