Isusova blaženstva i život svećenika

Foto: © Dr. Wilfried Bahnmüller / picture alliance / imageBROKER

Duhovne vježbe za svećenike

Samostan svetih Petra i Pavla, Tuzla (17. – 20. studenoga 2025.)
Branko Jurić

Draga braćo svećenici, subraćo u Kristu i u istom poslanju,

naša se vjera rađa i raste u stvarnosti – zato ne bježimo od nje, nego je želimo gledati Božjim očima. Tema naših duhovnih vježbi, „Isusova blaženstva i život svećenika“, vraća nas u samo središte Isusove poruke, ali i u središte naše svećeničke službe u ovome kraju.

„Religija je opijum za narod.“ Marxova izjava godinama se koristila kao optužba protiv svih religija – i nije bio potpuno u krivu. Religija koja se koristi da bi moćni kontrolirali slabije doista može postati narkotik koji uspavljuje. I među optuženima je posebice , po njemu, bilo kršćanstvo – osobito blaženstva.

Kršćanstvo koje bi tješilo siromašne da trpe sada, jer će im se u raju sve nadoknaditi, bila bi religija koja čovjeka otuđuje od stvarnosti. Kako reći žalosnima, iscrpljenima, ostavljenima – pa i svećeniku koji nosi teret svojih župa, sprovoda, ljudi u svađama, pritisaka i samoće – da su „blaženi“? Kako svećeniku koji je često sam u velikom poslu reći da je „blago njemu“?

Ako bi blaženstva bila samo poziv da sve prihvaćamo u tišini, ona ne bi bila Radosna vijest.
Ali Krist ne govori tako.

Bibličar Alberto Maggi upozorava da je kršćanstvo stoljećima krivo shvaćano kao religija koja siromašnima govori da će im jednom biti bolje, a ništa ne mijenja ovdje i sada. Ali Isus nije došao posvetiti tugu ni nepravdu – došao ih je preobraziti.

Nije došao reći: „Trpite, jednog dana bit će vam uzvraćeno“, nego: „Neka među vama zavlada kraljevstvo Božje već sada.“

Tako i blaženstva ne govore: „Blago siromašnima jer nemaju“, nego: „Blago siromasima duhom“ – onima koji znaju da im sve dolazi od Boga, onima koji se ne oslanjaju na moć, titule, autoritet, pa ni na broj vjernika, nego na snagu Duha.

I tu dolazimo do nas – nas svećenika, koji živimo i radimo na terenu gdje je mnogo očekivanja, a ljudi su često daleko od Crkve, gdje se čuva kult grobova, ali rijetko nedjeljna misa; gdje se voli savjetovati svećenika što i kada treba, ali rijetko preuzeti dio tereta zajednice; gdje nas pogađa samoća, zamor, brzina života, lažne vijesti i osamljenost duša. A ipak – gdje postoji i veliko dobro: solidarnost ljudi kad tko strada, osjećaj zajedništva kad treba pomoći.

U takvom kontekstu blaženstva nisu tekst za „druge“, nego za nas. Blaženstva su ogledalo:
kako živimo svoje poslanje?

Jesmo li siromašni duhom – oslobođeni od potrebe da sve držimo pod kontrolom?

Jesmo li žalosni – ali žalosni s Kristom, a ne u rezignaciji?

Jesmo li krotki – ili nas život uči obrambenim stavovima?

Jesmo li gladni pravednosti – ili samo gladni mira od obaveza?

Jesmo li milosrdni – i prema drugima, i prema sebi?

Jesmo li čista srca – ili srce biva zamoreno, zatrpano, umorno?

Jesmo li mirotvorci – u svijetu koji voli svađu i sudove?

Jesmo li spremni na nerazumijevanje – jer „takve su prije nas progonili“?

Blaženstva nisu ideal za savršene, nego put slobode za one koji žele biti Kristovi – i kad je teško.

Mi, koji smo poslani biti pastiri ovom narodu, pozvani smo biti „siromašni duhom“: spremni učiti, predati teret Bogu, prihvatiti da ne možemo sve, vidjeti ljude Božjim očima – i kad ih na misi nema, a dođu samo po opijelo.

Zato želim da kroz ove duhovne vježbe – prolazeći kroz blaženstva jedno po jedno – dopustimo da ta riječ govori o nama, o našim župama, o našoj Crkvi u Tuzlanskom kraju.

Blaženstva nisu tekst iz davnina; ona su pitanje koje Bog upućuje svakome od nas: „Kako ti, u svojoj župi, u svojoj samoći, u svojoj službi, postaješ siromašan duhom – slobodan da ljubiš?“

Za ovo razmatranje izabrao sam blaženstva po Mateju. Poslušajmo zajedno odlomak iz evanđelja po Mateju (5,1-12):

Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! “Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!“

Kad Matej opisuje početak Isusova govora na gori, on ne piše turistički vodič, nego teološku kartu. Piše: „Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupiše mu učenici.“ Ta gora nije točno određeno mjesto na karti, nego prostor Božjeg susreta. Kao što je Mojsije na Sinaju primio Zakon i donio ga narodu, tako Isus na gori donosi Novi savez – ne na kamenim pločama, nego riječima života.

I tu nailazimo na nešto važno: Isus vidi mnoštvo, ali se ne povlači bježeći od ljudi.
Uziđe na goru – ali ne da pobjegne, nego da pogleda dublje. Da vidi ljude očima Oca.

To je i naš poziv. Ne bježimo od zahtjevnih ljudi, od ispovijedi, od ogovaranja, od napetosti u župi, od tereta pastoralne administracije – nego se penjemo na „goru“ molitve, tišine, Euharistije.
Ne da pobjegnemo, nego da dobijemo pogled s visine.

Isus sjeda – znak učiteljske vlasti. On ne govori s visoka, nego iz blizine. To je i naš model: ne autoritet silom, nego prisutnošću. Ne dominacija, nego služenje.

Evanđelist kaže da Isus „progovori i stane ih naučavati“. U toj jednostavnoj rečenici otkriva se čudo: Isus, Bog s nama, postaje naš Učitelj. To je i naš poziv – ne samo propovijedati, nego otvarati ljudima život, smisao, nadu. Svećenik nije samo onaj tko prenosi znanje, nego onaj čiji se život pretvara u Riječ za druge.

Matej u osam blaženstava sažima cijelo evanđelje. Broj osam označava novi početak – uskrsnuće. I baš to nam treba: novi početak u srcu, u našim župama, u našem pogledu. Danas nema dovoljno svećenika – ali ima dovoljno Duha Svetoga. Nema dovoljno vremena – ali ima dovoljno milosti. Nema uvijek ljudi u crkvi – ali ima Kristove ljubavi za nas i za njih.

I zanimljivo: u izvorniku blaženstva imaju 72 riječi – broj svih naroda. To znači da su dana svima. A nama svećenicima dana su i za nas, i za ljude koji su nam povjereni.

I kao što je Stari savez završavao pozivom da se živi kako bi se bilo sretno, tako Isus završava blaženstva riječima: „Radujte se i kličite!“ To nije poziv na prisilni optimizam, nego na radost vjernosti – radost koja se rađa kad živimo iz Božjeg pogleda.

U svijetu koji nas iscrpljuje, među ljudima koji često očekuju više nego što mogu dati, u službi koja nas ponekad ostavlja samima – Krist nas vraća izvoru: radost dolazi ne od uvjeta, nego od pogleda. A sada ćemo polako ući u svako blaženstvo – jedno po jedno – kao u putokaze koji nas vode prema svećeničkom blaženstvu života u Kristu.

Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko (Mt 5,3)

Kad Isus izgovara prve riječi Govora na gori, otvara vrata cijeloga evanđelja i otkriva temeljni stav koji omogućuje da uopće možemo biti njegovi. Prvo blaženstvo nije slučajno prvo. To je temelj na kojem ćemo poput graditelja kuće na stijeni moći izdržati sve udarce – od vanjskih napada do unutarnjih lomova.

1. „Siromah duhom“ – identitet koji se ne rađa iz slabosti, nego iz slobode

Isus ne govori o onima koje je život slomio, nego o onima koji su slobodno odlučili stati pred Boga praznih ruku. U svijetu u kojem je vrijednost mjerena uspjehom, brojevima, rezultatima i vidljivošću, „siromaštvo duha“ zvuči kao poraz. Ali u evanđelju ono znači pobjedu: pobjedu nad sobom, nad svojim egom, nad nagonima za kontrolom, dokazivanjem, dominacijom.

Za nas svećenike, osobito u našim tuzlanskim prilikama, biti „siromah duhom“ znači dopustiti da nas Bog odvoji od iluzije da sve ovisi o nama. To je težak put – jer živimo u sredini gdje je svećenik često jedina vidljiva crkvena figura, očekivanja su golema, a ljudi se lako navežu na čovjeka, a ne na Krista.
U takvoj klimi lako skliznemo u ulogu „sveznajućeg i svemoćnog“, u zamku da moramo sve riješiti, svima udovoljiti, sve popraviti.

A Isus kaže: Blago siromasima duhom. Drugim riječima: Blago onima koji su slobodni ne biti Bog – jer je Bog već Bog.

2. Svećeničko siromaštvo duha – spašavanje duše od vlastitih očekivanja

Svećenički umor često ne dolazi od prevelikog rada, nego od pogrešnog izvora rada. Ne iscrpljuje nas to što dajemo – iscrpljuje nas to što se bojimo ispasti nedovoljni, neuspješni, zanemareni, neshvaćeni. „Siromah duhom“ ne bježi od odgovornosti, nego bježi od iluzije da njegova vrijednost ovisi o učinku.

To blaženstvo nas brani od nekoliko svećeničkih napasti:

• napasti perfekcionizma – da moramo sve besprijekorno izvesti
• napasti usporedbe – da gledamo druge i pitamo se: „Zašto ja nemam njegove rezultate?“
• napasti kontrole – da sve mora biti po našemu, našim tempom, našom metodom
• napasti lažne samozatajnosti – gdje počinjemo vjerovati da sve ide na naš račun, ne na Božji

„Siromah duhom“ zna da Bog radi i kad on spava, i kad ostane neshvaćen, i kad župa „ne ide naprijed“, i kad ljudi odlaze, odseljavaju, stare ili se ne mijenjaju.

Siromaštvo duha vraća nas čistoj, djetinjoj, evanđeoskoj istini: Ja nisam izvor. Ja sam posuda. A posuda ne mora biti savršena da bi bila puna.

3. U kontekstu našega poslanja

U tuzlanskoj stvarnosti ovo blaženstvo ima svoje specifične boje:

• kada nas iscrpljuju stalni zahtjevi
• kada se godinama borimo s istim podjelama i istim mentalitetima
• kada se u župi čini da se župnik i dva ili pet starosjedilaca vrte u zatvorenom krugu
• kada se osjećamo sami, bez podjele tereta, i kad nema tko preuzeti dio posla u župi
• kada se s nostalgijom gledaju vremena „kad je Crkva bila brojna“, a sada smo maleni, razlomljeni, raseljeni
• kada se trudimo graditi zajednicu, a s druge strane čujemo ogovaranja ili nepovjerenje
• kada nosimo rane svojih obitelji, župnih sukoba, pastoralnih razočaranja

Sve su to plodna tlo za jedno od najljepših Isusovih čuda: da nas učini siromasima duhom, kako bismo postali prostor u koji Bog može uliti svoju snagu.

Ne kraljuje Bog nad našim uspjesima. On kraljuje nad našom poniznošću.

4. Kraljevstvo nebesko kao sadašnjost, ne kao nagrada

Isus ne kaže: „Njima će biti dano.“ Kaže: „Njihovo je.“ Neće doći tek jednog dana. Ono je tu sada.
Odmah. U trenutku kad se odreknemo kontroliranja svega, kraljevstvo Božje postaje stvarnost u našem župnom domu, u sakristiji, u povratku kući nakon napornog dana, u posjetu bolesniku koji ne zna jesmo li došli umorni ili svježi – samo zna da smo došli.

„Siromah duhom“ vidi gdje drugi ne vide: u malenom, u skrivenom, u nesavršenom, u svakodnevnom. A to je polje svećeničke svetosti: ne čuda na pozornici, nego vjernost u zakutku.

5. Svećeničko zajedništvo – bratstvo siromaha duhom

Ako nam išta nedostaje u našoj Crkvi, to je osjećaj da nismo samci na terenu. Siromaštvo duha otvara vrata bratstvu. Kad se prestanemo dokazivati jedni drugima, prestanemo se uspoređivati, prestanemo skrivati svoje ranjivosti – tada postajemo braća.

Siromaštvo duha znači priznati: „Trebaš mi. Trebam te. Nitko od nas ne može sam.“ Nije lako biti svećenik u zemlji koja gubi stanovništvo i bori se s korupcijom – ali postaje lakše kad prestanemo glumiti da jest.

6. Prvo blaženstvo – temelj cijelog svećeničkog puta

Ako propustimo ovo prvo blaženstvo, ostala će biti teška. Ako prigrlimo ovo blaženstvo, ostala će postati dar. Jer tko je „siromah duhom“, taj već živi u Božjoj blizini. On ne čeka kraljevstvo – on ga nosi. „Siromah duhom“ je svećenik čije srce više ne mjeri, ne prosi, ne računa, ne skuplja – nego daje. I zato može biti miran. Može biti slobodan. Može biti radostan. Može biti čovjek evanđelja.

Blago ožalošćenima / potlačenima: oni će se utješiti! (Mt 5,4)

Drugo blaženstvo govori izravno u srce svećeničkog života. Ne kaže Isus: „Blago onima koji se nikada ne rastuže.“ Niti kaže: „Blago onima koji su jaki i ne pokazuju slabost.“ Nego: Blago ožalošćenima. Blago onima koji nose tugu, teret, bol i nepravdu – jer Bog njima dolazi prvi.

1. Ožalošćeni – oni koji ne zatvaraju oči pred stvarnošću

One koje Isus naziva „ožalošćenima“ nisu ljudi koji su jednostavno tužni, nego ljudi čija je duša osjetljiva, čije srce reagira. U biblijskom jeziku, „ožalošćeni“ su oni koji vide nepravdu i ne mogu ostati ravnodušni; oni koji nose bol vlastitog naroda, zajednice, obitelji.

Za svećenika to znači: blago tebi kad te boli nepravda; blago tebi kad te rastužuje podjela; blago tebi kad te žuljaju tuđe rane; blago tebi kad te zamori neosjetljivost ljudi – jer tvoje srce još diše Božjim ritmom. Opasnost počinje onoga dana kad nas više ništa ne može potresti. Kad prestanemo biti ožalošćeni, počinjemo biti cinični.

2. U svećeničkoj svakodnevici – tuga ne smije paralizirati, već otvarati

U našim župama ovo blaženstvo nije teorija. Ono je svakodnevica: kada vidimo kako se mladi iseljavaju i ostavljaju prazne klupe, kada stojimo nad otvorenim grobom i jedva se držimo da ne zaplačemo zajedno s obitelji, kada nas zaboli nepravda: lažna osuđivanja, ogovaranja, nerazumijevanje, kada susretnemo župljane koji su potlačeni siromaštvom, alkoholizmom, ovisnostima, bolestima, kada se trudimo graditi, a sve djeluje krhko, nestabilno, kao da se može rasuti u trenu, kada se suočimo s vlastitim slabostima, padovima, granicama… To su tuge i potlačenosti iz kojih Isus ne želi da bježimo. On ih prepoznaje kao vrata kroz koja može ući. „Oni će se utješiti“ – ne znači: „Doći će trenutak kad će sve nestati.“ Nego: u toj boli, Bog će te pronaći.

3. Božja utjeha nije anestetik nego zahvat

Ljudi često nude površnu utjehu: riječi koje ništa ne mijenjaju, savjete koji zvuče pobožno, ali su prazni. Božja utjeha je drugačija. Isus ne kaže: „Blago ožalošćenima, jer će se oni malo bolje osjećati.“ Nego: „Oni će se utješiti“ – jer će Bog ukloniti uzrok njihove boli. U proroštvu Izaije (Iz 61) Mesija dolazi: da radosnu vijest donese ubogima, da iscijeli srca slomljena; da zarobljenima navijesti slobodu i oslobođenje sužnjevima, da navijesti godinu milosti Gospodnje, da razveseli ožalošćene. Božja utjeha znači promjenu, preokret, oslobađanje. To nije psihološki osjećaj. To je Božje djelovanje.

4. Svećenik – svjedok Božje utjehe, ne vlastite snage

U našim župama često smo mi prvi koji vide nepravdu. Prvi koji ulaze u kuće gdje je tišina teža od riječi. Prvi koji čuju ispovijedi pune ranjenosti. Prvi koji vide praznine obitelji, bračne lomove, dječju tugu, staračku usamljenost. Ali velika je napast da sve to pokušamo nositi sami – i onda se čudimo što pucamo. „Oni će se utješiti“ znači i ovo: Bog ne traži od nas da budemo spasitelji sa Spasiteljem. Traži da dopustimo da On utješi i nas. Svećenik koji ne prima Božju utjehu ne može je davati. Može davati savjet, ali ne život. Može nuditi riječi, ali ne nadu.

5. Blaženstvo ožalošćenih rađa pastira po Isusovu srcu

Kada svećenik dopusti da ga dotakne bol – vlastita i tuđa – on postaje sličan Kristu. Kada dopusti da ga ta bol ne uništi, nego otvori Bogu, postaje prorok. Kada dopusti da mu Bog u toj boli bude blizu, postaje utješitelj. A naši ljudi to trebaju više od svega: ne nekoga tko će biti uvijek jak, nego nekoga tko će biti istinit. Ne svećenika koji ne osjeća ništa, nego svećenika koji sve nosi u Kristu.

6. Temelj: siromaštvo duha

Baš kao što je rečeno– ovo blaženstvo je nemoguće živjeti bez prvoga. Samo „siromah duhom“ može dopustiti da bude ožalošćen, a da ne padne u očaj. Samo tko se isprazni od vlastitih ambicija, može u srce primiti tuđu tugu. Samo tko se odrekne kontrole, može dopustiti da ga Bog utješi. Onaj tko misli da sve mora sam – taj neće nikada dopustiti da ga boli. A tko ne dopušta bol – nikada neće dopustiti ni utjehu.

7. Tuga kao mjesto novog zajedništva

Ovo blaženstvo nas uči da svećenička tuga nije znak neuspjeha, nego poziv na bratstvo. Kad svećenik prizna svoju ranjivost pred braćom, to nije slabost nego milost: jer bratstvo ne nastaje iz snage, nego iz dijeljenih rana. 

Blago krotkima/isključenima: oni će baštiniti zemlju (Mt 5,5)

Dok prva dva blaženstva govore o onima koji biraju siromaštvo duhom i o onima koji trpe nepravdu, treće blaženstvo na prvi pogled može izgledati pomalo paradoksalno: obećava „zemlju“ upravo krotkima. Ali što znači „zemlja“, i tko su ti krotki u životu svećenika?

Evanđelist nas upućuje na Psalam 37: „Zemlju će posjedovati krotki, obilje mira oni će uživati.“ Krotki ovdje nisu pasivni ili bezvoljni ljudi; krotkost nije slabost. To su oni koji su svjesno odlučili ne zadržavati se na vlasti, ne povoditi se za egom, ne koristiti nasilje ili manipulaciju kako bi ostvarili svoje ciljeve. To su svećenici koji ne nastoje nadglasati druge, koji ne reagiraju osvetnički na kritike, koji ne dopuste da ih ego gura u sukobe s vjernicima, kolegama ili samom Crkvom.

U našem tuzlanskom kontekstu, krotkost je teško izboriti. Mnogi od nas susreću ljude koji vole „pametovati“ svećenicima, očekuju previše od Crkve, a sami rijetko sudjeluju u životu zajednice; ljudi koji dolaze na groblja, traže opijela, ali zanemaruju euharistijski život. Tu je i zamor od brzog tempa života, širenje lažnih vijesti, napetost, samoća i pritisci koje nosimo sami, kao svećenici. Krotki su oni koji, unatoč svemu, ne uzvraćaju gorčinom, osvetom, već ostaju u miru i strpljenju.

Uzor u tome nam je Isusov život kao objava Božjih putova. Prije svega, sam život Isusa jest objava – odnosno pretvaranje Božjih načina djelovanja u ljudske geste i ponašanja – i živući etički imperativ za svakoga kršćanina. Isus je živio okružen neprijateljstvom i nasiljem od samog rođenja, kada je, progonjen od Heroda, morao bježati u Egipat (Mt2,13). Tijekom javnog djelovanja bio je neprestano i nepravedno napadan u svojoj časti, a čak je tri puta bio meta pokušaja ubojstva; no on je uzvraćao tako da se povlačio i izbjegavao prijetnju smrću (Lk 4,29-30; Iv 8,59; 10,31-39). U Getsemaniju je, napokon, napadnut i uhićen, te je odlučno odbio svaki pokušaj obrane – iako bi ona zasigurno bila legitimna – (Mt 26,51-54; Lk 22,49-51; Iv 18,10-11), pa je čak i ponovno pričvrstio uho sluzi kojem ga je Petar odsjekao mačem.

Ovo odbijanje da brani sebe i svoja prava nije slučajno: u odbijanju obrane Isus pokazuje svoju poslušnost Očevoj volji (Mt 26,54; Iv 18,11) i svojoj misiji da dade život, pravedan za nepravedne; odbijanjem obrane Isus svjedoči logiku Kraljevstva, logiku suprotnu od one kraljevstava ovoga svijeta (Iv 18,36). U stvarnosti, odbijanje obrane od nepravedne agresije – umiranjem poput nevinog jaganjca – završna je točka i svojevrsna sinteza čitavog Isusova navještaja: on se ne brani oružjem, nego svjedoči istinu.

Njegova logika križa nasuprot je logici nasilja. Tako se ocrtava paradoksalna logika koja upravlja borbom između istine i nasilja – ona spasenjska logika križa koju Petar nije razumio kad je odvraćao Isusa od odlaska u smrt, izazivajući Gospodinovu ogorčenu reakciju: „Nosi se od mene, Sotono! Sablazan si mi, jer ne misliš po Božjem, nego po ljudskom.“ Tada Isus reče svojim učenicima: „Ako tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16,23-24).

Obećanje da će krotki „baštiniti zemlju“ ne znači materijalni posjed, nego dar duhovnog prostora: mir, unutarnju slobodu i pravu vlast nad sobom. To je moć krotkoga svećenika: unatoč pritiscima, izazovima i nesavršenosti svoje zajednice, on ostaje prizemljen, odgovoran i otvoren za Božju volju. Njegova snaga nije u kontroli drugih, nego u sposobnosti služenja, strpljivog slušanja i predanog vodstva koje nije ropstvo ega, nego odraz Božjeg Kraljevstva.

Krotki svećenik, poput Isusa, prepoznaje da se snaga Božjeg djelovanja često očituje kroz nemoć i marginaliziranost. U svijetu gdje moćnici dominiraju, gdje kritika ponekad nadjača pohvalu, gdje su svećenici rijetki i iscrpljeni, krotkost nije pasivnost – ona je hrabar izbor srca koje vjeruje da Bog preobražava slabost u snagu, strpljenje u pravednost, mir u nasljedovanje Krista.

Baštiniti zemlju znači također živjeti u zajedništvu sa svojim kolegama svećenicima: dijeliti brige, molitvu, iskustvo i podršku. Krotkost otvara prostor Božjoj milosti, oslobađa od iskušenja da odgovorimo ljutnjom, gorčinom, osvetom ili manipulacijom, i omogućuje nam da u svom svećeničkom poslanju postanemo istinski prisutni onima kojima služimo, unatoč svim ograničenjima i poteškoćama.

Ovo blaženstvo nas uči da Božje Kraljevstvo djeluje upravo kroz krotke – one koji ne traže vlast niti priznanje, nego koji ostaju u Božjem pogledu, spremni nositi križ svoje službe i služiti u tišini, strpljenju i vjernosti. Krotkost je snaga koja transformira naše svećeničko djelovanje, naš odnos prema zajednici i prema svakom čovjeku: tamo gdje bismo mogli reagirati povrijeđeno ili savjetovati „pravi put“, krotki ostaje vjeran Kristu i ostavlja prostor Božjoj intervenciji.

U životu svećenika, ovo blaženstvo pokazuje da oni koji su isključeni, potisnuti ili obespravljeni – bilo od društva, bilo od vlastite slabosti – ne ostaju napušteni. Baštinit će „zemlju“ kroz Božju milost, jer u krotkosti se otvara prostor za istinsku snagu, pravi autoritet i trajnu unutarnju radost.

Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi (Mt 5,6)

Ovo blaženstvo nadovezuje se na prethodna tri: siromašne duhom, potlačene i krotke. Dok su prvi dobrovoljno ušli u stanje unutarnje slobode i oslobađanja od ega, a potlačeni i krotki već doživljavaju promjenu kroz Božju intervenciju, gladni i žedni pravednosti predstavljaju one koji traže konkretno ostvarenje Božje pravednosti u životu zajednice.

U životu svećenika, glad i žeđ za pravednošću ne znači tražiti vlast, kontrolu ili osobno zadovoljstvo, nego istinsku brigu za pravedne odnose u zajednici, zaštitu slabih i skrbi za one kojima Crkva treba biti podrška. To su svećenici koji ne dopuštaju da nepravednost, sebičnost ili nepravda prolaze neprimijećeno – bilo da se radi o životu pojedinaca u župi, obitelji ili širem društvenom kontekstu.

U Mateju, glad i žeđ simboliziraju i osnovne ljudske potrebe, ali i duboku težnju srca za moralnom i društvenom pravdom. Isus obećava da će se oni nasititi – ne samo u nekoj dalekoj budućnosti, nego u stvarnoj prisutnosti Božjeg Kraljevstva. To kraljevstvo počinje već sada, u životu svećenika koji nastoji ispraviti nepravdu, umiriti konflikte, biti glas onima koji nemaju snage braniti svoja prava i zaštititi dostojanstvo svakog čovjeka.

U našoj tuzlanskoj stvarnosti, u odavno sekulariziranom i djelomično anticrkvenom svijetu, biti gladan i žedan pravednosti može značiti suočiti se s mentalitetom vjernika koji često očekuju previše od svećenika, a premalo sami sudjeluju u životu Crkve; raditi u sredini u kojoj je prisutna tvrdoglavost, pravnički duh i često površno poimanje vjere; susretati se s licemjerjem ili nepravednim kritikama unutar zajednice. Svećenik koji ostaje gladan i žedan pravednosti neće pokleknuti pred tim izazovima, nego će se hrabro postaviti kao svjedok Božje istine i ljubavi.

Isus ne obećava samo ideal ili subjektivni osjećaj ispravnosti. On govori o konkretnom, djelotvornom plodu pravednosti: kad svećenik živi prvo blaženstvo – siromaštvo duhom, stavlja se u službu i oslobađa od sebičnih interesa – tada glad i žeđ za pravednošću postaje ostvariva. To je svakodnevna praksa: pravedna raspodjela vremena i pažnje među vjernicima, poštivanje dostojanstva svake osobe, korektna i ljubazna pastoralna prisutnost, spremnost pružiti riječ utjehe i smiraja.

Ovo blaženstvo također nas uči da prava promjena u Crkvi dolazi kroz konkretna djela u službi drugih – kroz zauzimanje za slabije, kroz pravedno vođenje župe, kroz djelovanje u zajednici koje nadilazi osobne interese ili strah od sukoba. Poput gladnih i žednih za pravednošću u evanđelju, svećenici se hrane Božjom milošću kad vide kako njihova hrabrost, pravednost i predanost plodonosno djeluju u životu ljudi.

Plod ovog blaženstva postaje vidljiv kroz sljedeća tri: milosrđe, čistoću srca i mir. Glad za pravednošću postaje konkretna briga za svakog vjernika, za vjernost Crkvenom poslanju, za očuvanje zajedništva i dostojanstva Božjeg naroda. Kroz glad i žeđ za pravednošću, svećenik ne samo da prepoznaje nepravdu, nego je pozvan da djeluje kao Božji instrument u preobražavanju zajednice, stvarajući uvjete u kojima pravda, milosrđe i mir mogu rasti. To je moguće ako svećenik radi, a ne ljenčari. Moramo raditi barem onoliko koliko rade i drugi zaposleni ljudi.

Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe (Mt 5,7)

U kontekstu prva četiri blaženstva, milosrdni su oni koji svoje unutarnje odluke o siromaštvu duhom, potlačenosti, krotkosti i glad za pravednošću pretaču u konkretna djela ljubavi. Milosrđe u Svetom pismu nije samo osjećaj suosjećanja ili povremena simpatija; to je djelatna i stalna briga za one koji su u potrebi. Isus ne opisuje milosrdnog kao čovjeka koji se ponekad sažali, nego kao onoga koji živi milosrđe kao način postojanja – sve do kraja, kroz male i velike geste, kroz riječi, djela i molitvu.

Za svećenika, milosrđe je srž pastoralnog života. To znači biti prisutan onima koji pate, tješiti ranjena srca, davati nadu onima koji su izgubljeni i nemoćni, stajati uz one koje društvo ili vlastita zajednica zanemaruju. U tuzlanskom kontekstu to može biti iznimno zahtjevno: zajednica je ponekad tvrdoglava, iscrpljena, očekuje puno od svećenika, ali sama ne sudjeluje aktivno u životu Crkve. Svećenik je pozvan da ostane milosrdan unatoč prigovorima, kritici ili napuštenosti, ne tražeći zahvalnost, već služeći vjeri i životu drugih.

Ovo blaženstvo povezuje se s prethodnima: tko je siromašan duhom, tko osjeća tugu i nepravdu, tko je krotak i gladan pravednosti, postaje sposoban darovati milosrđe. Njegova pomoć nije „odozgo prema dolje“ nego solidarna, „sa slabima“ – uzdižući one koji su pali, podupirući nemoćne i ohrabrujući obeshrabrene. Milosrdan svećenik ne traži da bude cijenjen ili poštovan, nego da bude vjeran službi, prisutan u životu ljudi, otvarajući prostor za Božju prisutnost.

Isus obećava: oni koji iskazuju milosrđe zadobit će isto od Boga. To nije puka teorija ili apstraktno obećanje. Bog djeluje kroz milosrdne, tako da oni koji pružaju pomoć i sami bivaju poduprti u svojim slabostima i potrebama. Svećenik koji hrabro i dosljedno živi milosrđe – makar u malim gestama susretljivosti, ispovijedi, utjehe, posjeta ili riječi ohrabrenja – dozvoljava Božjoj ljubavi da se očituje i kroz njega.

U praktičnom smislu za svećenike u pastoralnom životu, ovo blaženstvo znači: biti pažljiv i osjetljiv prema svakom čovjeku, slušati i pomagati bez očekivanja, otvarati prostor zajedništvu, biti sigurna luka u životima svojih vjernika. Milosrđe nije nešto što se dijeli povremeno, nego kontinuirano – u liturgiji, u ispovijedi, u pastoralnom radu, u prisutnosti među ljudima. Bog djeluje kroz milosrdne i nadmašuje sve što sami možemo učiniti, stvarajući već sada stvarnost Kraljevstva Božjeg.

U svijetu u kojem svećenik osjeća umor, kritiku, nepravdu ili izolaciju, ovo blaženstvo je svjetlo i snaga: kroz milosrđe Bog nas hrani, jača i oblikuje nas kao pastire koji ne traže vlast ili moć, nego službu i brigu za život svojih vjernika. Tko je milosrdan, pokazuje da Božje kraljevstvo nije daleko i apstraktno, nego prisutno i djelotvorno – upravo kroz njegove ruke, srce i riječ.

Blago čistima srcem: oni će Boga gledati (Mt 5,8)

Ovo blaženstvo, poput prethodnih, duboko je povezano s prvim – izborom siromaštva duhom i jednostavnosti srca. Čistoća srca ne znači samo vanjsku moralnu ispravnost ili pridržavanje pravila, nego unutarnju prozirnost, iskrenost i čistoću namjere u odnosu prema Bogu i ljudima. U hebrejskoj i židovskoj tradiciji, „srce“ označava centar volje, savjesti i želje, iz kojeg proizlaze naši stavovi, odluke i djelovanja.

Za svećenika, čistoća srca znači da svaka riječ, misa, pastoralni susret, svaki pastoralni savjet i rukovanje s ljudima proizlazi iz iskrenog, neiskvarenog odnosa s Bogom. To znači da u svome srcu ne nosimo sebičnost, pohlepu za priznanjem, frustracije zbog kritika ili želju za moći, nego dopuštamo Bogu da oblikuje našu volju, osjećaje i namjere. Samo tada možemo „gledati Boga“ – ne očima tijela, nego srcem i duhom. Matej, koristeći grčki glagol za „gledati“, ukazuje na sposobnost opažanja Božjih stvarnosti u svakodnevnom životu – prisutnosti, milosti i vodstva.

U kontekstu pastoralnog života kod nas, ovo blaženstvo posebno dobiva težinu: svećenici se svakodnevno suočavaju s kritikama, opterećenjem, očekivanjima i tjeskobom vjernika, s nedostatkom vremena za molitvu i unutarnji mir. Čistoća srca nije izbjegavanje tih izazova, nego sposobnost da srcem ostanemo povezani s Bogom unatoč svemu. To znači služiti bez srdžbe ili ogorčenja, razgovarati i savjetovati iz iskrenosti i ljubavi, a ne zbog vlastitog ega ili pritiska zajednice.

Isus obećava: oni koji imaju čisto srce Boga će gledati. To nije obećanje tek za budući život, nego iskustvo koje se može započeti već sada, u svakodnevnom pastoralnom radu. Bog se ne pojavljuje samo u crkvenim prostorima, u misama ili sakramentima, nego tamo gdje su srca otvorena, jednostavna i vjerno usmjerena prema Njegovoj volji. Psalam 24 nas podsjeća: „Samo onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno može stajati u prisutnosti Gospodnjoj“ (Ps 24,3-4).

Za svećenike, čistoća srca znači i prepoznavanje vlastitih slabosti i grijeha, priznavanje vlastite ovisnosti o Božjoj milosti, te neprekidno nastojanje da se sav rad, misa, pastoralni razgovor i služenje oblikuje unutarnjom transparentnošću. To je ključ za autentičnost u pastoralnom životu: samo čista srca mogu donositi mir, radost i istinsku utjehu ljudima koji traže Boga kroz svećenikovu službu.

Čistoća srca povezuje sva prethodna blaženstva: ona je unutarnja snaga koja omogućuje siromaštvo duhom, hrabrost u patnji, krotkost, glad i žeđ za pravednošću, te djelatno milosrđe. Kroz čisto srce svećenik postaje instrument Božjeg kraljevstva: vidi potrebe, prepoznaje istinu, reagira pravedno i dosljedno te otvara prostor za Božju prisutnost u životima svojih vjernika.

U praksi duhovnih vježbi, ovo blaženstvo nas poziva na stalno preispitivanje vlastitog srca, uklanjanje unutarnjih motiva koji nisu iz ljubavi, te njegovu predanost Bogu. Čistoća srca nije pasivno stanje, nego aktivno bivanje u Božjoj prisutnosti, stalno traženje Njegove volje i spremnost biti refleksija Njegove ljubavi u svakom susretu, riječi i djelu.

Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati (Mt 5,9)

U ovom blaženstvu Isus ne poziva samo na pasivno izbjegavanje sukoba, nego na aktivno, svjesno i hrabro stvaranje mira. Ne radi se o miru kao odsutnosti buke i problema, nego o Božjem miru – šalomu – punini života, sklada i pravednosti koja zahvaća cijelo biće. U hebrejskoj tradiciji šalom znači nutarnju i vanjsku cjelovitost, blagoslov, zdravlje, obnovljenu zajednicu i odnos pomiren s Bogom. Mirotvorci su oni koji svojim životom, riječima i služenjem stvarno doprinose tom Božjem djelu.

Za svećenika, biti mirotvorac znači mnogo više od održavanja reda u župi ili „smirivanja situacija“. Mirotvorac je svećenik koji: u sebi nosi mir, jer ga je primio u susretu s Kristom; prenosi mir, jer ga ne zadržava za sebe; stvara mir, jer ulazi u napetosti, rane i podjele ljudi s evanđeoskom hrabrošću.

Mirotvorac ne bježi od konflikta, nego u njega ulazi s vjerom da Duh Sveti može donijeti pomirenje tamo gdje ljudske snage ne dopiru. U župnom i dekanatskom pastoralnom životu svećenik je svakodnevno posrednik između sukobljenih strana, razočaranih obitelji, međusobno udaljenih susjeda, kolega svećenika s različitim temperamentima, te vjernika koji nose duboke rane iz prošlosti. Upravo tu se rađa svećenička mirotvorna misija: donositi Božji pogled i Božje strpljenje tamo gdje vlada nesigurnost, sumnja ili gorčina.

Isus obećava da će se mirotvorci „sinovima Božjim zvati“. To je iznimno snažna izjava: biti mirotvorac znači sudjelovati u samoj Božjoj naravi. Bog je Onaj koji neprestano obnavlja, iscjeljuje, vraća, pridiže, povezuje. Svećenik koji stvara mir sudjeluje u Božjem djelu – postaje Njegov sin po sličnosti, jer ne traži vlastitu korist, nego dobro drugih; ne radi po logici sile, nego po logici ljubavi; ne reagira impulzivno, nego se vodi Duhom.

Ovo blaženstvo ujedno je i poziv na hrabrost. Biti mirotvorac često znači: izložiti se nerazumijevanju,

riskirati kritiku i odbacivanje, ući u tuđe rane i povijesti, prihvatiti posredničku ulogu koja iscrpljuje.

Ali upravo tu Bog obećava svoju zaštitu: sinovi Božji nisu prepušteni sebi. Bog stoji uz one koji stvaraju mir, jer oni provode Njegov plan, Njegovo srce i Njegovu volju. Milosrđe etimološki dolazi od dvije riječi – imati milo srce.

U kontekstu svakodnevne svećeničke službe, mirotvorstvo uključuje:

mir koji svećenik nosi iz molitve – jer bez nutarnjeg sklada nema autentičnog mirotvorstva;

mir koji unosi u propovijed, izbjegavajući podjele, osude i retoriku straha;

mir koji unosi u pastoralne razgovore, slušajući bez žurbe i predrasuda;

mir koji gradi među suradnicima, potičući povjerenje, suradnju i bratski odnos;

mir koji pronosi u zajednici, osobito tamo gdje postoje stare rane, nacionalne i povijesne napetosti, generacijske podjele ili sukobi iz prošlosti.

Svećenik je mirotvorac ne zato što uvijek sve „riješi“, nego zato što uvijek ostaje Božji sin u situacijama gdje drugi biraju strah, tvrdokornost ili osvetu. Njegova prisutnost i riječ mogu postati mjesto susreta, razumijevanja i obraćenja.

Mirotvorstvo je, u konačnici, sakramentalni stil: svećenik koji slavi pomirenje, Euharistiju i druge sakramente te blagoslovine, postaje trajni nositelj Božjeg mira u svijetu koji žudi za smirajem, sigurnošću i nadom.

Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je Kraljevstvo nebesko (Mt 5,10)

Ovo posljednje blaženstvo je vrhunac svih prethodnih. Ono je pečat koji Isus stavlja na put učenika: tko ozbiljno prihvati put siromaštva duhom, krotkosti, milosrđa, čistoće srca i mirotvorstva – prije ili kasnije naići će na otpor. Jer svjetlo uvijek izaziva reakciju u tami. Pravednost o kojoj Isus govori nije moralna strogoća niti farizejska perfekcija, nego vjernost Bogu i služenje ljudima, osobito malenima, ranjenima i zaboravljenima.

Za svećenika, progon zbog pravednosti najčešće ne dolazi u obliku fizičkog nasilja, nego u mnogo suptilnijim formama: nerazumijevanje, prigovori, ogovaranja, omalovažavanje, pritisci, administrativni problemi, lažne optužbe, unutarnje borbe, pa čak i samoća koja prati vjernu službu. Svećenik koji ozbiljno shvati svoje poslanje brzo spoznaje da put pravednosti zna biti uski put – ali upravo taj put vodi u Kraljevstvo.

Isus obećava nešto izvanredno: oni koji su progonjeni zbog pravednosti ne moraju čekati nebo – Kraljevstvo je već njihovo. Odmah. Već sada. Prisutno u srcu koje ostaje vjerno Bogu i čovjeku.

Što je za svećenika “progon zbog pravednosti”?

• kada štiti slabe, a moćni mu to zamjeraju;
• kada ne pristaje na kompromis savjesti ni zbog ugodnosti ni zbog popularnosti;
• kada brani dostojanstvo sakramenata i liturgije, a bude ismijan kao “pretjeran”;
• kada mirno, ali čvrsto odbija manipulacije, izvrtanja, interesne pritiske;
• kada se zauzima za istinu, makar ga to koštalo reputacije;
• kada ostane vjeran svojoj službi i braći svećenicima, i kad je teško i kad je nezahvalno;
• kada ljubi ljude, i onda kad mu oni ne uzvraćaju istom mjerom.

Često se dogodi da svećenik ostane sam u određenim situacijama – ne zato što je u krivu, nego zato što je u pravu. Put pravednosti je put križa. Ali i put uskrsnuća.

Pravednost koja se progoni potječe iz siromaštva duhom.

Matej namjerno spaja prvo i posljednje blaženstvo istom nagradom: „njihovo je Kraljevstvo nebesko“. To znači:

• isti oni koji su ponizili sebe pred Bogom (siromašni duhom)
• bit će oni koji će radi te poniznosti doživjeti protivljenje, a upravo ti isti ljudi ulaze u Kraljevstvo još za života.

Svećenička služba izabrana u duhu prvog blaženstva – kao služenje, ne kao čast – neizbježno dovodi do posljednjeg blaženstva.

„Šaljem vas kao ovce među vukove“ (Mt 10,16). Svećenik dobro razumije ove riječi. Ne zbog dramatičnosti, nego zbog stvarnosti: svaki dan uđe u živote ljudi koji nose rane, strahove, očekivanja i pritiske. Često se od svećenika traži da bude sve: i sudac i posrednik, i psiholog i učitelj, i krizni menadžer i duhovni otac, i tješitelj i organizator, i prorok i administrator.

U tom složenom prostoru, vjernost pravednosti može dovesti do nerazumijevanja i odbijanja. Ali Krist kaže: ne bojte se. Bog daje snagu da ostanemo nenasilni poput janjeta – a ne da postanemo vukovi kao reakcija na vukove. Blaženstvo progonjenih je izvor nutarnje slobode.

Ovo blaženstvo oslobađa svećenika od straha: od toga što će ljudi misliti, od toga hoće li ga netko krivo shvatiti, od toga hoće li mu se zajednica odužiti, od toga hoće li biti nagrađen ili zaboravljen. Jer nagrada je već tu: Kraljevstvo. To znači: Božja prisutnost. Božje vodstvo. Božji mir. Božje priznanje. Tamo gdje svećenik trpi radi pravednosti, Bog mu postaje najbliži.

Svećenik je često pozvan donositi kraljevstvo usred: nedosljednih struktura, teških pastoralnih situacija, župnih „mikro-političkih“ napetosti, opterećenih odnosa, birokratskih apsurda, umora, neprospavanih noći.

Ali upravo u tim trenucima Isus tiho govori: „Vaše je Kraljevstvo nebesko. Ne bojte se. Ne odustajte.“ I zato svećenik može ostati miran i ustrajan. Ne zato što ima nadljudske moći, nego zato što zna da nije sam. 

Bog stoji uz one koji trpe radi pravednosti, i iz tih rana izrasta najveća plodnost njihove službe. Blaženstva nas pozivaju na radikalnu promjenu društva i župnih zajednica, na Kraljevstvo Božje koje je ovdje i sada. U društvu kojim vladaju tri prokleta glagola – imati, uzdizati se, zapovijedati – koja izazivaju među ljudima sukob, mržnju i nepravdu, Isus predlaže alternativu – Kraljevstvo Božje. To je prostor gdje umjesto pohlepe za stalnim stjecanjem vlada dijeljenje, gdje umjesto uzdizanja iznad drugih dolazi spuštanje uz posljednje, i gdje umjesto želje za zapovijedanjem postoji radost služenja.

Svećenički put kroz Blaženstva – hod iznutra prema van

Na kraju ovog puta kroz Blaženstva, pred nama stoji jednostavna, ali zahtjevna istina: Blaženstva ne govore o idealnim ljudima, nego o mogućim ljudima. Ne o herojima, nego o učenicima. Ne o nekom drugom vremenu, nego o sadašnjem trenutku.

Svetost ne počinje u izvanrednim situacijama, nego u onome što nam je svakodnevno na dohvat ruke – u vlastitom srcu, u malim odlukama, u susretima koji se ponavljaju, u ranjivosti koju ne možemo zaobići.

Svećenik je čovjek kojemu je povjerena ne samo Riječ, nego i stil života koji tu Riječ utjelovljuje. Blaženstva nisu program aktivizma ni poziv na moralnu strogost; ona su unutarnji kompas, nježni i odlučni, koji vodi čovjeka natrag k Bogu, a onda čovjeka vraća drugima – pročišćena srca, slobodna duha, očišćenih motiva.

Blaženstva nam otkrivaju da se Kraljevstvo Božje ne uvodi snagom, nego prisutnošću; ne vlastitom moći, nego poslušnošću Duhu; ne nametanjem, nego služenjem.

Svećenik tu dinamiku poznaje bolje nego bilo tko: ne živi od rezultata, nego od vjernosti; ne od uspjeha, nego od predanosti; ne od priznanja, nego od povjerenja koje je stavio u Krista.

Na kraju ovog razmatranja treba reći i nešto što se možda premalo čuje: Blaženstva su Isusov portret.

On je siromašan, on je krotak, on je milosrdan, čist srcem, mirotvorac, on je progonjen – i u Njemu se sve te riječi pretvaraju u lice.

Stoga je najveći plod ovih dana možda ne toliko razumjeti Blaženstva, koliko dopustiti da nam se Isusovo lice ureže u dušu, u pamćenje, u način na koji gledamo jedni druge.

Svećenik postaje vjerodostojan ne zato što je savršen, nego zato što u sebi nosi trag tog Lica – trag susreta, trag ovisnosti o Bogu, trag sile koja se očituje u slabosti.

Upravo taj trag čini da se u njegovoj blizini ljudi osjećaju viđeni, saslušani, zaštićeni, voljeni. I možda je to najskrovitiji dar Blaženstava: da svećenik postaje čovjek kod kojega drugi mogu odahnuti.

A kada ljudi mogu odahnuti kod svećenika, to znači da je već počelo Kraljevstvo. Ne negdje daleko, nego tu – u njegovoj župi, u njegovoj osobi, u njegovom hodu, u njegovim rukama podignutim nad kruhom i vinom.

Blaženstva su povijest onoga što Bog čini kad se čovjek osloni na Njega. Sada je vrijeme da tu povijest nastavimo – tiho, postojano i radosno – ondje gdje nas Gospodin šalje (fratellanza.net).