Prema vlastitim podacima, Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) svake godine pomaže oko 680 tisuća osoba koje traže zaštitu u gotovo 60 zemalja. Njezin novi voditelj u Rimu Michael Schöpf u intervjuu s Lilli Feit za KNA objašnjava zašto si Njemačka ne može priuštiti ukidanje prava na azil te kako vidi reformu sustava azila u EU.
Gospodine Schöpf, preuzimate službu u teškim vremenima. Sve više ljudi bježi zbog rata, gladi i posljedica klimatskih promjena. Što vas motivira u suočavanju s tim izazovima?
Za mene je susret s izbjeglicama izvor motivacije. Nadam se da može nastati drugačiji svijet ako se uključimo u ljudske relacije. Za to je potreban dijalog. Isusovačka služba za izbjeglice osnovana je da prati izbjeglice u njihovoj situaciji opasnosti i da zajedno s njima pita: Koji bi mogli biti sljedeći koraci za budućnost, za njih i za nas?
Trenutno u Njemačkoj puše prilično konzervativan vjetar u pogledu zakona o azilu. Predsjednik CDU-a Merz pozvao je na uvođenje gornje granice imigracije i podržao pozive da se ukine pravo na azil. Ovog je ljeta savezna vlada pristala na reforme zakona EU-a o azilu, koje kritičari vide kao pooštravanje prava na azil. Vidimo li trend izolacije u EU?
U svakom slučaju, stvorena je scena odvraćanja izbjeglica. Ali ukidanje prava na azil nešto je što si kao Nijemci ne možemo priuštiti, čak ni iz povijesne perspektive. Zato što je međunarodni izbjeglički režim nastao prije iskustva holokausta. Zahtjev za ukidanjem temeljnih prava također ugrožava našu ustavnu državu i bitno nas mijenja kao društvo. Takve promjene mogu započeti s izbjeglicama, ali se isključivost također može brzo okrenuti protiv drugih skupina, poput LGBT zajednice, i lako se proširiti dalje.
Dakle, u osnovi je apel „odbiti one koji su na početku“?
Da, ne smijemo se izolirati, nego moramo ići jedni drugima u susret.
Reforma sustava azila u EU rezultat je teških pregovora. S jedne strane forsira se pooštravanje uvjeta za tražitelje azila, s druge strane zemlje koje odbiju primiti izbjeglice morat će ubuduće plaćati njihovo zbrinjavanje. Koje prednosti i nedostatke vidite u ovom novom sustavu?
Trenutačni sustav očito je neadekvatan i europsko ujedinjenje odavno je potrebno. Ali sadašnji prijedlog reforme služi programu odvraćanja i isključivanja. Po mom mišljenju, smještaj izbjeglica na vanjskim granicama EU rezultirat će uvjetima sličnim zatvorskim. Međutim, lišenje slobode zapravo se ne može opravdati. Osim toga, novi ubrzani postupci podrazumijevaju značajno ograničenje pravne zaštite. Na primjer, ne možete uložiti žalbu protiv negativne odluke o azilu sa suspenzivnim učinkom.
Podrivanjem prava na azil, ljudi su za nas Nijemce i Europljane također protjerani u nevidljivost. Kad ljudi u budućnosti budu morali proći kroz svoj postupak traženja azila u Tunisu ili u kampu na vanjskoj granici EU-a, to gotovo da neće imati nikakvog publiciteta. S obzirom na sve veće nasilje u svijetu, moramo stoga podržati naše zaštitne instrumente kao što je pravo na azil. To posebno vrijedi u kriznim vremenima, a ne samo u vremenima kada su malo potrebni.
Druga važna tema je ravnopravno partnerstvo. Kako uključujete pogođene u osmišljavanje i provedbu svojih projekata?
Otprilike trećina naših zaposlenika sama je izbjegla. Na ovaj način zajedno pokazujemo da izbjeglice nisu samo primatelji pomoći, već ljudi koji dolaze s vještinama i bogatim iskustvom. Mnogi izbjeglice sa sobom donose vrijedne stručne kvalifikacije. Za nas su postaje za proputovanje izbjeglica posebno važna mjesta za učenje jer se o ponudama temeljenim na potrebama ne može odlučivati samo na papiru. Nedavno smo razgovarali s brojnim izbjeglicama na ukrajinsko-rumunjskoj granici. To je rezultiralo nizom projekata koji su se razvili u vrlo kratkom vremenu. Neki od izbjeglica, posebno žene, sada rade kod nas kao prevoditelji, učitelji ili na stambenom smještaju.
U Njemačkoj trenutno imamo dvije ministrice koje su posvećene feminizmu. Može li feministički pristup vanjskoj i razvojnoj politici pridonijeti boljoj stabilizaciji u kriznim područjima?
Žene i druge skupine koje su prethodno bile u nepovoljnom položaju svakako moraju imati jednaku priliku za sudjelovanje u oblikovanju svoje budućnosti i budućnosti svih nas. Mislim da ovo čak nadilazi klasični feministički pristup. Također mi je važno vidjeti cijelu osobu, a ne tek pružiti djelomičnu pomoć, primjerice u liječenju ili obrazovanju. Ljudi bi trebali shvatiti da ih se doživljava i shvaća ozbiljno kao cjelovite osobe i da kao takvi mogu sudjelovati. To dosta mijenja našu perspektivu, našu vlastitu i perspektivu izbjeglica, koji mogu dobiti novu nadu i snagu.
Može li se stoga Vaš rad shvatiti i kao oblik dušobrižništva?
U svakom slučaju. Barem ako se ne želi pastoral forsirati u okvire župe. Za nas je također važno da naš rad uvijek ima duhovni element. Kao mladi isusovac, jednom sam radio u izbjegličkom kampu u sjevernoj Ugandi gdje se slavila nedjeljna misa. Ovo je bilo od velike važnosti za ljude. Neki nisu imali priliku slaviti liturgijsko slavlje cijelu godinu. Naravno, ovdje se ne radi o tome da se nekoga tko nije i ne želi biti katolik učini katolikom. Nego to pokazuje da potrebe ljudi ne završavaju u školi, bolnici ili političkom dijalogu. Također je potreban netko tko se može povezati s cijelom osobom, njezinim sposobnostima, željama i nadama.
Vjerski se akteri sve više otkrivaju kao multiplikatori uzajamne razvojne suradnje. Kakvu ulogu u Vašem radu ima međureligijski dijalog?
Svakako, nakon što su dugo vremena bili ignorirani, vjerski su se akteri u posljednjem desetljeću ponovno uključili u procese. Sekularne agencije su shvatile da ne mogu doći do određenih ljudi bez crkvenih, džamijskih i drugih zajednica. Vjerske zajednice često imaju vrlo fine i razgranate mreže. Osim toga, lokalni vjerski akteri često imaju posebno visok moralni autoritet.
Međureligijski dijalog ima ključnu ulogu u našem svakodnevnom radu. Kada idete u pratnji izbjeglica, to znači da ulazite u relaciju s osobom. Na primjer, posebno su zabrinuti za osobe koje žive na ulici sa svojom dojenčadi ako ih osobno upoznaju. Često se postavljaju pitanja o smislu patnje. Zašto obitelj s djetetom mora živjeti na ulici kad im je Bog namijenio sasvim drugačiju budućnost? I kako ja, kao ljudsko biće koje je Bog stvorio, mogu na to odgovoriti? Ovo nisu teorijska, već duhovna pitanja i pojavljuju se u svim konfesijama. Svaka religija može doprinijeti različitim iskustvima i resursima kroz svoju tradiciju da se nosi s tim. Po tim sličnostima se prepoznajemo iako smo ljudi različitih konfesija. Ovdje može započeti međureligijski dijalog i nastati zajednička nada.
Kakvu ulogu u tome ima tema pomirenja?
Pomirenje je horizont našeg rada. Tražimo ga kroz pitanje pravednih odnosa. Mnogi političari koji žele usvojiti novi europski sustav azila ne postavljaju ovo pitanje. Oni se bave tehničkim detaljima ili, još gore, političkim ciljevima, što sam opisao kao plan odvraćanja. Ali kao Crkvi, naš je posao u središte staviti ljude. Političari pokušavaju stvoriti procedure za provedbu svoje političke volje. To ograničava njihov prostor za djelovanje. Međutim, kao kršćani, moramo se zapitati što je moguće za promicanje pravednih odnosa (kna; fratellanza.net).