Svi ćemo se složiti s činjenicom kako je naš svijet postao globalno selo. Brzi protok informacija, općeljudska povezanost i univerzalna solidarnost, društvene mreže, putovanja i otvorene granice čine svakog čovjeka »stanovnikom svijeta«. Čini se da su granice prošlost i postajemo svjesni pripadnosti obitelji čovječanstva.
Ivan Jurin*
Čini se kako se lako uljuljati u uvjerenju da smo pobijedili granice. Ali, neizbježne izvanredne situacije gotovo odmah razotkriju malo realnije stanje. Da, lako je biti solidaran i prijatelj svakom čovjeku iz udobnosti vlastitog doma, lajkajući statuse i bolne slike sa svih strana svijeta. No, što kad je on u našem susjedstvu? Lako je brisati granice u virtualnom svijetu i biti uvjeren kako je jednostavno biti prijatelj svakom čovjeku. Međutim, što kad otkrijemo da on ima drugačije navike i kada sam konkretno prisiljen priznati da me osobno košta stupiti u komunikaciju?
Nemoguće je osporiti kako se u čovjeku vrlo lako aktiviraju obrambeni mehanizmi u trenutku bilo kakve krize. Ne samo u izvanrednim i tragičnim situacijama poput pandemije koronavirusa već i u redovitijim situacijama u kojima se javi strah od gubitka vlastitog identiteta. Nije li jedna od takvih situacija primjerice pitanje migrantskog vala u Europi? Što je uopće s našim konkretnim odnosom sa svima koji pripadaju drugoj grupi, s drugima i drugačijima? Što je s ranama sukoba i netrpeljivosti? Kako se postaviti prema uvredama koje druga grupa nanosi našoj grupi? Kako sačuvati identitet koji baštinimo? I koji je to uopće naš temeljni identitet iz kojega živimo i pristupamo drugima?
Tko smo mi koji se svake nedjelje okupljamo u crkvama u Hrvatskoj? Neosporna je činjenica da smo mi Hrvati. To je dio našeg temeljnog identiteta, to je kultura u kojoj živimo, to oblikuje naše stavove i odluke. Osim toga, reći ćemo da smo mi i katolici. Kršćani. Nije potrebno ni govoriti koliko bi bilo protivno zdravom razumu suprotstavljati ta dva dijela našega identiteta. No, kako se oni prožimaju?
Na jednom teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu pokrenula se zanimljiva rasprava o migrantskom valu koji zauzima i naše prostore. Uslijed zabrinutih analiza i velikih pitanja očuvanja nacionalnog i vjerskog identiteta, mladi svećenik koji radi u Isusovačkoj službi za izbjeglice zaključio je čudesnim, otprilike ovakvim riječima: »Ja imam dva važna obilježja svojeg identiteta. Ja sam Hrvat i katolik. I nadam se da nikad neću trebati birati između ta dva identiteta. Ali, ako sam prisiljen birati, onda biram to da sam kršćanin«.
Koliko god te riječi nekome sablažnjivo zvučale, one u sebi kriju naboj koji nam je apsolutno nužan. Neće naše nacionalne osjećaje ispravno kršćanstvo oslabiti. Može ih samo ojačati toliko da budu neuništivi. Tek nas naše kršćanstvo može oblikovati da vidimo koji je najdublji temelj našega identiteta. Tada nacionalni osjećaji ne mogu biti isključivi i rađati strahom od drugih i drugačijih.
Čitajući današnje evanđelje može se dogoditi da i Isusa smatramo isključivim nacionalistom. On, uvijek otvoren i svakog trenutka spreman pomoći, ostavlja iza sebe gorku molitvu žene kojoj je kćer opsjednuta. Budući da ta žena nije Židovka, Isus izgovara bolne riječi: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova«. Mogli bismo se pitati je li to kršćanski? Kako to da jedan Spasitelj stoji na rubu religijskog rasizma? Kako onaj koji je tako lako prelazio sve granice među ljudima sada gradi toliko visok i čvrst zid?
Možda Isusov stav možemo opravdati vremenom u kojemu su granice među religijama bile puno čvršće i nedodirljivije. No, možemo ići i korak dalje i u Isusovim riječima vidjeti stav Boga koji očekuje da se u boli jedne majke razotkrije ono što uništava sve granice i sve nas povezuje u jednu Božju obitelj, a to je vjera. Ponizna, velika, neuništiva vjera koja kleči pred onim u kojemu prepoznaje Jedinoga koji može spasiti. Zato zadivljuje da jedna poganka, nežidovka, Isusa oslovljava naslovom koji može izići samo iz jednog pobožnog Židova: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov!« I tu se očituje snaga vjere koja prekoračuje svaku ljudsku granicu. Kanaanka se ne pita pripada li pravo izgovaranja ovog naslova, kojem ja taboru, plemenu, vjeri, rodoslovlju pripadam, već samo zna da je ljudsko biće koje traži pomoć izvora Života – Boga koji me poznaje. I ako ne mogu dobiti kruh kojim se hrane djeca, pristajem biti psić koji dobiva mrvice gospodara.
I što drugo očekivati od Spasitelja svega svijeta osim »bezgranične« pohvale: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš«. U tom trenutku ne događa se samo Isusova pouka kakva bi vjera trebala biti, već nešto puno veće, nešto želi pobuditi u svojim učenicima. To je želja za izgradnjom zajednice u čijem će središtu biti stol za sve ljude. U toj zajednici se mora ostvariti Izaijina čežnja o domu molitve za sve narode, gdje će i »njihove« i »naše« žrtve paljenice i klanice biti prinesene na istom »zajedničkom« stolu. To je zajednica koju je Pavao širio preko svih granica kako bi svi krajevi svijeta upoznali bezgranično milosrđe Božje.
To je temeljni identitet Kristove Crkve koja postoji u svim vremenima i na svim prostorima. Svaki narod u nju potpuno slobodno unosi svoj identitet, ali od nje prima Identitet kojega ništa ne može zasjeniti, a to je da smo u Isusu Kristu svi postali djeca istoga Oca. Nitko nije psić koji bi čekao mrvice sa stola svojega gospodara. Tek tada postajemo svjesni, nismo »mi« mjerilo »onima drugima«. Nama je jedino mjerilo Boga, Crkve i nacije Isus Krist. Nema našega i njihovog Krista, nema Boga na kojega bi jedni bili pretplaćeni, a drugima je skriven. Nema granica koje možemo crtati pozivajući se na stoljetne identitete i gradeći zidove u Njegovo ime.
Kako reče naš pokojni teolog Vjekoslav Bajsić: »Nismo mi izmislili Krista ni patentirali ga da bismo imali isključivo pravo naš privatni, makar uhodani recept. Ako smo njegovi, onda bi u nama moralo biti mjesta i za sve koji su njegovi, to jest, za sve koji ga traže. Ako ljudi traže Krista, zašto se onda mi stavljamo pred njih kao isključiva mjera njihova uspjeha ili neuspjeha?
Nije potrebno bojati se za Boga. Njemu neće nitko stavljati granicu. Ako je strah u nama, to znači da su nam granice ugrožene. Tko je kriv što smo se tako loše ogradili?« (Služba Riječi, fratellanza.net).
* Tekst objavljen u Službi Riječi br. 300, 2020.g. Tekst prenosimo uz dopuštenje nositelja autorskih prava.