Prošle godine na Pedesetnicu, tadašnji biskup Oranske biskupije Jean-Paul Vesco, a današnji njen apostolski upravitelj i nadbiskup metropolit Alžira, napisao je pastoralno pismo pod nazivom Construire la fraternité (Graditi bratstvo). Pismo započinje s “Draga braćo i sestre u Oranskoj biskupiji i drugdje, kršćani, muslimani i drugi…”, a potpisuje ga kao “brat Jean-Paul”. U četiri dijela, donosimo cjelovito pastoralno pismo, koje je na hrvatski jezik prevela Isusova mala sestra Vesna Zovkić. Prvi dio, koji je ujedno i prvo poglavlje, nosi naslov Franjin put bratstva. U nastavku drugo poglavlje pod naslovom: Što kažemo kada kažemo bratstvo?
Što kažemo kada kažemo bratstvo?
Bratstvo se ne može svesti na nekakvu sporednu i dogovornu vrijednost, bratstvo je itekako zahtjevna vrijednost, za njega se treba opredijeliti i jednako tako ga primiti, njegov korijen seže duboko u otajstvo križa.
2.1 Mukotrpno bratstvo
Svoju braću ne biramo, niti biramo da drugima budemo braća. Rađamo se kao ljudi s braćom po krvi, plemenu, nacionalnosti, vjeri. Daleko od bajkovitog sna „ljudi cijelog svijeta pružaju si ruku“, bratstvo ucrtava granice, označava pripadnost. Postoji toliko životnih prostora, ali to ne znači neminovno i mirnih luka. Biblija započinje pričom o Abelu, stočaru, kojega je ubio Kajin, zemljoradnik. Prvo ubojstvo u Bibliji je bratoubojstvo! Bratstvo samo po sebi ne predstavlja bedem protiv nasilja, ono može biti i njegovo povlašteno mjesto, zatvoreni prostor za sve moguće prijetvornosti i zavisti. Naše redovničke i župne zajednice, kao dio ljudske stvarnosti, nisu nikakav izuzetak. Ove granice, bez kojih bratstvo nema svojega mi na kojem se zasniva, te granice stvaraju određeni prostor iznutra i izvana. Ili smo unutra ili nismo.
Ovo na poseban način osjećamo u Alžiru u kojem bratstvo naslijeđeno preko kulture i vjere zauzima tako važno mjesto. Iako možemo osjećati bliskost s našim prijateljima, suradnicima, susjedima, možemo osjećati prihvaćanje i dobrodošlicu, nikada nećemo doista pripadati. To je istovremeno naše siromaštvo i naše bogatstvo. Oni koji su još prije nekoliko desetljeća željeli doći u Alžir i ovdje ostati do kraja života, a neki od njih mogli su dobiti i alžirsko državljanstvo, oni dobro znaju da je snaga njihovog svjedočanstva u ovoj zemlji upravo u tome što joj istovremeno pripadaju i ne pripadaju. I kršćani koji su rodom iz Alžira, iako ne žive isti kulturološki rascjep, i oni imaju bolno iskustvo distance, ponekad i od strane svojih najbližih. Diskretno, ponizno, s puno razumijevanja trebaju udvostručiti svoje bratske napore i oduprijeti se napasti izdvajanja. U ime svoje vjere trebaju biti još bolji roditelji, supružnici, prijatelji, suradnici, građani.
2.2 Naslijeđeno i izabrano bratstvo
Ako ljudsko bratstvo, da bi postojalo, ima potrebu za granicama, za jednim mi, ono istovremeno poziva i na prevladavanje granica, jer u protivnom sebe osuđuje na zatočeništvo, na svoju sjenu. Naša bratstva su pluralnog karaktera: obiteljska, nacionalna, kulturološka, religijska. Nijedno od njih nema zadaću da izbriše ona druga, nego da se međusobno obogaćuju i stvaraju od nas ljudska bića, sa svim značajkama naše vlastite prošlosti i naših solidarnosti koje se međusobno ne isključuju. Svijest o pripadnosti jednom bliskom, specifičnom mi, obavezan je prolaz na putu oslobađanja od njega, otkrivanja onih drugih mi, sve dok ne postanemo svjesni jednoga mi koje se proteže na cijelo čovječanstvo. Ovo je obavezan prolaz na putu od naslijeđenog bratstva do izabranog bratstva.
Ovo izabrano bratstvo, s okusom prijateljstva, mi ga ovdje živimo u svakodnevnici. Možda može izgledati banalno, ali nije, jer trebalo je prevladati vjerske barijere, predrasude i obostane strahove. Znamo koliko to vrijedi.
Bratstvo, shvaćeno u njegovom najfamilijarnijem smislu kao i u onom koji ga nadilazi, temeljna je odlika naše ljudskosti. Doista, nema čovjeka bez ovog bratstva u egzistencijalnom smislu riječi. Istovremeno, čovječanstvo u cjelini ne može preživjeti ukoliko ne pronađe put kojim će se bratstvo nadilaziti samim bratstvom.
Je li onda moguće gledati u bratstvu nešto slabunjavo i ne prepoznati ga kao kršćansku vrednotu samo zato što je bratstvo zajednička vrednota cijelog čovječanstva? Iako je bratstvo ukorijenjeno u samom srcu evanđelja i sa sobom nosi najveće kršćansko svjedočanstvo.
2.3 I Riječ je bratom postala
Ovaj izraz Christiana de Chergéa jasno govori da bratstvo ne može imati teološki oskudnu vrijednost, ono je u samom središtu kršćanstva, od utjelovljenja, sve do križa.
Od otajstva utjelovljenja…
Jedna od Isusovih velikih revolucija jeste raskid s koncepcijom bratstva po krvi i obiteljskoj lozi koja pripada židovskom svijetu u kojem je odrastao. U evanđelju se spominje nerazumijevanje njegove obitelji za njegov javni život. Kada su mu došli reći: Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da s tobom govore, Isus im odgovara: Tko je majka moja, tko li braća moja? (…) Tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka[1]. Ovaj odgovor, naizgled izrazito šokantan, ali tako oslobađajući, nalaže nam da svojom braćom i sestrama smatramo sve one koji čine dobro, bez obzira koje su vjere i da li uopće vjeruju.
Oslobađanjem od prvenstva krvnih veza, Isus postaje pristupačan za sve susrete koji čine sadržaj evanđelja. Ova pristupačnost zacrtava jedan novi oblik bratstva koji će postati ideal kršćanskog života darovan svima. To je začetak posvećenog kršćanskog života koji strukturira život naše Crkve u Alžiru. Izabrati posvećeni celibat znači odreći se bračnoga i obiteljskoga mi, a to ima svoju cijenu. Ali prihvaćanje ove cijene pruža jedinstveni odnos prema svijetu koji svoj smisao nalazi jedino u daleko širem bratstvu.
Ovaj odnos Crkve prema svijetu već stoljećima predstavlja matricu njenog sveukupnog karitativnog i obrazovnog djelovanja. Crkva si ne može dopustiti zatvaranje unutar svojih konfesionalnih granica, a da pritom ne izda samu sebe. Čvrsto se držati svojega identiteta ne znači sužavati prostor našega bratstva. Naprotiv, vitalnost našeg kršćanskog identiteta mjeri se našom sposobnošću da budemo braća.
Ne ograničavati horizont bratstva na kršćansku zajednicu upisano je u DNK naše Crkve u Alžiru. Gotovo sve naše aktivnosti, osobne i kolektivne, ne samo da ne prave razliku na temelju vjerske pripadnosti, nego su i usmjerene prema muslimanskom okruženju u kojem živimo i koje nam je dano da ga ljubimo. Nama je to nešto tako očito, ali nije nešto što se samo po sebi podrazumijeva. I uvijek iznova ono isto pitanje: Ali zašto oni to rade? U ovom uvijek otvorenom pitanju leži snaga našega svjedočenja, daleko više nego u riječima s kojima na njega pokušavamo odgovoriti.
U svojoj težnji za sveopćim bratstvom, Charles de Foucauld je nakon svog obraćenja neprestano išao sve dalje u svojem iskustvu sveopćeg brata. Na koncu će i postati sveopći brat, ali ne preko navještanja evanđelje, kako si je na početku zamišljao, nego gorljivim zanimanjem za jezik i kulturu Tuarega što je urodilo stvaranjem prvog rječnika tuareškog jezika i zbirkom narodnih pjesama koje su se usmenom predajom prenosile s naraštaja na naraštaj. Sveopći brat nije postao polazeći od ideje bratstva koju je imao u glavi, nego time što je ozbiljno uzimao ovo mi svoje braće Tuarega. Za biti brat potrebno je dvoje.
…do otajstva križa
Ako je bratstvo vrednota, to je zato što nas košta, zato što nas brat tjera da idemo dalje od unaprijed utvrđenih granica. Vodi nas do solidarnosti čiji je domet nepredvidljiv. U svojoj encikici Fratelli tutti Sveti Otac komentira prispodobu o dobrom Samarijancu koji se pobrinuo za tuđinca-neprijatelja. Nije znao kamo će ga sve to odvesti, ni koliko će ga koštatati, ali Samarijanac odvaja svoje vrijeme i zadužuje se kod gostioničara.
Ulaganje truda u velikom oceanu bratstva zahtijeva da se odvažimo ići na pučinu, tamo gdje više nemamo tlo pod nogama. Ponekad smo obeshrabreni, ne osjećamo se stvarno prihvaćenima, dođe nam da sve ostavimo. I u ovakvim trenucima, a ne samo onda kada je sve u redu, možemo osjetiti jednu vrstu pripadnosti koja dolazi više iz poslušnosti unutarnjem glasu, nego iz oduševljenja. U trenucima u kojima sam osjetio da je mons. Henri Teissier (pokojni alžirski nadbiskup, op. prev.) izložen nerazumijevanju radi nekih reakcija ili situacija, najviše sam osjetio i njegovu nepokolebljivu privrženost Alžiru.
U konačnici, bratstvo doseže svoj vrhunac u daru Kristova života za spasenje cijeloga svijeta. Ovaj najveći dar uzor je kršćanskog mučeništva. Nitko nema veće ljubavi od ove, dati svoj život za svoje prijatelje.[2] Odluka pape Franje da proglasi blaženima 19 članova naše Crkve, ubijenih u razdoblju od svibnja 1994. do kolovoza 1996., znači priznanje evanđeoske vrednote svjedočanstva svih članova naše Crkve u tom teškom periodu. Bio je to veliki izazov objašnjavati smisao jedne beatifikacije izvan prostora katoličke Crkve na koju se odnosi. Solidarnost ovih muškaraca i žena s jednim narodom, i pod cijenu vlastitog života, shvaćena je kao znak bratstva u najuzvišenijem smislu riječi. I ovaj znak bratstva dirnuo je mnoga srca.
Moj život je darovan Bogu i Alžiru, ove riječi iz duhovnog testamenta Christiana de Chergéa u potpunosti izražavaju dvostruku perspektivu darovanog života, oči istovremeno uzdignute prema Bogu i okrenute našoj braći i sestrama u čovještvu, Jednog bez drugih nema.
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (fratellanza.net)
[1] Mt 12,47-50
[2] Iv 15,13
Nastavak teksta: Smjernice za sagledavanje života naše Crkve