Foto: © WONG SZE FEI/Fotolia.com
Najmirisnija zemlja je Indija. Još kad je Adem/Adam spušten tamo, dio mirisa dženeta/raja spustio se na tlo Indije.[1]
(hz. Ali – ʿAlī ibn Abū Ṭālib, VII st.)
Islamski učenjaci stoljećima su tražili Zemaljski raj prepoznavajući ga na mnogim mjestima diljem svijeta: Sirija, Perzija, Kaldeja (Mezopotamija)…
Ipak, jedan prostor čini se da je prevagnuo, a riječ je o Indiji ili kako su je u starini njeni žitelji nazivali Bharata. O Zemaljskom raju na tlu Indije pisali su brojni islamski učenjaci, osobito mistici, skloni izrazitoj ezoteriji, kao npr. duhovna zajednica Ihwānu al-Safā (Braća čednosti, IX-X st.). Jedan od islamskih učenjaka iz okrilja sufijske tradicije, Ibn Arabi (XII-XIII st.), piše da je Indija (Hind) mjesto gdje je Adem/Adam bio spušten na Zemlju[2]. Vrijedna kazivanja o Indiji, kao zemlji Ademovoj, ostavili su mnogi arapski, perzijski, turkijski… geografi, putopisci.
Otok koji pripada Indijskom potkontinentu, ali i drevnoj Indiji, kojeg danas poznajemo pod nazivom Šri Lanka (ranije Cejlon) u islamskoj kulturi poznat je kao Serendib[3] – upravo na tom prostoru tražio i prepoznavao se Zemaljski raj, konkretno na planini zvanoj Ademov vrh. Valja i to naglasiti da ova planina ima niz naziva, ali zadržimo se na ovom, iznimno prisutnom u islamskoj kulturi. Riječ je o planini visokoj preko 2000 metara, a koja dominira otokom usred Indijskog okeana – moreplovcima dobro znana i vidljiva izdaleka. Visoki vrhovi ove planine dodiruju nebo, tj. Nebo – upravo taj dodir važna je slika u percepciji ove svete planine kao Zemaljskog raja: planina kao axis mundi.
Glasoviti geograf i putopisac Ibn Batuta (XIV st.), rodom iz Tangera (Maroko) pohodio, tj. hodočastio je ovaj otok i planinu.[4] U svom putopisu bilježi da muslimani u velikom broju hodočaste Serendib, tj. Ademov vrh, pri tome kazuje da je na jednoj od stjena još uvijek vidljiv otisak Ademovog stopala.[5] Napomenimo da legende u mnogim tradicijama kazuju da je kamenje, tj. da je stijenje nekada bilo mekano, podatno, a što je jedan od izraza tzv. zlatnog doba (san. satya yuga). Inače, ovo vjerovanje da je praotac ljudskog roda prve korake na Zemlji napravio upravo na ovom otoku, Serendibu – Šri Lanci, ima srodne paralele i u starijoj budističkoj tradiciji (Śrī Pāda – Sveti otisak, tj. otisak Budinog stopala), potom u vedskoj (otisak Višnua, ali i Šive – Planina Šivine svjetlosti), na koncu i kršćani u XVI-XVII stoljeću i to nakon dolaska Portugalaca na jug Indije (Cejlon), počinju razvijati hodočasnički kult na ovom otoku vjerujući da je tu svoj trag ostavio Adam, ako ne on, onda sv. Toma[6], a kojeg su još ranije kršćani Indije veoma poštovali, pa s tim u vezi jeste i stari naziv za kršćanstvo južne Indije (poglavito u Kerali i Tamil Naduu) Toma-mārga[7].
Eto zato na vrhu ove planine još iz daleke prošlosti stoji svetište kojeg pohode ne samo muslimani, već i budisti, vaišnave, šivaisti, kršćani i ko zna koje sve mìle[8].
Zapravo, kompletan (integralan) kulturno-povijesni prostor Indije ili onog što danas zovemo Indijski potkontinent, naravno s otokom i današnjom nezavisnom državom Šri Lankom (Cejlon, Serendib) u islamskom, naglašavamo tradicionalnom svjetopogledu jeste zemlja Ademova/Adamova. S tim u vezi navedeni prostor, i to valja naglasiti, baštini najstariju, u formalnom smislu, religiozno-duhovnu, mudrosnu, pa čak i jezičnu tradiciju. Nešto od toga možemo prepoznati u kazivanju Ibn Arabija:
…Indija kao mjesto prvotne odredbe, mjesto je spuštanja Adema, alejhisselām[9], a koje je nekad bilo vrelo mudrosti.
Prvo mjesto na kome je proključalo vrelo mudrosti jeste Indija, i to jezikom Adema, alejhisselām.[10]
Nadalje, mnogi islamski učenjaci, osobito oni u Indiji, sljedbenike vedske tradicije, tzv. hinduse, nisu smatrali paganima (džahilima, neznabožcima). Naprotiv, veoma rano su ih počeli percipirati kao narod (mìle), ili kao sljedbenike Knjige, tj. objavljene religije. Navedenom, možda najveći doprinos dao je učenjak, istinski homo universalis, Al-Biruni (X-XI st.).[11] On će u svom djelu Taḥqīq mā li-l-hind (poznato i kao Indija) dobrano muslimane upoznati s vedskom religiozno-duhovnom tradicijom. A kada je riječ o učenjacima iz okrilja sufizma, tj. samim sufijama, oni će imati najviše senzibiliteta prema vedskoj religiozno-duhovnu tradiciji, te u njoj prepoznavati, na koncu nazivati je religijom Adema/Adama.[12] Sufije poput Baha’ al-Dina Naqshbanda (XIV st.), ili Mirze Mazhar Jān-i Jānān (poznat pod lakabom, tj. pseudonimom Shamsuddīn Habībullāh, XVII-XVIII st.) korpus vedskih spisa smatrali su bogoduhim spisima, a glasoviti ‘Abd al-Karīm al-Jīlī (XIV-XV st.) u djelu Al-Insān al-kamil (Svečovjek) petu vedu, tj. Bhagavad Gitu i njeno metafizičko učenje poistovjećuje s temeljnim islamskim učenjem o Božjem Jedinstvu, tevhidu, u islamu.[13]
I posve za kraj valja nam naglasiti da islam sebe smatra potvrdom izvorne, primordijalne religije (ar. al-dīn al-hanīf), koja se temelji na učenju o Jedinstvu; on, islam, dolazi na kraju aktualnog ciklusa čovječanstva (san. kali yuga) eda potvrdi primordijalo religiozno-duhovno učenje, i to ono koje vedska tradicija, kao formalno najstarija, naziva vječnom religijom (san. sanātana dharma). Upravo ove slutnje navele su neke islamske učenjake, najprije sufije da u vedskom duhovnom nauku, konkretno sanātana dharmi (vječnom: zakonu, religiji, istini, metafizici…) gonetaju prvotnu i najstariju religiozno-duhovnu tradiciju – religiju Adema/Adama. Zato ne treba da nas čudi što je Zemaljski raj, i što je prve ovozemne korake Adem napravio na tlu Indijskog potkontinenta – i da, ova muslimanska interpretacija nema nikakve veze s antropozofskim, teozofskim i drugim new age shvatanjima s kraja XIX i tokom XX stoljeća. Riječ je o mnogo starijoj, i to stoljećima starijoj slutnji, i ne samo tome…[14]
Čudo je ta slutnja, osobito u prsima mistika kojem je kulturno-povijesno zaleđe Indija. U tom smislu poslušajte stihove Kabira (XV st.) indijskog mistika, sādhua, sufije, il’ šta li je već u religijsko-formalnom smislu bio ovaj bogotražitelj – Allahu ‘alam[15]:
O, slugo, gdje me tražiš,
Avaj, pored tebe sam.
Ja nisam ni u hramu, niti u džamiji:
Nisam ni u Kabi, niti na Kailašu[16]:
Niti sam na obredu ili ceremoniji
Niti u jogi, ni u odricanju.
Ako si ti istinski tragač,
Ti ćeš Mene odmah prepoznati.[17]
…
Na svetim kupalištima,
ničega sem vode nema,
osvjedočio sam se, jer
se i ja nekad kupah tamo.
Kipovi (idoli) su bezživotni, ne mogu govoriti,
to znam, jer se glasno njima molih.
Purane[18] i Kur’an samo su slova puka,
podigoh zastor i uvjerih se u to.
Iskustvo je korijen Kabirovih riječi
i on dobro zna da su sve ostale stvari ništavne također.[19]
…
Kadija[20] proučava riječi iz Kur’ana i podučava ostale: ali,
ako mu srce nije okusilo Tu ljubav, vrijedi li ono uopšte,
iako ga smatraju učiteljem svih ljudi?
Jogin boji svoju odjeću u crveno: ali, ako ne poznaje
boju ljubavi, šta mu vrijedi da boji odjeću bojama raznim?
A, Kabir kaže: Bilo da sam u hramu ili na terasi,
u polju ili u vrtovima cvjetnim,
reći ću vam, da odista, Gospodar moj raduje se u meni.[21]
…
Ako se Bog u džamiji nalazi,
kome onda pripada svijet ovaj?
Ako Rama[22] boravi u kipu, koga na hodočašću srećeš,
onda ko je van kipa da o poslovima svijeta brine?
Hari[23] je na istoku, na zapadu je Allah.
Zagledaj se u srce svoje, u njemu ćeš naći i Karima[24] i Ramu,
svi muškarci i žene ovog svijeta, Njegovi su oblici oživljeni.
Kabir je dijete Allaha i Rame i on kaže:
On je Učitelj moj, on je moj Pir[25].[26]
Priredio: Rasim Ibrović
[1] Cit. prema: Bilal Muhammad, Sri Lanka: The Axis Mundi and the Cradle of Mankinde, Berkeley Institute for Islamic Studies, 2018, str. 4.
[2] Muhjiddin Ibn Arebi, Tumač čežnji sa komentarom, preveli S. Beglerović i K. Čemo, Bookline d.o.o., Sarajevo, 2022, str. 172.
[3] Serendib je po svemu sudeći termin koji je izveden od sanskrtskog naziva za ovaj otok: Svarna-Dipa – Zlatni otok. Usp. Bilal Muhammad, Sri Lanka: The Axis Mundi and the Cradle of Mankinde, str. 4.
[4] Još prije Ibn Batute Serendib pohodi evropski putopisac Marko Polo (XIII-XIV st.) i bilježi da su na vrhu planine grobovi Adama/Adema i Bude. Cit. prema: Ibid., str. 6.
[5] Usp. Miguel Asín Palacios, Dante i islam: muslimanska eshatologija u Božanstvenoj komediji sa historijom i kritikom jedne polemike, preveo sa španskog Rijad Ganibegović, El-Kalem, Sarajevo, 2021, str. 210.
[6] Bilal Muhammad, Sri Lanka: The Axis Mundi and the Cradle of Mankinde, str. 3. i 6.
[7] Toma-mārga (san. mārga – put, staza) naziv je za kršćane južne Indije, a koji jasno upućuje na sv. Tomu apostola – po predanju ovaj apostol je u Indiji širio Kristov nauk. Zbog navedenog ovu malu kršćansku zajednicu nazivaju još i Tomini kršćani, a računa se da su na tlu Indije gotovo 2000 godina. Ono što sigurno znamo jeste da je riječ o staroj istočno-kršćanskoj zajednici koja pripada istočno-sirijskom kršćanstvu. Odlikuju se izuzetno dubokom inkulturacijom u kontekstu mnogo starije indijske kulturno-duhovne tradicije, osobito na prostorima najjužnijih indijskih krajeva, kao što su Kerala i Tamil Nadu. Sam naziv mārga jasno sugeriše navedeno, a uz to kažimo da Tomini kršćani Bibliju nazivaju sanskrtskim nazivima: Purusasukta i Veda Pusthakam; svoj sirijski, liturgijski jezik nazivaju devabhasha (dēvabhāṣā na sanskrtu znači božanski jezik, a jednovremeno je to i jedan od naziva samog sanskrta koji je lingua sacra vedske tradicije); apostola Tomu nazivaju Toma sanyasi (na sanskrtu sanyasi je monah, asketa…)… Više o Toma-mārgi vidjeti u: Fra. Marinko Pejić, Kršćani u zemljama islama, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2019, str. 83-89.
[8] Mìle (ar. millä) – stvorenje; narod – najčešće kao zasebna religiozno-konfesionalna zajednica.
[9] Alejhisselām (ar.) – frazem u islamskoj tradiciji koji se koristi nakon govora ili pisanja imena nekog od Božjih vjesnika i/ili poslanika, a znači: Neka je Božja milost i mir uz Njega.
[10] Muhjiddin Ibn Arebi, Tumač čežnji sa komentarom, str. 188. Neznatno preoblikovao R. Ibrović.
[11] O Al-Biruniju, a posebno o njegovom radu u kontekstu onoga što danas zovemo indologijom, uzgred kažimo da mnogi (Čedomil Veljačić, naprimjer) njega smatraju utemeljiteljem navedene znanstvene discipline, te o njegovoj prevodilačkoj aktivnosti u cilju približavanja vedskog svetoknjižja, odnosno nauka muslimanima, vidjeti više u: Seyyed H. Nasr, Uvod u islamske kozmološke doktrine, s engleskog preveli E. Kukavica i E. Karić, Tugra, Sarajevo, 2007, str. 171-269; Seyyed H. Nasr, Živi sufizam: ogledi o sufizmu, s engleskog preveli E. Kukavica i E. Karić, NI “Ibn Sina”, Sarajevo, 2004, str. 198-200.
[12] Seyyed H. Nasr, Živi sufizam: ogledi o sufizmu, str. 200.
[13] Ibid., str. 200-202.
[14] Povjesničari su se već odavno pitali odakle u islamskoj kulturi vjerovanje da je Adem spušten na tlo Serendiba – Indije? Jasnog odgovor nema. Ipak, i opet slutnja, možda se odgovor krije u tome što su rani kršćanski gnostičari, kao npr. Valentin (Kopt iz Aleksandrije, II st.), imali sličnu, ne baš jasnu i posebno razvijenu predodžbu. Ovo vjerovanje je posve iščezlo u glavnim tokovima kršćanstva, a očito preživjelo, i to dobrano u islamskoj kulturi. Usp. William Skeen, Adam’s peak, W. L. H. Skeen & Co., Ceylon, MDCCCLXX, str. 53-54.
[15] Allahu ‘alam (ar.) – Bog sami zna.
[16] Kailaš (san.) – planina na prostoru jugozapadnog Tibeta; sveta planina u vedskoj, budističkoj, đainističkoj i bon tradiciji; po vjerovanju šivaista sjedište Šive.
[17] Akbar S. Ahmed, Živi islam: od Samarkanda do Stornoveja, prevela Zulejha Riđanović, Preporod, Sarajevo, 1996, str. 88.
[18] Purane (san.) – u vedskoj tradiciji riječ je o spisima koji sadrže hijeropovijesna kazivanja.
[19] Kabir, Reč i oblik, prevela Nina Živančević, Grafos, Beograd, 1989, str. 53.
[20] Kadija (ar.) – sudija; sudija islamskog prava.
[21] Ibid., str. 65.
[22] Rama (san.) – sedma inkarnacija (avatar – silaznik) boga Višnua; jedna od najpoštovanijih inkarnacija Višnua u vedskoj tradiciji.
[23] Hari (san.) – dosl. onaj koji odnosi grijehe; jedan od epiteta vedskog boga Višnua.
[24] Karim (ar.) – dosl. plemenit, velikodušan; jedno od božjih imena u islamskoj tradiciji.
[25] Pir (perz.) – dosl. starac; duhovni učitelj, vođa u okrilju sufizma.
[26] Ibid., str. 80.