Zamjenik direktora uredništva vatikanskih medija Alessandro Gisotti objavio je 26. siječnja komentar povodom Svjetskog dana društvenih komunikacija, koji s news portala Svete Stolice prevodimo u cijelosti.
Alessandro Gisotti
„Sve što nije darovano izgubljeno je“, često je ponavljao Dominique Lapierre. Te se riječi nedavno preminulog novinara i književnika mogu idealno povezati s Franjinom porukom za Svjetski dan komunikacija, objavljenom u utorak 24. siječnja. Papa nas još jednom poziva da budemo stvaratelji integralne komunikacije koja se ne odnosi samo na jedan dio nas, zbog djelomičnih ciljeva ili instrumentalnih interesa, već koja uključuje cijelu osobu, cijelo naše biće.
Govoriti „srcem“ nije podilaženje sentimentalizmu (ili senzacionalizmu), koji je tako moderan u današnje vrijeme, već je to vrlo zahtjevna zadaća: komunicirati i darivati se. Na neki način, uzimajući kao primjer svjedočanstvo svetog Franje Saleškog, Papina poruka sugerira da smo mi ono što komuniciramo. Ili bi tako trebalo biti. Zato je jedna od ključnih točaka ovog dokumenta (Franjine desete poruke komunikacijskim operaterima) citat sveca zaštitnika novinara: „dovoljno je ljubiti dobro da bi se govorilo dobro“, koji podsjeća na Augustinovu „ljubi i čini što hoćeš“.
Za Papu je komunikacija pokret. Postoji ako je izlazeća, inače je eho koji zamarajuće odzvanja u praznoj sobi. Ona dolazi iz srca koje kuca i koje, zajedno s krvlju u venama, također kola našim očekivanjima, našim željama i našim snovima. Nije slučajno što ova Poruka, usmjerena na „govor srcem“, dolazi nakon onih iz prethodne dvije godine, posvećenih gledanju i slušanju. To je trilogija koja se vrti oko tri glagola, tri radnje. Upravo kao što se dogodilo u prvoj homiliji nakon njegova izbora na Petrovu stolicu, kada je 14. ožujka 2013., na misi s kardinalima u Sikstinskoj kapeli, trima glagolima – hodati, izgrađivati, ispovijedati – naznačio kamene temeljce za put prema naprijed kako bismo doista bili učenici i učenice Isusa Krista.
Deset godina kasnije, Franjo sa žaljenjem primjećuje da polarizacije i suprotstavljanja koje unakazuju čovječanstvo danas utječu i na crkvenu zajednicu te tako ukrućuju onaj hod, onu izgradnju i onu ispovijed bez koje se ne molimo Gospodinu nego đavlu, kako je rekao Léon Bloy. Toliko je polemika i toliko prijepora, a mi kršćani, podsjeća nas u poruci, trebamo znati čuvati jezik od zla da izbjegnemo nesporazume i autoreferentna zatvaranja.
U vrijeme kada postoje oni koji bi čak i sentimente i emocije željeli prepustiti umjetnoj inteligenciji, Papa također podsjeća da postoji nešto što nikakva tehnologija ne može zamijeniti: ljudsko srce. I upravo kao što ovaj organ opskrbljuje krvlju i održava naše tijelo na životu, tako i komunikacija koja dolazi iz srca mora oživjeti naše odnose i učiniti nas ljudskijima, više braćom i sestrama jedni drugima.
Kultura susreta – koja Papu potiče da ponovno, za nekoliko dana, krene prema srcu Afrike – treba komunikaciju raširenih ruku. A to zahtijeva hrabre i kreativne komunikatore koji znaju kako prevladati ugodno iskušenje „uvijek se radilo tako“.
Franjo u poruci primjećuje da bi veliki pokret utisnut u sinodski proces trebao utjecati i na naš način komuniciranja kao kršćana. Parafrazirajući velikog teologa Yvesa Congara, čini se da nas Papa potiče ne toliko na još jedno crkveno priopćenje, nego na drugačije priopćenje. Na komunikaciju koja zna rasplamsati srca bezbrojnih učenica i učenika Emausa koji danas očekuju riječ utjehe i nade. Da u susretu s Gospodinom pronađu poticaj za izlazak iz naših ograđenih te sve užih i manje naseljenih prostora. Na komunikaciju koja promiče cjelovitost osobe, odbacujući svaki fundamentalizam koji nas pak želi svesti na puke pojedince. Konačno, na komunikaciju koja ne gađa kamenjem koje nađe na cestu, već koja to isto kamenje pretvara u cigle za izgradnju zajedničke kuće za čovječanstvo (vatican news; fratellanza.net).