Svatko tko je dovodio u pitanje konfesionalne granice u vjerski užarenom 17. stoljeću lako je izazvao nasilne lančane reakcije – to se dogodilo Jozafatu Kunčeviču (1580.-1623.).
Rođen je kao Ivan u Volodymyru (danas Ukrajina) i odrastao je u pravoslavnoj kući. Još kao dijete bio je poznat po velikoj pobožnosti. Godine 1604. preselio se u Vilnu (danas Litva), koja je pripadala katoličkoj Kraljevini Poljsko-Litvanskoj. Ondje je prešao na Rusinsku crkvu, koja je bila sjedinjena s Rimom, zamonašio se i uzeo ime Jozafat.
Sanjao je jedinstvo Zapadne i Istočne Crkve pod papinim vodstvom. Godine 1618. karizmatični propovjednik i ispovjednik imenovan je nadbiskupom Polocka (danas Bjelorusija). Jozafatovo rigorozno djelovanje protiv pravoslavne Crkve izazvalo je masovne prosvjede, nakon čega su intervenirale katoličke državne vlasti.
Kao odgovor na ustanke nastupila je vjerska represija: oduzete su pravoslavne crkve, povučena su građanska prava i zabranjene su pravoslavne liturgije. Jozafat je branio te oštre mjere svojim snom o crkvenom jedinstvu.
Kad je 12. studenoga 1623. bio u vizitaciji Vitebsku (danas Bjelorusija), bijesni pravoslavni ljudi upali su u Jozafathov stan i ubili ga. Beatifikacija je uslijedila 1643., no kanonizacija se dogodila tek 1867., više od dva stoljeća kasnije, kada je proglašen svetim kao prvi predstavnik Rusinske crkve. Spomendan mu je 12. studenog, a tijelo mu se danas nalazi u Bazilici svetog Petra u Vatikanu, smješteno ispod oltara svetog Bazilija Velikog (katholisch.de; fratellanza.net).