Kada su oteli ovu mladu Sudanku iz njezine domovine, porobljivači su je cinično prozvali „Bakhita“ („sretna“). Bakhita (oko 1870.-1947.) je bila prodavana raznim trgovcima ljudima i ozbiljno maltretirana.
Njezin posljednji kupac bio je talijanski konzul Callisto Legnani, koji je tada šesnaestogodišnjakinju poklonio svom prijatelju Augustu Michieliju. Tako je Bakhita došla u Italiju, gdje je radila kao dadilja i čuvala Michielinu kćer Mimminu. Zbog poslovnih putovanja njihovih roditelja, Bakhita i Mimmina date su na skrb obitelji Canossian u Veneciji.
Godine 1890. Bakhita se na vlastiti zahtjev krstila i uzela ime Josefina (Jozefina). Nakon povratka, Michielijevi su tražili Bakhitu natrag, ali ona je odbila. Tek je talijanski sud utvrdio da Bakhita nikada nije bila „legalno porobljena“ i da je stoga bila slobodna.
Njezina želja da postane redovnica isprva je odbijena iz rasističkih razloga. Tek uz potporu kardinala Agostinija uspjela se pridružiti redu Kćeri milosrđa (canossiane, koje je osnovala Maddalena di Canossa) te položiti doživotne zavjete 1896. godine.
Kao samostanska vratarica kontaktirala je s mnogim ljudima i bila cijenjena zbog svoje vedrine. Nakon njezine smrti 8. veljače 1947. tisuće su pohrlile pred njezino položeno tijelo kako bi joj odali počast. Bakhita je kanonizirana 2000. godine i smatra se zaštitnicom (Južnog) Sudana. Kao jednu od svojih omiljenih svetica istaknuo ju je i papa Benedikt XVI. (2005.-2013.) Njezin spomendan je 8. veljače (katholisch.de; fratellanza.net).