Proglašenje bule prvog jubileja u povijesti Katoličke Crkve, 22. veljače 1300., pokrenulo je masovno hodočašće u Rim: kožne sandale, bosa i prašnjava stopala, kotači bojnih kola i konjska kopita pristizali su grad u svako godišnje doba te godine, napisala je 5. svibnja Anna Pizzamano za Vatican News u članku koji prevodimo u cijelosti.
Početak 1300. godine probudio je pučko vjerovanje da će onaj tko ode u Rim moliti na grobu svetog Petra, dobiti oproštenje svih grijeha. Gomile Rimljana postale su gomile kršćana, dolazeći odasvud. U Papinoj nazočnosti, 17. siječnja, bila je izložena Veronika i ta je gesta potakla nadu da će potvrda doći, odnosno da će trud oko polaska na put konačno biti uistinu nagrađen. Uostalom, sveti Franjo je već zatražio i dobio potpuni oprost (Asiški oprost 1216. godine), a sjećanje na Celestinski oprost u L’Aquili 1294. godine ponovno je bilo živo te je nada ostala. Bonifacije VIII. sazvao je kardinalski kolegij koji je izrazio pozitivno mišljenje. Papa je, na temelju moći Petrovih ključeva, čiji je on bio nasljednik, oprostio svu krivnju na temelju drevnog običaja posvjedočenog u XV. poglavlju Levitskog zakonika.
Nakon što su različite faze obrade unutar papinske kancelarije uspješno prevladane, bula koja je najavljivala jubilej konačno je proglašena 22. veljače 1300. godine. Dokument s pečatom obješenim na svilene niti pročitan je i pokazan mnoštvu te na koncu položen na oltar Apostola. Istog je dana papinski pisac Silvestro da Adria uputio okružnicu cijelom kršćanskom svijetu u kojoj je ilustrirao njezin sadržaj. Ostvareno iščekivanje može pobuditi jedini sačuvani fragment slikovnog ukrasa koji je krasio ložu koju je Bonifacije VIII. dao dograditi Lateranskoj palači. Danas je sačuvan u staklenoj vitrini na trećem stupu desne bočne lađe Svetog Ivana Lateranskog. Ulomak prikazuje papu do kojeg su dva crkvena velikodostojnika u loži, dok na natpisu stoji: „Bonifacius episcopus servus servorum Dei ad perpetuam rei memoriam“.
Još djelotvornija se percepcija dobije ako se u Milanu, u knjižnici Ambrosiana, promatra rukopis s poznatim akvarelnim crtežom Giacoma Grimaldija, koji krajem 16. stoljeća prikazuje isti prizor kao i freska, ali u svojoj cjelovitosti, zajedno s gomilom s podignutim glavama (Bam, ms. F. Inf. 227, f. 9r.).
Puni oprost dodijeljen je retroaktivno, počevši od 25. siječnja. Svake svjetovne godine grijesi i kazne Rimljana koji bi posjetili bazilike apostola Petra i Pavla bili bi poništeni na trideset dana, a petnaest dana ako su hodočasnici bili stranci.
Muškarci i žene hodali su pokajnički, uvjereni u puninu papinske ovlasti, tako univerzalno izraženih. Prema rimskom moralu, mlade djevojke su noću išle na hodočašće u pratnji odraslih žena. U svaki sat, u svako doba godine, Rim je primao gomile ljudi svih dobi, svih društvenih uvjeta i različitih podrijetala, gotovo kao vojske ili rojeve. Bilo je to nešto najdivnije što je ikada viđeno („Fue la più mirabil cosa che mai si vedesse“), zapisao je firentinski kroničar Giovanni Villani, koji je osobno sudjelovao u tom nesvakidašnjem događaju.
Kožne sandale, obuća zgužvana ili moderna, bosa i prašnjava stopala, kotači kola i konjska kopita okupirali su grad, grandiozan zbog svojih arhitektonskih i dekorativnih pothvata, drevnih i modernih, s tornjevima. I spektakularan zbog intenzivnih i raznovrsnih kulturnih vrenja koja su ga oživljavala i istovremeno ažurirala. Pritisak je bio toliki da su se otvorila druga vrata u zidinama, između odredišta Romuli i Svetog Petra, te je stvoren alternativni put do Petrove bazilike. Rad mlinova i peći nikad se nije činio dostatnim, cijene su vrtoglavo rasle, pa je čak i carina ukinuta za one koji su, stigavši u Rim, sa sobom donijeli žito i hranu. Na Veliki četvrtak, u svjetlu skorog Uskrsnog slavlja, a prije povratka u Anagni, svoj rodni grad, Papa je odobrio skraćivanje vremena koje su hodočasnici trebali provesti u Rimu. U još dva navrata, u studenom i prosincu, ponovno je predloženo isto dopuštenje. Bazilike Svetog Petra i Svetog Pavla prikupile su 21.000 odnosno 30.000 zlatnih florina milostinje, za koje je Papa naredio da se iskoriste za kupnju dvoraca i seoskih kuća, korisnih, s vlastitim prihodima, za bogoslužje crkava. Međutim, kasnije su ga politički protivnici optužili da ga je potrošio za osobne potrebe.
Riznica katedrale u Anagniju još uvijek čuva neke vrlo dragocjene liturgijske komade odjeće u opus cyprense koje je on darovao, što dokazuje veliko zanimanje koje je Bonifacije VIII. imao za simbole papinske moći, kao što se također može vidjeti promatrajući nadgrobni spomenik koji je sam povjerio geniju Arnolfa di Cambia, sada u vatikanskoj kripti.
Još jedan veliki protagonist Jubileja 1300. bio je Jacopo Stefaneschi, kardinal iz San Giorgio in Velabro, kurijalni čovjek kulture i umjetnički pokrovitelj. Dok je u djelu De Coronatione (1298.-1299.) slavio uzdizanje Bonifacija VIII. na papinstvo, u djelu De cent anno seu iubileo anno, napisanom u „modernom“ i „antičkom stilu“, to jest u prozi i stihovima, između 1301. i 1303., pokazao se kao precizan i pozoran svjedok jubilarnog događanja.
Nešto više od deset godina kasnije, kardinal Stefaneschi naručio je izradu triptiha za glavni oltar Svetog Petra, oslikanog s obje strane i danas izloženog u drugoj auli Vatikanske umjetničke galerije (Pinacoteca Vaticana). Kao izraz složenog i vrlo gustog ikonografskog programa, ovo remek-djelo slavi sveti grad, sjedište papinskog prijestolja koje čvrsto zauzima sveti Petar u slici (slika 1, Giotto di Bondone i pomoćnici, Stefaneschi Triptih, recto, Vatikanski muzeji, Pinacoteca Vaticana), no koji se, zapravo, u međuvremenu ispraznio preselivši se u Avignon. Uz slavne apostole, portrete u punoj figuri, uzvisuje se grad mučenika.
Na poleđini su (slika 2, Giotto di Bondone i njegovi pomoćnici, Stefaneschijev triptih, revers, Vatikanski muzeji, Pinacoteca Vaticana), do Krista na prijestolju, dva velika odjeljka bila posvećena prikazu Petra koji je razapet naopako i Pavla kojemu je odrubljena glava. Apostola koji su bili spremni dati svoje živote u tim preciznim topografskim kontekstima grada. Još svijetli crvenilo njihove prolivene krvi, koje je pečat istine vjere za kršćanskog hodočasnika svih vremena (vatican news; fratellanza.net).